KAMO JE NESTALO 26 MILIJARDI EURA? Hrvatska narodna banka opet pod povećalom: ‘To je brutalna svota novca, dovoljna za 94 Pelješka mosta’

Što se dogodilo s hrvatskim deviznim rezervama kad je Hrvatska prvoga dana ove godine postala članica područja eura? Prema zadnjem Biltenu Hrvatske narodne banke (broj 280) s podacima za kraj prošle godine, Republika Hrvatska imala je međunarodne (u valutama drugih država) pričuve od 26 milijardi eura. To je “brutalna svota novca”, napisao je potkraj veljače na svom blogu anteportas.hr javnosti dobro poznati hrvatski financijaš Ante Samodol.

“To je jednako ukupnim rashodima proračuna za 2023. To je jednako ukupnom neto međugodišnjem povećanju nominalnog BDP-a od 2005. do 2022. godine. Osamnaest godina je trebalo da nakupimo rast BDP-a od zaokruženo 195 milijardi kuna ili tih 26 milijardi eura. Ili, još plastičnije, taj iznos je jednak čak 94 Pelješka mosta. Jesu li sada devizne rezerve isparile? Što je s našim ponosom, našim deviznim rezervama”, pita Ante Samodol.

Prema HNB-u, bruto međunarodne pričuve na kraju 2022. godine bile su dovoljne za plaćanje otprilike desetomjesečnog hrvatskog uvoza. Ako je, dakle, ta i tolika imovina Republike Hrvatske nestala ili je nekomu poklonjena, bio bi to zaista golem skandal. Pa je li zaista nestala?

Hrvatske devizne rezerve zapravo su svojevrsni mit. U bilanci stanja Hrvatske narodne banke, na zadnji dan prošle godine (Bilten 280 tablica C1) stavka “devizne rezerve” ili “međunarodne pričuve” nije postojala. Postojala je “aktiva”, ili HNB-ova imovina, a najkrupnija stavka u njoj, oko 30 od ukupno gotovo 33 milijarde eura, je “inozemna aktiva” ili imovina u valutama drugih država.

Unutar inozemne aktive najveće su stavke “plasmani u vrijednosne papire u devizama” od 17,8 milijardi eura (to su obveznice drugih država koje je HNB kupio, u tada još nama stranom euru i drugim stranim valutama) te HNB-ovi “oročeni depoziti u stranim bankama” (u stranim valutama) od 8,5 milijardi eura.

Te dvije stavke zbrojene čine 26 milijardi eura i zapravo predstavljaju te famozne “devizne rezerve”. No, je li njima Hrvatska narodna banka mogla sagraditi 94 Pelješka mosta? Ili barem pruge za velike brzine od svojih sjevernih i istočnih granica do Pule, Rijeke i Splita? I mogla je i nije mogla.

Naime, aktiva (potraživanja) u bilanci Hrvatske narodne banke na kraju 2022. godine bila je imovina (u devizama i kunama) koja najvećim dijelom nije bila HNB-ova.

Devizne pričuve

Bila je to imovina iz koje je HNB, ako bi hipotetski to svi u jednom trenutku od njega zatražili, trebao moći isplatiti svoju deviznu i kunsku pasivu ili dugovanja. A najviše je hrvatska središnja banka ili “banka banaka i države” dugovala hrvatskim kreditnim institucijama (poslovnim bankama) za depozite koje su oni položili u HNB – nešto više od 16 milijardi eura. Još 4,2 milijarde eura HNB je dugovao i međunarodnim institucijama, stranim bankama, središnjoj državi, fondovima socijalne sigurnosti…

Krupna stavka u pasivi hrvatske središnje banke, puno važnija nego što bi se moglo zaključiti samo na temelju njezina iznosa, na kraju 2022. godine bilo je HNB-ovo “dugovanje” na temelju gotova novca izvan kreditnih institucija (većinom poslovnih banaka) i u blagajnama kreditnih institucija – kunske novčanice i kovanice ukupno vrijedne oko tri i pol milijarde eura.

Zaključno, ako se od inozemne aktive (30,2 milijarde eura) odbije HNB-ova inozemna pasiva (4,2 milijarde eura), vidi se da je HNB do prije ulaska u Eurosustav s 26 milijardi eura u stranom novcu, 2,2 milijarde eura u kunama i nešto malo zlata “proizveo” 28,6 milijardi kunskoga novca raspoređenoga u njegovoj bilanci na primarni novac, depozite države, vlastiti kapital i ostalo. Te kune hrvatska je središnja banka, hipotetski, u svakom trenutku trebala biti spremna “otkupiti” svojom deviznom imovinom po stalnoj cijeni (tečaju), i njezine “devizne pričuve” ponajprije su tomu služile.

