Hrvatskoj obitelji uspjelo nemoguće: Žive bez minusa, kredita i duga, otkrivaju u čemu je tajna

Je li moguće u Hrvatskoj živjeti bez minusa? Većina će građana reći kako bez istog ne bi mogli živjeti i kako ne vjeruju da će ikada u životu doći na pozitivnu nulu. To pokazuju i podaci Hrvatske narodne banke (HNB) koji kažu da oko 850 tisuća građana koristi neki oblik minusa.

Da je drugačiji život ipak moguć čak i u Lijepoj našoj pokazuje primjer Lucije i Nikole. Njoj je 38, njemu 36 godina. Imaju jednu kćer i drugo dijete na putu. Fakultetski su obrazovani, zaposleni i svaki od njih zarađuje nešto manje od prosječne hrvatske plaće. Žive u podstanarstvu, bez minusa, dugova, kredita i voze stari auto koji će postati punoljetan.

Godišnje uštede devet plaća

“Nema tu nikakve čarolije, jednu plaću trošimo, drugu štedimo. Nije to naravno tako svaki mjesece. Kada imamo izvanredne troškove, potroše se i dvije kao npr. sada kada smo kupovali opremu za bebu, ali rekla bih da godišnje uspijemo uštedjeti devet plaća”, počinje svoju priču Lucija.

Za razliku od većine parova, ona i njezin muž se nikad ne svađaju oko novca.

“Iskreno, mi ni ne pričamo o parama. Počeli smo izlaziti još na fakultet i znali smo da oboje razmišljamo otprilike isto. Uostalom, od samog početka smo znali da smo sami na svome, bez roditelja koji bi nam pomogli i kako nitko neće vraćati naše dugove ako ih napravimo”, kaže.

Njihova mala obitelj od tri, uskoro četiri člana, živi u podstanarstvu u stanu od 40-ak kvadrata u Novom Zagrebu.

“Stanarina nam je dosta niska, ali i stan je u dosta lošem stanju, pa tako mogu reći da plaćamo dovoljno za ono što dobijemo za te novce”, opisuje svoj dom Lucija.

Prema njezinim riječima, nisu planirali u ovim godinama živjeti u podstanarstvu, ali dogodio se život.

“Planirali smo mi i prije kupiti stan, biti podstanari oko 2-3 godine, ali u međuvremenu su cijene nekretnina otišle gore tako smo ostali u podstanarstvu”, dodaje.

Kod hrane se ne gleda na cijenu

Na pitanje kako uspijeva svaki mjesec uštediti jednu plaću, o čemu većina Hrvata u njezinom položaju može samo sanjati, odgovara kako je stvar samo u disciplini.

“Ne idemo po kafićima, ne uzimamo hranu iz dostave, ne idemo čak ni po pekarama, kad idemo na posao hranu nosimo iz kuće. Samo na tome ja i muž svakog dana uštedimo oko osam eura”, objašnjava svoju strategiju ova mlada mama.

Kaže kako jedino kod hrane ne gleda na cijenu.

“Kupujemo kvalitetno, provjereno meso, pa neka i platim koji euro više. Piceka kupujemo na placu iako je tamo puno skuplji, ali onda i iskoristim sve meso pa me na kraju tako dođe i jeftinije nego da na kraju kupujem posebne dijelove. Isto tako uvijek skuham više, pa stavim u škrinju, pa i tako uštedimo”, navodi Lucija dodajući kako sama sprema sve, pa čak i burek.

Što se tiče odjeće, kaže kako ne kupuje previše, ali ne radi štednje, već zato što mrzi ići po trgovinama.

“Joj, ja vam mrzim ići po trgovinama. Kupim samo ono što mi treba, možda 2-3 haljine godišnje kad baš zagusti. Više kupujem kćeri koja se puno bolje oblači od mene”, smije se.

Dužničko ropstvo

Na pitanje kako je naučila biti tako financijski disciplinirana, kaže kako je godinama gledala daljnju i bližnju rodbinu kako ne razmišljajući upadaju u financijske dugove.

“Uvijek je pomalo čudno čuti ljude za koje znaš da zarađuju više od tebe i da su u puno povoljnijem položaju i uvijek se žale da nemaju novaca. Ljudi danas žele sve sad i odmah, a ne mogu to sebi priuštiti. I ja isto želim novi stan i novi auto, ali ne pošto poto.

Hrvatica u paklu utjerivača dugova: ‘Zovu moj broj telefona, traže mog mrtvog supruga’

I ja i muž smo studirali financije i nama je banka uvijek zadnja opcija. Oboje dugove izbjegavamo kao kugu, makar i po cijenu toga da tek s 40 imamo prvu nekretninu, novi auto.

Znam da takav način života dolazi s cijenom. Imaš 40 godina, studirao si, zaposlen si već 10 i više godina, ali na kraju nemaš ništa. Ali i na to smo spremni, samo da uđemo u dužničko ropstvo”, zaključuje.