Europa srlja u krizu, ali ne i ovi Hrvati: Na račun će im sjesti više od milijardu eura

Od srpnja prošle do srpnja ove godine industrijska proizvodnja u Europskoj uniji smanjila se 2,4 posto, otprilike dvostruko snažnije nego u prethodnom mjesecu, javio je ovih dana Eurostat. Najviše je pala u Bugarskoj, čak 11,5 posto, zatim u dvije baltičke zemlje, Estoniji i Latviji, između 8,6 i 9,5 posto. Među članicama Europske unije u kojima se na godišnjoj razini industrijska proizvodnja smanjila je i Hrvatska s padom od 0,7 posto.

Ne treba puno više od toga da bi se shvatilo da industrijskoj proizvodnji ni u Europskoj uniji ni u eurozoni, a ni u Hrvatskoj ne ide baš dobro. No u Hrvatskoj postoji industrijsko poduzeće koje kao da prkosi tom trendu: Končar dioničko društvo.

Dok drugima industrijska proizvodnja pada (uz časne iznimke poput Belgije ili Francuske), dok mnogi u Hrvatskoj kukaju zbog deindustrijalizacije zemlje i turističke monokulture, grupa Končarevih poduzeća u prvoj je polovici ove godine vrijednost novougovorenih poslova gotovo udvostručila, na 748,1 milijun eura, stanje otvorenih ugovorenih obveza (backlog) povećala je na milijardu i 337,4 milijuna eura, izvoz u Europsku uniju povećala je 117,4 posto, a neto dobit 119,5 posto.

Ovo je kolonizacija Hrvatske: Plenković poklanja budući dragulj Jadrana

S gradom Osijekom Končar je potpisao ugovor, vrijedan 25 milijuna eura, o isporuci prvih deset novih niskopodnih tramvaja, tako da će u oba hrvatska grada koja imaju tramvaje voziti Končarevi tramvaji. Sa zagrebačkog Glavnog kolodvora 18. srpnja ove godine u redoviti promet prema Sisku krenuo je prvi od deset preostalih elektro-motornih regionalnih vlakova koje je Končar ugovorio s Hrvatskim željeznicama – putničkim prometom.

HŽ Cargu Končar je 23. kolovoza isporučio moderniziranu lokomotivu proizvedenu u Končaru još 1970-ih godina, čime joj je udahnuo još najmanje 14 godina intenzivnoga života. Proizvodnja, možda bolje reći gradnja, električnih lokomotiva u Končaru započela je još 60-ih godina prošlog stoljeća i tijekom godina proizvedeno ih je 353. Kako je životni vijek lokomotiva dulji od 50 godina, mnoge od njih proizvedene ili modernizirane u Končaru i danas voze prugama Hrvatske, BiH, Srbije, Sjeverne Makedonije, Rumunjske, Bugarske i Turske, piše najnoviji broj Končarevca.

Izdržali udare

Potkraj kolovoza 2023. Končarevi Distributivni i specijalni transformatori isporučili su i stoti transformator za Norvešku, a Končarevi Generatori i motori potpisali su ugovore za dva nova projekta za revitalizaciju švedskih hidroelektrana. Tijekom srpnja društvo Končar – Metalne konstrukcije isporučilo je jedan od najvećih transformatorskih kotlova koje je ikada proizvelo, težak sto i jednu tonu…

A na svim tim i drugim poslovima Grupa Končar u prvoj je polovici ove godine “čistu” (neto) normaliziranu dobit u odnosu na isto razdoblje lani više nego udvostručila, na 23,3 milijuna eura. U čemu je tajna fenomena Končar? Kako je Končar preživio pretvorbu, privatizaciju, tranziciju, udare svih energetskih, monetarnih i pandemijskih kriza u posljednjih 35 godina, i ne samo opstao nego se i neslućeno razvio i rastao?

