Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Čovjek koji je spasio slovensku ekonomiju sada kupuje po Hrvatskoj i očitava svima lekciju

Autor: Ratko Bošković/7dnevno

Splitsko trgovačko društvo ELMAP potkraj veljače izvijestilo je građanstvo, a Hina distribuirala, da je njegov novi većinski vlasnik postala slovenska tvrtka Iskra. Ugovor su u Splitu potpisali glavni direktor i većinski vlasnik Iskre Dušan Šešok i vlasnici splitskog ELMAP-a Jasminka i Ljubomir Božiković.

Nakon brodogradilišta u Šibeniku i zagrebačke tvrtke ELKA, “u proizvodnji kabela vodeće u Hrvatskoj, BiH i Sloveniji”, Dušan Šešok u Hrvatskoj je kupio i “jednu od vodećih tvrtki na području automatizacije uređaja za pročišćavanje otpadnih i pitkih voda, vodoopskrbnih sustava, elektroenergetike i infrastrukturnih sustava”. Koliko je Šešok platio većinski vlasnički udjel u ELMAP-u, nije objavljeno. Registrirani temeljni kapital društva ELMAP d.o.o. je 311 tisuća eura, zapošljava 35 ljudi, većinom inženjera, a u 2022. godini ostvarilo je ukupne prihode od 15,24 milijuna kuna.

S obzirom na sve strože ekološke zahtjeve koji se postavljaju pred komunalne djelatnosti, ELMAP se čini kao dobar izbor za preuzimanje i ulaganje. “Preuzimanje ELMAP-a dio je naše strategije širenja akvizicijama firmi s tržišnim potencijalom, koje u sinergiji s Iskrom mogu multiplicirati dodanu vrijednost”, izjavio je za Hinu vlasnik Iskre, rekavši kako “unatoč poteškoćama na globalnom tržištu te naznakama recesije u Europi, Grupa Iskra i dalje posluje iznimno uspješno te je 2023. završila s gotovo 300 milijuna eura konsolidiranih prihoda”. “Rezultat je to”, objasnio je Šešok, “između ostaloga i okretanja europskih kupaca prema europskim proizvođačima kad je riječ o komponentama, kao i o sistemskim rješenjima za energetiku, ekologiju, telekomunikacije, željeznicu i automatizaciju u industriji.”

Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Očitao lekciju

Slovenac Dušan Šešok očitava Hrvatima lekciju iz nearshoringa, danas glavnog ekonomskog trenda u svijetu, nakon što im je devedesetih godina očitao najvažniju ekonomsku lekciju u povijesti, a to je da i mala država svoju izvoznu industriju može očuvati i razviti konkurentskom deprecijacijom nacionalne valute, a da pritom ne izazove hiperinflaciju – za što su hrvatski monetarni stratezi na čelu s Borislavom Škegrom i njegovim nominalnim šefom Nikicom Valentićem, a potom i Željkom Rohatinskim, tvrdili da je nemoguće.

Zahvaljujući upravo toj politici i očuvanju slovenske izvozne industrije u razdoblju od državnog i monetarnog osamostaljenja do preuzimanja eura, za što je i osobno jedan od najzaslužnijih Slovenaca, Dušan Šešok je danas u superiornoj poziciji da može redom preuzimati najperspektivnija hrvatska industrijska izvozna poduzeća.

Naime, dok je Vlada premijera Nikice Valentića u Hrvatskoj 1993. posegnula za fiksiranjem i obranom tečaja nacionalne valute kune prema njemačkoj marki, za “šok-terapijom” koju je smislio i razradio genijalni izraelski ekonomist Michael Bruno, a na području Jugoslavije su je još Anti Markoviću “prodavali” američki ekonomski gurui Jeffrey Sachs i Steve Hanke, prvi slovenski ministar financija (tada još zapravo socijalistički sekretar) Dušan Šešok i prvi guverner Narodne banke Slovenije France Arhar zahvalili su Sachsu na uslugama i otpremili ga iz Vlade.

Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Traumatično iskustvo

Nakon toga Slovenija je svoju valutu tolar do ulaska u eurozonu deprecirala prema marki za četiri puta, spasivši tako izvoznu konkurentnost svoje industrije, a istodobno je inflaciju zadržala unutar jednocifrene. Svakomu tko se za takvo što zalagao i u Hrvatskoj Vladini ekonomisti na čelu s Borislavom Škegrom objašnjavali su da to nije moguće. Cijena je, međutim, slažu se i danas svi nezavisni hrvatski ekonomisti, bila potop hrvatske industrije. Zašto su Šešok, Arhar i njihovi kolege u slovenskoj vladi odbili fiksirati tečaj tolara prema marki, a Borislav Škegro kao potpredsjednik i Nikica Valentić kao predsjednik hrvatske vlade baš su na tome ustrajali? Kakva je to drastična razlika postojala između Šešoka i Škegre?