S hrvatskim se deviznim pričuvama, dakle, nisu mogli graditi ni mostovi ni pruge.

Njihova sljedeća glavna uloga bila je da u što duljem razdoblju osiguravaju likvidnost Hrvatske u međunarodnim plaćanjima, za uvoz robe, energenata, usluga i otplatu inozemnih dugova, ako se pojavi nužda. No hrvatska središnja banka možda je ipak gradnji mostova i pruga mogla pridonijeti više a da to ne ugrozi međunarodnu likvidnost Hrvatske i tečaj kune. Kako to?

Glavno pitanje

Kao tipična ekonomski slaba država, Hrvatska je svoj novac, najprije hrvatski dinar, a potom i kunu, u početku generirala uzimajući devize bankama, a potom i sve do kraja 2022. otkupljujući od njih stranu valutu, njemačke marke i dolare, pa dolare i eure. Na samom početku svog postojanja, od 1991. do 1993., otkupljivala je devize tako intenzivno da je izazvala hiperinflaciju hrvatskog dinara. Kasnije je otkupljenim devizama svojim intervencijama na deviznom tržištu (zapravo više prijetnjama) nastojala držati oscilacije cijene kune prema njemačkoj marki i euru unutar plus-minus pet posto. No glavno pitanje koje nam se sada nameće jest – u što je HNB uložio prikupljene devizne pričuve?

Iz njegove bilance na dan 31. prosinca 2022. vidimo da je gotovo 30 posto svoje inozemne aktive oročio u inozemnim bankama, a za njezin najveći dio, gotovo 60 posto, kupio je vrijednosne papire u devizama. Koliko nam je poznato, bile su to gotovo isključivo obveznice Njemačke, pri čemu je posljednjih godina HNB, kao i svi drugi kreditori, bio prisiljen plaćati Njemačkoj da uzme hrvatski novac (zbog negativnog prinosa). Samo 6,6 posto svoje ukupne imovine Hrvatska narodna banka uložila je u obveznice Republike Hrvatske, kunske i devizne. I to tek od prosinca 2020. godine.

Mogli bismo zaključiti da je devizama koje je prikupila emitirajući kune hrvatska središnja banka financirala razvoj, zapošljavanje i rast u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj. Je li mogla drukčije? I mogla je i nije mogla.
Hrvatska narodna banka morala je svoje devize uložiti u državne obveznice najvišeg rejtinga i maksimalno likvidne (da im prodajom ne obara cijenu), a hrvatske to nisu bile. Ipak, HNB-ovi kritičari smatraju da je i hrvatska središnja banka mogla i morala veći dio svoje imovine uložiti u obveznice Republike Hrvatske i tako neizravno, više i jeftinije nego tržišni igrači, financirati neke konkretne javne investicije u Hrvatskoj.
Ali, hrvatska se središnja banka čvrsto držala njemačke dogme da financiranje javnih radova nije posao središnjih banaka i da one smiju financirati ekonomiju samo “horizontalno”, nikako “vertikalno”. No i to se u kontinentalnoj Europi počelo mijenjati s ciljanim ulaganjima Europske središnje banke (ESB-a) u europske “zelene” državne obveznice.

Toliko o stanju hrvatskih deviznih pričuva do trenutka ulaska u eurozonu. A što se i koliko promijenilo s hrvatskim preuzimanjem eura kao vlastite zakonske valute otkriva nam nova bilanca središnje banke na kraju siječnja ove godine, koju je HNB objavio prije nekoliko dana. Za razliku od stare, sve su njezine stavke u eurima, nekoliko je starih iščezlo i pojavilo se nekoliko novih. Promjena je za Hrvatsku u svakom slučaju epohalna.

Najvažnija novost

Već na prvi pogled vidljivo je da se bilanca Hrvatske narodne banke dosta povećala, s 32,8 na 39,1 milijardu eura. Iz imovine je iščezlo zlato (preneseno je Europskoj središnjoj banci) i nema više 8,5 milijardi eura “deviznih depozita oročenih u stranim bankama”. Posve je nova stavka u HNB-ovoj imovini “neto potraživanja na računima u sustavu TARGET2” u iznosu od 7,95 milijardi eura.

