Foto: Dragan Matic / CROPIX

TOMAŠEVIĆU, PODUZMI NEŠTO, OVO JE TVOJA ODGOVORNOST: Žele sravniti sa zemljom imovinu koje se moćna banka dočepala pod sumnjivim okolnostima!

Autor: Ratko Bošković/7dnevno

Ogromna zgrada u centru Zagreba, naslonjena na Glavni željeznički kolodvor s južne strane i autobusni terminal na ulazu u pothodnik, položena uz zgradu Gradskog poglavarstva i Koncertnu dvoranu “Vatroslav Lisinski”, u kojoj je stolovala Uprava Zagrebačke banke, danas očerupana do betonskog kostura i zatrpana otpadom, ponovno je ovih dana došla u središte pozornosti javnosti. Procijenivši da predstavlja opasnost za prolaznike, Grad Zagreb naredio je vlasniku da je sruši, a ako to ne učini, srušit će je Grad, a od vlasnika će tražiti da mu nadoknadi trošak.

Tim povodom novine i portali opet podsjećaju na proslavljenog arhitekta autora i burnu povijest zgrade, pišu o njezinim recentnim bivšim i sadašnjim vlasnicima, njezinoj tragičnoj zapuštenosti i prosvjedima susjeda, te o planovima za gradnju novog trgovačkog centra na istome mjestu. Pišu o svemu, osim o tome da odavna postoje vrlo utemeljene indicije kako je Zagrebačka banka tu zgradu stekla u vlasništvo, pa potom i prodavala, na krajnje dvojben način, i kako bi jedini pravi i zakoniti vlasnik zgrade danas zapravo trebala biti država, odnosno Grad Zagreb.

Ali Grad Zagreb pod vlašću stranke Možemo, po svemu sudeći, ne samo da nije zainteresiran za preuzimanje svoje zakonite imovine, ne samo da ne poštuje ustavne i zakonske obveze za očuvanje i produktivnu uporabu svojega vlasništva nego ga sada još i želi sravniti sa zemljom! A način na koji je Zagrebačka banka osigurala sebi vlasništvo nad golemom zgradom u Paromlinskoj ulici u središtu Zagreba, da bi je potom prodala, ogledna je ilustracija pravnog kaosa na kojem je izrasla Republika Hrvatska, nejasnih i proturječnih propisa, neshvatljivog načina vođenja evidencije vlasništva, šteta koje zbog toga nastaju i višedesetljetnog propadanja vrijednih resursa.

Čudnovato pravo

“Pravo vlasništva na zk. č. 440 kuća i dvorište, Paromlinska 2, površine 9401 metar četvorni” Zagrebačka banka stekla je, naime, tek u lipnju 2007. godine rješenjem Županijskog suda u Zagrebu kao suda drugog stupnja. Rješenje je o tome, kao sudac pojedinac, donio Đuro Sessa koji je preinačio rješenje Općinskog suda u Zagrebu iz studenoga 2005. godine. Naime, Zagrebačka banka se 2005. godine obratila Općinskom sudu da joj u vlasništvo dodijeli zemljište, pa tako i zgradu na zagrebačkom Trnju, koji su bili u društvenom vlasništvu i na koje je imala neko čudnovato pravo korištenja, a Općinski sud je svojim nepravomoćnim rješenjem taj zahtjev banke odbio. Prvostupanjski je sud svoju odluku obrazložio time da Zagrebačka banka nije imala rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju da je zemljište koje je koristila procijenjeno u postupku pretvorbe i privatizacije.

Sudac Sessa je konstatirao da se Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća ne primjenjuje na banke, pa tako ni rješenje Fonda koje je prvostupanjski sud tražio ne može uopće postojati, a onda i prvostupanjsko rješenje predstavlja “pogrešnu primjenu materijalnog prava”. Prema sucu Sessi, “pretvorba vlasništva u konkretnom slučaju izvršena je na temelju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao općega zakona”.

A odredbom čl. 361 st. 1. Zakona o vlasništvu “propisano je da se pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, koje nije prestalo do donošenja navedenoga zakona, pretvara njegovim stupanjem na snagu u pravo vlasništva dotadašnjega nositelja toga prava ili njegova pravnoga sljednika”.

