Hrvatskoj prijeti jugoslavenski scenarij: ‘Ne mogu ni zamisliti kakav bi to udarac bio’

U listopadu ove godine navršava se točno 50 godina otkako je Naftni šok pogodio zapadne zemlje, a nakon njih i ostatak svijeta. Dogodilo se to nakon što su u listopadu 1973. države članice tadašnjeg OAPEC-a kao posljedica jomkipurskog rata donijele odluku o embargu na izvoz nafte u SAD, Britaniju, Kanadu, Nizozemsku i Japan.

Embargo je potrajao do ožujka sljedeće godine i imao dalekosežne posljedice po svjetsku ekonomiju. Šest godina poslije uslijedio je drugi naftni šok od kojega se svijet dugo oporavljao, a čijih se posljedica živo sjećaju i i Hrvati koji su tada živjeli u Jugoslaviji.

Potpuno iznenađenje

Bivši generalni direktor INA-e i bivši ministar gospodarstva Davor Štern je u vrijeme prvog naftnog šoka živio u Zagrebu, odakle je svakog dana odlazio u Ivanić Grad gdje je radio kao radnik na naftnim poljima.

“Taj rat iz 1973. godine je bio potpuno iznenađenje za Izrael, isto kao i ovaj sad. Upravo se slavio Jom Kipur koji je sveti dan za Židove. Na taj dan je po tradiciji sve zatvoreno, ljudi idu svojim kućama, mole se, poste. Čak je i vojska bila u svojim kućama pa je trebalo 12-14 sati za cijelu mobilizacija.

Prije tog rata naftom se nije trgovalo na burzi, a jednom kada je nafta došla na burzu dogodio se jedan dramatičan skok. Gotovo 25 godina njezina je cijena bila tri dolara barel, da bi onda ubrzo skočila na 12 dolara. To je bilo vrijeme svjetske ekonomije kada se točno znalo koliko košta nafta i kada nije bilo velikih potresa na tom tržištu.

Čim su se u trgovinu nafte uključile burze počelo je divljanje cijena koje nije stalo do danas”, kaže Štern ističući da je upravo taj rat započeo neizvjesni period u trgovini energentima.

“Sve se prepustilo burzama, a većina država je odustala od direktnih kupovanja od zemlje proizvođača preko svojih vlada i ministarstava i prepustila sve tržištima”, dodaje.

Samo dio prepustiti tržištu

Štern kaže da se on već duže vrijeme zalaže da se barem jedan dio trgovine naftom odvija po fiksnim cijenama.

“Proizvođači i potrošači bi sklapali dugoročne fiksne ugovore, dok bi se dio prepustio tržištu. U tom slučaju bismo ako ništa drugo dobili djelomičnu konstantu i lakše bi se planirala proizvodnja i potrošnja”.

Što se tiče Jugoslavije, kaže, naftna kriza 1973./1974. nije previše djelovala na nju jer je bivša država tada preko Ine i Naftagasa gotovo u cijelosti snabdijevala sve svoje potrebe za naftom.

“Tada je proizvodnja nafte u bivšoj Jugoslaviji bila na izrazito visokom nivou, i ekološkom i proizvodnom. Nije bilo nikakvih poteškoća u opskrbi, nije bilo panike, nije bilo nikakvih šokova. Mi smo gledali sav taj cirkus sa strane i bili komforni po pitanju plina i nafte. Ono malo plina što nam je nedostajalo smo uvozili iz Rusije, dok smo ostatak imali iz vlastitih izvora.

Te 1973. godine smo proizvodili više derivata nego što nam je bilo potrebno. Rafinerije u Sisku i Rijeci su radile punim kapacitetima i mi smo te derivate prodavali i zarađivali na njima dosta novaca. Kada se gleda Ina iz 1973. i ova danas, to je neusporedivo. Cijeli MOL nije ravan Ini što je tada bila”, smatra Štern.

Malo vjerojatan scenarij

Iako je i danas zamisliv scenarij iz 1973. kada je OPEC zavrnuo naftnu slavinu i tako izazvao globalnu naftnu krizu, Štern smatra da je takav scenarij ipak malo vjerojatan.

“Svijet se puno promijenio u ovih 50 godina. Dogodi li se sličan scenarij, osim porasta cijene nafte,  porasti će i cijene vozarina i osiguranja što bi moglo dovesti do lančanog poskupljenja robe”, kaže stručnjak dodajući da mu je teško i zamisliti kakav bi to udarac bio u svijetu koji puno više ovisi o nafti nego onaj prije 50 godina.

Ovako nešto nismo vidjeli od Jugoslavije: Evo što trebaju znati svi koji žele kupiti stan

“Danas bi šok na naftnom tržištu bio puno gore prihvaćen. Sigurno bi došlo do nestašica, reguliranja cijena i reguliranja potrošnje, možda bismo ponovno mogli voziti par-nepar.

Tada su čak i Sjedinjene Države uvele ograničenja u kupnji goriva, brzim trakama na autocestama su smjeli voziti samo oni koji su u automobilu imali tri ili četiri osobe, dok su spore trake bile rezervirane za one koji su u vozilima imali jednu ili dvije osobe. Mislim da današnji svijet to ne bi tako lako prihvatio, bilo bi regulacije energije, a možda čak i hrane”, zaključuje Štern.