Čak je i ministru ovo šokantno u Hrvatskoj: Evo koliko država plaća ionako bogatim bankama

Neprihvatljivo je da država preko HNB-a indirektno subvencionira banke – rekao je u intervjuu Jutarnjem listu potkraj kolovoza hrvatski ministar financija Marko Primorac. “Neizravno državno subvencioniranje banaka za držanje ‘viška likvidnosti’ u HNB-u s ciljem obuzdavanja inflacije sigurno nije optimalna politika u ovom trenutku. Posebno zbog toga što ključne kamatne stope nisu jedini instrument kojim Eurosustav raspolaže.”

Ministar Primorac bio je ogorčen činjenicom da će Hrvatska narodna banka u 2023. godini hrvatskim poslovnim bankama na depozite koje one drže u HNB-u isplatiti oko 460 milijuna eura kamate, zbog čega će joj ostati manja dobit koju će transferirati državnom proračunu, pa odatle i Primorčeva teza da “država preko HNB-a subvencionira banke”.

Kao ministar financija, Marko Primorac stoga bi to rado promijenio uvođenjem “puno bolje opcije”, a to je “povećanje stope obvezne pričuve, čime bi se povećala ‘rezerva’ koju banke moraju držati kod središnje banke bez naknade”. Rado bi kad bi mogao, ali ne može. Rukovodstvu Hrvatske narodne banke, kao u Hrvatskoj dislociranoj podružnici Europske središnje banke, kao, uostalom, i svim drugim zaposlenicima ESB-a, naime, zabranjeno je primati upute ili naloge od bilo koga, a osobito od pripadnika izvršnih vlasti država članica eurozone i Eurosustava.

Umirovljenica otkrila kako živi u Plenkovićevoj Hrvatskoj: ‘Teško je, ali jednog luksuza se ne odričem’

Hrvatska je, s proširenjem eurozone na njezin teritorij i korištenjem supranacionalne valute eura kao vlastitog novca, monetarnu politiku, kao ključnu makroekonomsku politiku, potpuno povjerila rukovodstvu Europske središnje banke, odnosno Eurosustava, pa sad može samo zdvajati nad njezinim potezima koji joj se ne sviđaju ili za koje smatra da joj nanose štetu.

Hrvatski ministar financija kao sveučilišni profesor ekonomije i financijski praktičar to svakako dobro zna, ali opet se s time ne može pomiriti. “Iznio sam ovaj stav nekoliko puta na sastancima s ministrima financija eurozone, bez namjere zadiranja u neovisnost monetarne politike, no to je pitanje moguće riješiti isključivo na razini guvernera središnjih banaka”, rekao je Marko Primorac, izrazivši nadu da bi na sastancima guvernera “naš predstavnik” mogao iznijeti i zastupati taj stav. Ali to što ministar Primorac govori samo još više razotkriva ambivalentnost njegove pozicije.

Višak likvidnosti

ESB-u, naravno, nije moguće govoriti što da čini “bez zadiranja u monetarnu politiku”. ESB-u je od ostalih ministara financija eurozone jednako zabranjeno primati sugestije ili naloge kao i od hrvatskog ministra. A guverner HNB-a Boris Vujčić u Eurosustavu nije “naš čovjek” niti predstavnik bilo koga iz Hrvatske, a najmanje hrvatske izvršne vlasti, nego je neovisni monetarni stručnjak (barem bi trebao to biti) iz Hrvatske.

Važno je pritom reći da bi ministar Primorac ipak mogao biti u pravu.

Središnje banke ne plaćaju kamatu poslovnim bankama na njihove depozite “viška likvidnosti” iz nekog hira, bez razloga. Ti viškovi nastali su tako što su središnje banke od poslovnih banaka u borbi protiv pandemijske recesije otkupljivale državne obveznice i tako povećavale likvidnost financijskog sustava i ublažavale rizik od financijskog sloma.

Dok su banke držale te obveznice, kamatu na njih plaćale su im države, a kad su ih otkupile središnje banke, države su kamatu nastavile plaćati njima, a poslovne su banke odjednom zaplivale u novcu koji nisu imale komu plasirati, nego su taj “višak likvidnosti” deponirale u središnjim bankama. Zato je i taj “višak” smatran svojevrsnim dugom država poslovnim bankama koji su i dalje države morale “servisirati”, samo su to sad u njihovo ime počele raditi njihove središnje banke.

Utoliko ministar Primorac griješi kad kritizira HNB što poslovnim bankama plaća velike iznose kamate na njihove depozite. No, da bi Marko Primorac mogao biti u pravu, tvrdi i jedan od vodećih europskih monetarnih ekonomista, Paul De Grauwe s London School of Economics, koji je u suradnji s Yuemei Ji (znanstvenicom s University College London) objavio zapaženu studiju u izdanju jednog od vodećih europskih think-tankova, CEPS-a.