Danas je nesumnjivo da su Končarevi niskopodni tramvaji nešto najbolje što se od osamostaljenja Hrvatske dogodilo Zagrebu, a i Končarevi lokalni i regionalni motorni i elektro-motorni vlakovi nešto su najbolje što se dogodilo Zagrebačkoj županiji, a ako već nije, ubrzo će i ostalim gradovima i županijama. No kad je Končar krenuo u proizvodnju niskopodnih tramvaja, neki od najistaknutijih hrvatskih ekonomskih analitičara nisu na to gledali s odobravanjem. Bili su uvjereni da to Končaru nije pametno, da on samostalno s vlastitim originalnim tramvajem ne može nastupati na svjetskom tržištu, već da bi se trebao udružiti s nekim od velikih europskih proizvođača tramvaja i za njih proizvoditi pojedine dijelove, a kompletni tramvajski sustav za Zagreb i druge gradove jednostavno uvoziti.

Stranac preuzima ‘cijeli Kvarner i Primorje’: Nijemcu uspjelo ono što nije uspjelo Kinezima i Turcima

Zapravo, da Zagreb nije naručio tramvaje od Končara, ta bi se prognoza analitičara i ostvarila, tim više što Končar od suradnje s velikima nije bježao, ali se ona vrlo brzo pokazala nemogućom. Tako se Končar upustio u golemi rizik projektiranja i proizvodnje vlastitog tramvaja (s brojnim hrvatskim kooperantima) i taj mu se potez isplatio.

“Dobro smo definirali naše tržišne niše, a u krizi 2009. dodatno smo ih i ojačali. Nismo mogli, niti možemo, velikim multinacionalnim kompanijama konkurirati u proizvodnji proizvoda velikih serija za nepoznatog kupca”, rekao je ovom autoru prije sedam godina tadašnji predsjednik Uprave Končara d.d. Darinko Bago. “Končar je tehnološka firma, moramo se oslanjati na vlastiti razvoj, na znanje naših ljudi. Naš je zadatak uvjeriti kupce da će za novac koji su spremni potrošiti od nas dobiti više nego od nekog drugog. Zato radimo proizvode koji su unikatni ili u malim serijama. U tu kategoriju spadaju hidroelektrane, trafostanice, vlakovi, tramvaji…”

Tehnološki iskorak

U tramvaje je Končar ušao revitalizirajući stare tramvaje Đure Đakovića, izmjenom i nadogradnjom električnog dijela. Kad su u Zagrebačkom električnom tramvaju (ZET-u) vidjeli što je Končar sa svojim Elektrotehničkim institutom sposoban, pogotovo kad su vidjeli Končarevu tvornicu električnih lokomotiva, bili su spremni razgovarati o proizvodnji tramvaja za Zagreb, osobito zato što zagrebačke tramvajske pruge imaju i neke specifičnosti koje gotovi tuđi tramvaji na tržištu nisu mogli zadovoljiti, poput “oštrih” zavoja malog radijusa u kojima se dva tramvaja moraju mimoići.

Končarevi tramvaji nisu bili samo poslovni nego i golemi tehnološki iskorak. Prvi na svijetu iskoristili su končarevci optičke kabele za povezivanje čak 42 računala, iznimno su primijenili hidraulički ovjes koji podiže i spušta tramvaje, prigušuje ljuljanje i mjeri težinu svih putnika, čime ih istovremeno broji. Na proizvodnji zahtjevnih stakloplastičnih odljevaka unutarnje oplate, stolica i brojnih drugih dijelova tramvaja razvila se tehnološki i hrvatska mala brodogradnja!

Razvoj i proizvodnja tramvaja dovela je Končar do toga da je mogao projektirati i početi proizvoditi i vlastiti vlak. Sljedeći korak bio je “da idu raditi i snažne lokomotive od pet i sedam megavata, prave monstrume za koje trebate imati još jača tehnološka rješenja, softver, i povjerenje i narudžbu. Onda ste u kategoriji lokomotiva kojima možete voziti 160 kilometara na sat i vlakova za 250 kilometara na sat”, objasnio je Darinko Bago. Za tramvaj je Končar razvio manje pretvarače, to mu je bio prvi korak, a onda s lakoćom i deset puta jače za vlak. Vrlo slični pretvarači bili su potrebni i za vjetroelektrane. Najveći bi bio za lokomotivu.