Pažljiviji čitatelj vjerojatno je uočio – “neizgrađenog” građevinskog zemljišta. A zemljište u Paromlinskoj bilo je sve, samo ne neizgrađeno. No možda to što zemljište nije bilo “neizgrađeno” i nije najbitnije jer, kako sudac Sessa citira, Zakon o vlasništvu kaže da će “na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes zemljišnoknjižni sud (općenito) dopustiti brisanje društvenog vlasništva i prava korištenja te će upisati pravo vlasništva”.




Čudnovata akrobacija

Na zemljištu u Paromlinskoj ulici u Zagrebu velika i moderna zgrada sagrađena je, naime, davne 1964. godine, istodobno kad i sjedište Gradskoga poglavarstva, za tadašnju zagrebačku Komunalnu banku. Možda bi se moglo reći da je Zagrebačka banka bila sljednica Komunalne banke, pa ako je ona imala pravo korištenja društvenoga vlasništva u Paromlinskoj ulici, onda je i Zagrebačka banka imala to pravo “koje nije prestalo do donošenja Zakona o vlasništvu”? Pa joj se onda “kao dotadašnjem nositelju toga prava” može dodijeliti i vlasništvo? Ništa od toga nije istinito.

Već i način na koji je Zagrebačka banka stekla pravo korištenja društvenoga vlasništva bio je čudnovata zemljišnoknjižna akrobacija. Kako pokazuje vlasnički list za zemljišni uložak 188 Katastarske općine Trnje, ta je nekretnina “u povodu osnivanja nove zemljišne knjige, a na temelju posjedovnog lista” u srpnju 1981. godine zavedena kao društveno vlasništvo. Istodobno “uknjižuje se pravo korištenja Grada Zagreba”. Ne ni jedne banke, ni Komunalne ni Kreditne niti Jugobanke – iz kojih je rođena Zagrebačka – nego Grada Zagreba. A kako je onda Zagrebačka banka stekla pravo korištenja spomenute nekretnine na koju je pravo korištenja već imao Grad? To spada u bogati arhiv misterija pravne zbiljnosti mlade hrvatske države.

Pravo korištenja Zagrebačke banke nad društvenim vlasništvom u Paromlinskoj ulici uknjiženo je u ožujku 1993. godine – najmanje tri godine nakon što je društveno vlasništvo u Hrvatskoj ukinuto i više nikako nije moglo postojati! I to na temelju presude Općinskog suda u Zagrebu iz 1985. godine! Kao da se u Hrvatskoj 1990. baš ništa nije dogodilo ni promijenilo.




Pitanje koje se, dakle, na prvi pogled nameće jest je li sudac pojedinac Đuro Sessa smio Zagrebačkoj banci kao “neizgrađeno” dodijeliti zemljište koje je odavna bilo izgrađeno, a banka nije imala pravo na njegovo korištenje ni prije nego što je izgrađeno? Elementarna logika i zdrav razum rekli bi da nije smio, barem ne po članku 361 Zakona o vlasništvu. No već članak 365 dao je sucu to pravo. Ili nije? Zakon o vlasništvu mogle su očito iskoristiti samo banke. Za sve ostale društveno vlasništvo je već 1990. pretvoreno u državno, a na njega su se korisnici mogli upisati kao vlasnici jedino ako su ga procijenili, unijeli u kapital i platili državi kroz dionice. Za sve, osim, kako se čini, za banke, nije postojao način da se društveno vlasništvo besplatno pretvori u privatno, osim u slučaju denacionalizacije ili darivanja.

Pravo vlasništva

Sabor je to do kraja razriješio Zakonom o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, ali on je proglašen tek u srpnju 2010., tri godine nakon spomenutog rješenja Županijskog suda u Zagrebu. U članku 23. toga Zakona jasno piše: “Građevinsko zemljište, odnosno građevina čija vrijednost nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, vlasništvo je Republike Hrvatske”.

Ali, u Gradu Zagrebu i Republici Hrvatskoj spomenuto Sessino rješenje ni po tom zakonu nitko nije dovodio u pitanje niti se na njega žalio višim sudskim instancijama. Ni Državno odvjetništvo koje zastupa Republiku niti Gradsko poglavarstvo na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem (u mandatnom razdoblju od 2005. do 2021.). No problem je očito cijelo vrijeme visio u zraku. Vidi se to iz dopisa koji je još u ožujku 1999. godine direktor Direkcije pravnih poslova Zagrebačke banke Igor Tepšić uputio pročelnici Ureda za imovinskopravne poslove Grada Zagreba. “Predmet: Banke kao stjecatelji prava vlasništva na nekretninama nakon prestanka postojanja sustava društvenog vlasništva.”