Dok nije bila članica eurozone, europski sustav međudržavnih plaćanja nije posebno prikazivao bilancu Republike Hrvatske, a sada se ona pojavila. Činjenica da je gotovo osam milijardi eura u plusu znači da je iz ostalih članica područja eura u Hrvatsku uplaćeno toliko više novca nego što je iz Hrvatske plaćeno ostalim zemljama. Ostali su Europljani u Hrvatskoj za osam milijardi eura platili više robe i usluga nego Hrvati u Europi. Taj bi se iznos trebao kompenzirati s plaćanjima iz Hrvatske, a dok se to ne dogodi, predstavlja kredit Hrvatske narodne banke ostalim središnjim bankama u eurozoni i ESB-u.

Najvažnija novost u HNB-ovoj bilanci su, dakako, euri.

Novčanica i kovanica u optjecaju (“raspodjela po ključu ESB-a”) u vrijednosti je od 13,4 milijarde eura, pri čemu je 9,5 proknjiženo u aktivi kao “neto potraživanja povezana s raspodjelom novčanica unutar Eurosustava”, a četiri milijarde je “novčanica i kovanica u optjecaju (neto)” proknjiženih u pasivi. U prvu stavku, po svemu sudeći, pretvoreni su nekadašnji devizni depoziti oročeni u stranim bankama, a druga je stavka eurski gotov novac stvarno u optjecaju na teritoriju Hrvatske, kojega je nešto više nego prije kunskoga gotova novca.

A što od svega toga danas čini hrvatske devizne rezerve? Gdje se nalaze “devize i devizne rezerve koje odavno imaju mitski značaj u hrvatskom narodu”, kako na svom blogu piše Ante Samodol, koje “u narodu nisu bile samo simbol sigurnosti nego i simbol razlike i uspjeha u životu i na poslu”? Je li točno da je “funkcija, stolica ili članstvo (hrvatskog guvernera u Eurosustavu) plaćeno 26 milijardi eura, što se još u povijesti ove države nije dogodilo, a da istodobno nismo dobili ništa”?

Nestala zbrka

Odgovor na to pitanje stvar je interpretacije. Na prvi pogled, Hrvatska narodna banka i dalje posjeduje imovinu u vrijednosnim papirima koje je kupila ili uzela u zalog, ima potraživanja u sustavu TARGET2, “neto potraživanja povezana s raspodjelom novčanica unutar Eurosustava”, potraživanja od hrvatske države i od banaka, kao i “ostalu imovinu”. Tako da su nekadašnje hrvatske devizne rezerve i dalje u bilanci Hrvatske narodne banke, samo više nisu devizne, nego su rezerve u domaćem novcu, i postale su dio konsolidirane bilance Europske središnje banke, odnosno Eurosustava. I jesu i nisu imovina Hrvatske narodne banke. Možemo reći i ovako: i dalje su HNB-ova imovina, ali su stavljene na raspolaganje ESB-u.

No, inozemnim državnim obveznicama koje posjeduje, a valjda i “novčanicama unutar Eurosustava”, HNB i dalje mora jamčiti isplatu 15,5 milijardi eura depozita hrvatskih kreditnih institucija, 3,9 milijardi eura depozita hrvatske opće države, depozita ostalih rezidentnih sektora, razne inozemne pasive itd. Veći dio prijašnjih “deviznih rezervi” i dalje je u HNB-ovoj bilanci, nikamo nije “ispario”, ali kao ni prije, zapravo nije HNB-ov nego njegovih vjerovnika.

Hrvatska monetarna bilanca 1. siječnja ove godine postala je puno jednostavnija i preglednija, nestala je zbrka domaćeg i inozemnog novca, kuna i deviza, sada postoji samo jedan novac, domaći, euro. No pojavili su se novi pojmovi, nove fraze, čije će praktično značenje i ulogu javnost tek morati otkriti.

Euro je prestao biti deviza, a ostale su to dolar, funta, jen, juan i druge, no one u hrvatskom narodu ni izbliza nemaju “mitski značaj” kao njemačka marka i euro, a ni dominantni ekonomski značaj. Velika je prednost nove eurske bilance Hrvatske narodne banke što će javnost, stručna i šira, sada lakše nego prije moći prepoznati koliko HNB kao dio Eurosustava pomaže ili odmaže hrvatskoj ekonomiji i društvu, pa će se prema tome bolje znati prema njemu i politički postaviti.