De Grauwe i Ji (na temelju podataka iz lipnja) izračunali su da će Europska središnja banka vladama država članica eurozone u ovoj godini uskratiti transfer dobiti od 152 milijarde eura ili 1,13 posto njihova skupnog bruto domaćeg proizvoda, ili gotovo cijeli proračun Europske unije koji iznosi 168 milijardi eura! Stoga su teorijski ponudili “Put prema monetarnoj politici koja ne subvencionira banke”, temeljen upravo na povećanju obvezne pričuve poslovnih banaka, na koju središnje banke ne plaćaju kamatu.

Tektonske promjene

Nema sumnje da je Primorac čitao De Grauwea jer gotovo doslovno ponavlja njegove riječi, no to mu je ipak uzaludno jer jedno je kad politiku središnjih banaka kritiziraju vodeći znanstvenici, a drugo je kad je hoće promijeniti neki dužnosnik vlade koja želi uzeti taj novac pa sad samo može kukati što je monetarnu i kreditnu politiku ispustio iz svojih ruku. No nije samo hrvatska monetarna politika zapravo europska monetarna politika na koju Hrvatska više nema pravo utjecati, Hrvatska jednako tako više ne raspolaže ni preostalim dvjema glavnim makroekonomskim politikama, fiskalnom i industrijskom. Tektonske su to promjene za život nacije kojih šira javnost uopće nije svjesna.

Tvrtka čije su proizvode Hrvati obožavali tone: Preko 10 tisuća radnika ostaje bez posla

U studenome prošle godine Europska komisija uputila je Europskom parlamentu, Vijeću, Europskoj središnjoj banci i drugima “Priopćenje o smjerovima za reformu okvira ekonomskog upravljanja EU-a”. Komisijina “komunikacija” namijenjena je “rješavanju ključnih ekonomskih i političkih pitanja koja će oblikovati koordinaciju i nadziranje ekonomske politike EU-a”. “Vodeći računa o ključnim zabrinutostima zbog postojećeg okvira”, ti “smjerovi” (“orijentacije”) “imaju cilj ojačati održivost zaduženosti i dati poticaj održivom i uključivom rastu svih država članica”.

Naime, jedan od glavnih prigovora koje su ekonomisti upućivali Europskoj uniji bio je da Unija ima zajedničku valutu (euro), a nema zajedničku fiskalnu politiku pa je koordinacija monetarne i fiskalne politike, kao abeceda ukupne ekonomske, nemoguća. Mnogi su ekonomisti dokazivali da jedino fiskalna unija može riješiti problem neusklađenosti europske monetarne i brojnih nacionalnih fiskalnih politika, ali za zajedničku fiskalnu politiku nije bilo političke volje.

No zapravo je Europska unija još od 1994. godine određivala glavni mehanizam nacionalnih fiskalnih politika država članica – a to je koliko njihove vlade mogu trošiti više nego što prikupljaju novca porezima, doprinosima, carinama, kaznama i sličnim, odnosno koliko smiju ići u deficit i koliko se smiju zadužiti. Tako ukupni dug država članica nije smio prelaziti 60 posto njihova BDP-a, a godišnji proračunski deficit nije smio biti veći od tri posto BDP-a.

Tri godine poslije Paktom za stabilnost i rast uspostavljen je proces prisile na ispunjavanje i poštovanje tih fiskalnih pravila nazvan “procedura pretjeranog deficita”, po kojem su države članice svoje deficite veće od tri posto morale postupno uskladiti s pravilima, pod prijetnjom kazne. No globalna Velika recesija, a zatim i pandemija covida-19 prisilile su Uniju na popuštanje i iznimke koje su još na snazi. Sve je to europska fiskalna pravila “učinilo konfuznima, subjektivnima i arbitrarnima u provedbi” (CEPR) pa je njihova revizija postala neminovna. To više što zaduženost svih 27 članica Europske unije od početka novog tisućljeća nikada nije padala ispod 60 posto BDP-a, a skokovite promjene zaduženosti hrvatske “opće države” možda najbolje oslikavaju kakav je problem općenito posrijedi.

Prinudna uprava

Na početku novoga tisućljeća hrvatska je država bila zadužena samo oko jedne trećine svoga bruto domaćeg proizvoda i to je stanje trajalo do izbijanja globalne Velike recesije, kada se hrvatski javni dug od 2007. do 2014. godine relativno više nego udvostručio, s oko 40 na oko 85 posto BDP-a, čime se samo gotovo izjednačio s prosjekom Europske unije. Potom je pet godina padao, sve dok nije izbila pandemija pa je opet porastao, i to strelovito, malo poviše 85 posto BDP-a. Posljednje tri godine zaduženost hrvatske “opće države” opet se smanjuje prema zadanih 60 posto.