Gotovo do osamostaljenja Slovenije Dušan Šešok bio je direktor tvornice poliamidnih vlakana Julon koja je svu svoju proizvodnju izvozila. Julon je bio najveći slovenski izvoznik, a Šešok najbolje plaćeni slovenski direktor. Kad je za potpredsjednika Peterleove Vlade iz Julona otišao dr. Andrej Ocvirk, za sobom je na mjesto republičkog sekretara za financije povukao i Šešoka, do tada samo povremenog i volonterskog Vladina savjetnika za ekonomiju.

Kajin sve raskrinkao: Evo što se krije iza priče o Uljaniku




Kako je i sam ispričao ovom autoru, uloga sekretara, a od trenutka osamostaljenja i ministra financija Slovenije, bila je za Šešoka traumatično iskustvo, toliko da je požalio što je prihvatio tu funkciju. “Vlada je već postojala godinu dana, ministri su se uhodali, poznavali su sustav, a ja sam došao iz gospodarstva i nisam imao pojma kako on tehnički funkcionira. Država je sustav sasvim drukčiji od firme, to je potpuno druga priča…”

Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Naslijeđena inflacija

Premda je zakonsko sredstvo plaćanja još bio “Markovićev” konvertibilni jugoslavenski dinar, kad je Šešok došao u Vladu, Slovenija je već u tiskari Cetis u Celju otisnula novčane bonove valute tolara, a ubrzo je u Engleskoj dala tiskati i kvalitetne, zaštićene od krivotvorenja, novčanice nacionalne valute kojima su zamijenjeni bonovi. No, 1991. i Slovenija je naslijedila jugoslavensku inflaciju od gotovo 300 posto pa se i ona, kao i ostale države nastale raspadom SFR Jugoslavije, koje su redom odlučile emitirati i koristiti vlastite valute, našla u urgentnoj poziciji da rast cijena mora obuzdati.

Za zaustavljanje inflacije i stabilizaciju cijena, kao glavne pretpostavke za stabilizaciju ekonomskog rasta i razvoja, malim otvorenim ekonomijama stoji na raspolaganju tek nekoliko ekonomistima dobro poznatih strategija. Većina ih se temelji na kontroli tečaja (cijene) domaće valute prema nekoj od “čvrstih” svjetskih, gdje konačno spada i preuzimanje te čvrste tuđe valute ili valute neke monetarne unije kao vlastite. To je tehnika koja je proslavila Michaela Bruna i dala materijala Jeffreyu Sachsu, ali i Međunarodnom monetarnom fondu da je predlažu po svijetu, a koju su i u Hrvatskoj prihvatili i primijenili ekonomisti Vlade Nikice Valentića.

Hrvatska vadi posljednje kapi svoje nafte, INA odustaje od potrage i okreće se nečem sasvim drugom

Problem je s tom metodom što ona s tržišta trenutno izbriše sva poduzeća koja ne mogu podnijeti novu propisanu razinu tečaja, a ostale prisili da se novoj cijeni valute prilagode bez ikakva prijelaznog razdoblja. Ekipa Borislava Škegre koja je za Valentićevu vladu dizajnirala hrvatski projekt stabilizacije predvidjela je, doduše, postupnu deprecijaciju kune, ali poslovnim bankama, kojima je povjereno devizno tržište, odgovarala je jedino fiksacija, i to nakon početne aprecijacije, bez obzira na njezine katastrofalne posljedice za industriju.

“I mi smo u Sloveniji vodili razgovore kako suzbiti inflaciju”, ispričao je Šešok potpisanom novinaru, “tada nam je došao i Jeffrey Sachs, koji je tada bio kao neki guru u ekonomiji. Došao je preko Borisa Pleskoviča, koji je radio u Svjetskoj banci u Americi. I ja sam sa Sachsom sjedio, nisam bio jedini, bilo nas je možda četiri-pet, bio je tu guverner Arhar, Sachs, Pleskovič, u biti je to bio taj krug ljudi. Sachs nam je došao s tom idejom, da i mi to učinimo, da ubijemo inflaciju preko noći…”

Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Otjerao Sachsa

“No mi smo već imali iskustva s (Markovićevim) fiksnim tečajem, kako ga je jako teško, gotovo nemoguće braniti. Ja nisam vjerovao da je tako moguće oboriti visoku inflaciju preko noći pa sam rekao Sachsu neka ide nekamo drugamo, neka to prodaje drugima. Možda su neki u Sloveniji bili malo ljuti na mene što sam Sachsa tako odbio, no ja sam bio protiv fiksnog tečaja strahujući da bi on odmah zablokirao industriju. Arhar je slično razmišljao, i tako se onda dogodilo da smo mi otišli na neki klizeći tečaj, da smo tako počeli smanjivati inflaciju, postupno.”