U dopisu Igor Tepšić objašnjava da je Zagrebačka banka konstituirana kao dioničko društvo prema Zakonu o bankama i drugim financijskim organizacijama iz 1989. godine (jugoslavenskom, tzv. Markovićevu zakonu). “Kao osnivači pojavile su se osobe koje su usvojile Odluku o usklađivanju – osnivanju i uplatile sredstva u Osnivački fond banke. Pri tome, Osnivački fond se formirao transformacijom ranije postojećih fondova Zagrebačke banke – Osnovne banke Zagreb.”

“Ovi fondovi sastojali su se od fonda solidarne odgovornosti, rezervnog fonda i fonda osnovnih sredstava. Fond osnovnih sredstava obuhvaćao je sav poslovni prostor, odnosno nekretnine, te svu opremu, odnosno pokretnine koje su služile za obavljanje poslovne aktivnosti banke…”

“Osnivačima”, očito, nimalo nije smetalo što su neke od najvrednijih nekretnina u “fondu osnovnih sredstava” još 1993. pa sve do 2007. godine zapravo bile društveno i potom državno, a ne njihovo vlasništvo: oni su ih potezom pera unijeli u svoj “fond”, a potom za to državno vlasništvo sami sebi izdali dionice koje uopće nisu platili. Jer, što su to zapravo osnivači Zagrebačke banke još 1989. unijeli u “fond osnovnih sredstava” ako su tek 2005. od sudova zatražili da im pravo na korištenje društvenog vlasništva pretvori u pravo vlasništva? Osim što su i sami još, prije nastupajuće hrvatske pretvorbe i privatizacije, većinom bili “društvena poduzeća”…

Brisanje uknjižbe

Toliko o tome ako nekoga zanima kako su hrvatske banke postale privatnim vlasnicama društvenih nekretnina i potom ih prodale uglavnom strancima, a da za njih nikada nisu ni državi ni gradu ni društvu platile ni centa. Pritom se nisu mogle pozvati na Zakon o vlasništvu, na koji se “općenito” poziva sudac Sessa, jer on je donesen tek 1996. – sedam godina poslije. Nije upitna samo zgrada u Zagrebu u Paromlinskoj ulici nego deseci vrlo vrijednih nekretnina koje su u SFR Jugoslaviji, SR Hrvatskoj, bile društveno, a potom i državno vlasništvo, a banke su ih kao takvo dobile na korištenje, da bi ih u kratkom razdoblju Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića bez ikakva zakonskog temelja prisvojile, a zatim i pretvorile u svoje privatno vlasništvo. No zašto je Zagrebačka banka, danas u talijanskom većinskom vlasništvu, nakon što ju je besplatno stekla, uopće prodala zgradu u Paromlinskoj ulici, arhitektonsko remek-djelo i vrlo funkcionalno i moderno sjedište Uprave i poslovnice za rad s građanima i tvrtkama?

Prema mišljenju dobro upućenih, upravo zato da bi se što prije riješila imovine za koju je bila svjesna da ju je stekla na sporan način. Prvi put prodala ju je čak tvrtki koja je već jednom nogom bila u bankrotu! Može li danas Grad Zagreb pod vodstvom koalicije stranke Možemo i Socijaldemokratske partije Hrvatske pokušati vratiti u svoje vlasništvo zemljište i zgradu u Paromlinskoj ulici, koje je čak nekoliko vlasnika krajnje neodgovorno, protuzakonito i protuustavno posljednjih 12 godina prepustilo vandalima? Može li tražiti brisanje uknjižbe vlasništva za koju može dokazati da je bila neistinita i nevaljana, te uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja? Ne samo da može nego i mora jer to je njegova zakonska i ustavna odgovornost koja ne zastarijeva.

Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je“, kaže hrvatski Zakon o obveznim odnosima. “Na ništetnost se pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.”

Autor:Ratko Bošković/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.