Prijeti li Hrvatskoj opet jugoslavenski scenarij: ‘Ljudi su bježali, bili su očajni’

Ako imate u kući nekoga rođenoga prije 1970. sigurno se još uvijek živo sjeća nestašica koje su pogodile Jugoslaviju početkom osamdesetih. Nije bilo kave, šećera, ulja, deterdženata, toaletnog papira, a ljudi su satima stajali u redu za gorivo, moleći Boga da nečega ostane kada oni dođu na red.

Zanimljivo je da Jugoslaviju nije pogodila prva naftna kriza koja je započela u listopadu 1973. godine, već je tada prošla dosta neokrznuta.

Kako objašnjava bivši direktor Ine i nekadašnji ministar gospodarstva Davor Štern, nakon što je cijena nafte na svjetskom tržištu strašno skočila 1973. godine, Jugoslavija se još i dobro držala, ali sve je došlo na naplatu 1979.-1980 za vrijeme druge naftne krize.

Industrija zasnovana na jeftinoj nafti

“Cijena nafte je bila visoka, a Jugoslavija je, kao i brojne druge zemlje toga doba, svoju industriju zasnivala na jeftinoj nafti da bi se to nakon naftne krize sve promijenilo. Osamdesetih je Jugoslaviji pogodila oskudica deviza i nafte zbog čega je ekonomski sustav bio praktično u rasulu.

Mi koji smo bili bliže išli smo u Trst i mijenjali dinare po tim čudnim tečajevima. Kupiti kavu, ulje, šećer i deterdžent je bilo pravo umijeće, a onda je na kraju uslijedila i nestašica goriva. Uvedene su restrikcije jer nije bilo dovoljno deviza, a naročito se to osjetilo na području energetike jer se energija morala izvoziti po realnim burzovnim cijenama, a za to se nije moglo kupiti dinara, čiji je tečaj bio strogo kontroliran od Narodne banke Jugoslavije.

Tri vodeće naftne kompanije u Jugoslaviji u to vrijeme su bile prisiljene prodavati naftu za dinare. Proizvodili su sirovinu koja je imala cijene u dolarima, ali je zakon bio takav da se to na domaćem tržištu moralo prodavati u dinarima. Tečaj dinara u to vrijeme je bio potpuno nerealan i tada je došlo do kupovine deviza, a Ina je morala nadoknađivati razliku u cijeni kroz razne financijske makinacije”, objašnjava Štern.

“Tada se dogodio i onaj čuveni par nepar kada je 3. svibnja 1979. uveden zakon prema kojem su u određene dane mogli voziti 
samo vlasnici automobila s parnim, odnosno neparnim registarskim pločicama”, govori dodajući da je to bio jedan od razloga zašto se osamdesetih stvorila zla krv među republikama.

“Neke su republike bile manje, a neke više izložene tom šoku i to se onda zakotrljalo”, objašnjava energetičar.

Porasle bi cijene vozarina i osiguranja

Dok se situacija na Bliskom istoku zaoštrava, svijet s nervozom gleda hoće li se u sukob uključiti i Iran jer bi u tom slučaju situacija postala opasna za sve.

“Osim porasta cijene nafte tada bi porasle cijene vozarina i osiguranja što bi moglo dovesti do lančanog poskupljenja robe. Teško mi je zamisliti kakav udarac bi to bio u svijetu u koji puno više ovisi o nafti nego onaj prije 50 godina. Danas bi građani to puno teže prihvatili. Nema nikakve sumnje da bi opet došlo do nestašica. Sigurno bi bilo reguliranja cijena i reguliranja potrošnje, a lako bi nam se mogao opet dogoditi par-nepar”, smatra Štern koji govori da uopće ne bi razmišljao o teškim posljedicama za svjetsku ekonomiju ako se Iran uključi u sukob.

Hrvatima stiglo upozorenje na crni scenarij: ‘Ako se to dogodi bit ćemo gladni’

“Ono razdoblje tada smo jako teško proživjeli. Puno ljudi se tada iseljavalo iz Hrvatske jer nisu bili spremni živjeti takvim životom. Ograničenja su bila na svakom koraku. Ljudi su satima stajali u redovima za gorivo, a tu negdje u susjedstvu nije bilo tako velikih problema. Tako nešto nikad se ne bi smjelo ponoviti”, zaključuje Štern.