Zahvaljujući ponajviše Dušanu Šešoku i Francetu Arharu, Slovenija je početkom devedesetih, u prvom desetljeću nakon osamostaljenja, obuzdavala inflaciju tehnikom “ciljanja” ili kontrole monetarnih agregata, odnosno količine i cijene domaćeg i inozemnog novca u ekonomiji. Vrijednost njemačke marke od studenoga 1991. do prosinca 1997. povećali su za izvoznike s 32 tolara za jednu marku na 94,4 tolara. Konačno su tolari zamijenjeni eurima po tečaju od 239,64 tolara za jedan euro ili otprilike 120 tolara za jednu dotadašnju marku. No, zahvaljujući strogim ograničenjima količine domaćeg i stranog novca, cijene u Sloveniji nisu mogle rasti pa je inflacija od 240,6 posto iz 1991. do 2003. snižena na samo 4,6 posto godišnje.

Europa bi se uskoro mogla pretvoriti u potpuni kaos, prijeti joj val nasilja i crni ‘grčki scenarij’

O fiskalnoj i monetarnoj politici, objasnio sam u svojoj knjizi “Novac male države” (Jesenski i Turk, Zagreb, prosinac 2021.), prema vlastitom priznanju, Šešok nije znao baš ništa, ali je znao, možda i najbolje u Sloveniji, kako se proizvodi roba za svijet i kako se zarađuje na izvozu. Ako prihvati Brunov i Sachsov recept, bilo je Šešoku intuitivno kristalno jasno, i fiksira tečaj domaćeg novca, a ne uspije spriječiti rast domaćih troškova, kao što se to dogodilo Markoviću samo godinu dana prije, i slovenska proizvodnja za izvoz će propasti. Kao ministru financija Šešoku je bilo puno važnije sačuvati slovenski izvoz nego brzo srezati inflaciju.

Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Pogrešna procjena

Za razliku od Šešoka koji je bio financijaš praktičar, Borislav Škegro i njegovi suradnici, koji su brzo prigrlili Brunov i Sachsov model suzbijanja inflacije emisijom domaće valute kao zamjenske za marku, premda vjerojatno izvrsni ekonomisti i jako pametni, bili su teoretičari bez i jednog dana iskustva u bilo kakvoj proizvodnji, pogotovo u proizvodnji za izvoz.

Ni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, kao bivši general i po vokaciji povjesničar okrenut unutarnjim “bespućima”, ni predsjednik Vlade RH Nikica Valentić, pravnik, odvjetnik i bivši direktor stambene zadruge, s kratkim izletom u monopolističku nacionalnu naftnu kompaniju INA-u, nisu imali iskustva, pa tako ni svijesti, o važnosti izvozne proizvodnje za Hrvatsku, i oni su ponajprije imali na umu kako trenutno zaustaviti hiperinflaciju. I tu je svoju šansu dočekao mladi istraživač s Ekonomskog instituta Zagreb Borislav Škegro, koji ih je uvjerio da je to moguće, a znao je i kako.

Šešokova privatizacija Iskre, u kojoj se prvi put zaposlio nakon diplome na ljubljanskom Ekonomskom fakultetu, nije prošla bez kontroverzija, ali to nije tema ovog teksta. No, ako u Hrvatskoj još postoji netko tko se pita kako je moguće da su hrvatski dućani prepuni proizvoda Iskre, Gorenja ili Elana, a ceste automobila Renault i kamp-kućica Adria proizvedenih u Novom Mestu, kako je moguće da prosječni Slovenac ima godišnji bruto domaći dohodak gotovo dvaput veći od prosječnog Hrvata, kako je moguće da slovenske tvrtke nekoliko puta više ulažu u Hrvatskoj nego hrvatske u Sloveniji, te kako je moguće da Iskra kupuje šibensko brodogradilište, tvrtke ELKA i ELMAP, a ne obrnuto, mora znati: sve je to i zato što je Dušan Šešok prije tri desetljeća odbio tečaj slovenske nacionalne valute tolar čvrsto vezati uz njemačku marku, a Vlada Nikice Valentića učinila je upravo to.

Autor:Ratko Bošković/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.