Pogled u budućnost

U tehnološke sposobnosti Končara da nakon lokomotive napravi vlastiti tramvaj, a potom i vlak, hrvatski ekonomisti najvjerojatnije nisu sumnjali jer se, uostalom, u to nisu ni razumjeli, ali prema financijskoj isplativosti tog posla bili su jako skeptični. I to se, međutim, pokazalo posve pogrešnim.

U Končaru su znali da se novu generaciju tramvaja isplati razvijati za 50 do 60 kompozicija, tako da su ulaganje u razvoj povratili već na prvoj seriji od 70 komada, dok su procijenili da će samo Zagrebu trebati oko 200 tramvaja. Velika im je prednost bila što nisu koristili, pa ni morali plaćati, tuđe licencije i patente, a za tramvaj su se odlučili i zato što je bio vrlo popularan i očekivali su da će biti sve popularniji, ne samo u Europi. Narudžba grada Osijeka samo je još jedan dokaz ispravnosti te procjene.

Osim na tračnička vozila i infrastrukturu, s kojima je u prvom polugodištu ove godine u odnosu na lanjsko proknjižio 6,2 milijuna eura veći prihod, Končaru se osobito pametnom pokazala i strateška orijentacija na prijenos i distribuciju električne energije: u tom je poslovnom području, uz neutaživu žeđ suvremene civilizacije za strujom, ostvario prihod čak 40 posto veći nego u istom razdoblju lani. Prihod od uređaja za proizvodnju električne energije skočio mu je za tri milijuna eura ili 11 posto.

Hidropotencijal u Europi, kao obnovljivi izvor energije, možda jest već najvećim dijelom iskorišten pa nove hidroelektrane nije lako graditi, ali i postojeće se brzo troše i treba ih obnavljati. Tim više što se s novim turbinama veće snage, za njih odgovarajućim novim ili obnovljenim generatorima i suvremenijim elektroničkim upravljanjem na istim rijekama dobije više struje. Još je bolje to što mnogi vlasnici hidroelektrana u zapadnoj Europi, osobito u Skandinaviji, ne trebaju kredite koje im Končar možda ne bi mogao ponuditi, imaju novca i kupuju za gotovinu. Njima je Končar u deset godina do 2015. isporučio generatore za 34 hidroelektrane. U Finskoj su na jednoj rijeci obnovili tri pa je rijeka dobila naziv “Končar river”.

Vraćanje kupaca

S tada stečenim ugledom Končar se sada vraća i starim kupcima u Švedskoj, na HE Hermansboda na rijeci Ljungan te HE Gulsele na rijeci Ångermanälven nedaleko od grada Junselea.

Za današnji, fenomenalno uspješni Končar, vjerojatno je presudno bilo i to da se u privatizaciji za njega nisu osobito otimali tajkuni. I uz Končar su se vezivale neke privatizacijske afere, poput one bizarne kad je USKOK na Mirogoju prisluškivao “konzultanta” Matu Granića, šogora Darinka Bage, pa su obojica završila u kratkom pritvoru, no bez optužnice i bilo kakvih težih posljedica.

Danas je dioničko društvo Končar u natpolovičnom vlasništvu obveznih i jednog dobrovoljnog mirovinskog fonda (što znači da o njemu zapravo odlučuju hrvatski bankari pod kontrolom inozemnih), dok 28,17 posto dionica drži Kapitalni fond kojim upravlja Hrvatsko mirovinsko investicijsko društvo. Ako bismo bili krajnje benevolentni, mogli bismo reći da Končar d.d. s društvima u Grupi Končar zapravo radi za buduće i postojeće hrvatske umirovljenike. I pritom im izvanredno povećava vrijednost imovine. No oko 15 posto Končareva kapitala drže i dioničari koji nisu na popisu 10 najvećih, pa su se na pametnoj i uspješnoj Končarevoj strategiji u proteklih godinu dana i oni mogli lijepo osladiti.

Prodaja i kupnja Končarevih dionica na Zagrebačkoj burzi, na kojoj su listane, dosezala je i visoke dnevne iznose, sve do više stotina tisuća eura. Cijena im je pritom izvanredno narasla, čak se udvostručila, s najniže od 105,51 eura na okruglih dvjesto eura. Tko je bio sposoban predvidjeti takav munjeviti rast, mogao se na Končarevim dionicama obogatiti.