Hrvati se pomamili za jeftinim nekretninama nedaleko od Zagreba: ‘Sve se proda’

Sada Europska komisija “zbunjujuću šikaru pravila koja zaduženost i deficit pokušavaju svesti unutar zahtjevane prilagodbe” (Olivier Blanchard i drugi za Peterson institut – PIIE) želi nadomjestiti “srednjoročnim planom prilagodbe na temelju analize održivosti zaduženosti”. Zahtjevi o zaduženosti ne većoj od 60 posto BDP-a i deficitu od tri posto BDP-a bi ostali, “ali bi bili ugrađeni u posve nov regulatorni okvir”.

Na temelju procjene održivosti njihove zaduženosti države članice bile bi razvrstane na visokorizične, srednjerizične i niskorizične. Zemlje s visokim i srednjim rizikom morale bi krenuti “putem višegodišnje prilagodbe mjerene neto primarnom potrošnjom”, odnosno “elementima diskrecijske fiskalne politike koje vlade mogu imati pod kontrolom”. Zemlje u velikom riziku neodrživosti zaduženosti morale bi osigurati da njihov dug nakon četiri godine “dođe na putanju uvjerljivog i kontinuiranog opadanja tijekom idućih deset godina…”

Poanta je u tome da bi stupanj održivosti ili neodrživosti ukupne zaduženosti država članica procjenjivala Europska komisija, a ne same članice. Ustanovi li velik rizik od neodrživosti, Komisija bi praktično uvela kontrolu i svih najvažnijih troškovnih stavki kojima inače diskrecijski upravljaju države članice. Zemlji za koju procijeni da joj je zaduženost neodrživa (a ne zaboravimo da je najviše država u povijesti proglasilo ogluhu na svoje dugove pri vrlo niskom postotku duga u odnosu na BDP), europska bi “vlada” uvela prinudnu upravu – odredila bi joj plafone slobodnog trošenja.

“Velik broj država članica reći će da to Komisiji daje preveliku moć”, zaključuju Olivier Blanchard i suradnici pa će biti zanimljivo pratiti sudbinu Komisijine “komunikacije” kojoj dosad hrvatska stručna javnost i mediji nisu poklonili spomena vrijednu pozornost. Još su manje pozornosti posvetili fundamentalnim zaokretima industrijskih politika Europske unije posljednjih godina i njihovim učinkom na nacionalna gospodarstva.

Komparativne prednosti

Do prije otprilike tri godine političke intervencije europskih zakonodavnih i izvršnih vlasti u razvojna pitanja država članica bile su striktno “horizontalne”, za sve iste i jednake, bez protežiranja bilo koje djelatnosti ili sektora, države, regije ili grada.

Što se događa s cijenama u Hrvatskoj? ‘Nisu poskupjele samo ove dvije vrste voća i povrća’

Moglo bi se reći da je Europska unija zazirala od industrijskih politika, štoviše, one su najčešće “smatrane upropaštavanjem novca poreznih obveznika, bilo na uzaludno nastojanje spašavanja neuspješnih poduzeća u propadajućim sektorima, bilo pogrešnim odabirom pobjednika u novim područjima”, piše Green European Journal. “Političarima je savjetovano da se suzdrže od bilo kakvog utjecaja i da tržištima prepuste da ona spontano otkriju komparativne prednosti svojih zemalja u procesu kreativne destrukcije.”

Jedinstveno tržište EU-a, ključni projekt europskog ujedinjavanja, činio se nekompatibilan s poticanjem nacionalnih industrijskih politika jer su one stvarale nejednake uvjete poslovanja za poduzeća locirana u različitim državama članicama. No jačanje industrijskih politika u ostatku svijeta, europske klimatske ambicije, porast geopolitičkih napetosti i prepoznavanje odnosa industrijske neovisnosti i sigurnosti – što je sve proizvelo i kraj dominacije neoliberalne doktrine u Europi – natjerali su Europsku uniju da formulira i provede vlastitu industrijsku doktrinu i strategiju, da se transformira, riječima engleske ekonomistice Mariane Mazzucato, u “državu poduzetnicu”. “Energetska kriza koju je uzrokovala ruska invazija na Ukrajinu pojačala je tom nastojanju osjećaj urgentnosti”, dodaje Green European Journal.

Rezultat je, primjerice, Green Deal Industrial Plan po kojem Europska komisija izravno, “vertikalno” subvencionira poduzeća koja razvijaju “zelene” tehnologije, koje proizvode naprednu mikroelektroniku ili razvijaju tehnologiju primjene vodika, a ne više sva poduzeća i sve sektore jednako, “horizontalno”. Za države članice to je i prilika i nevolja: dobit će europski novac za razvoj industrijske proizvodnje, ali samo ako u njima postoje poduzeća koja imaju što ponuditi europskom zelenom i sličnim planovima. Zasad su se, primjerice, na popisu poduzeća koja razvijaju “Projekte od zajedničkog europskog interesa – IPCEI” iz Hrvatske našli Rimac Automobili. I više nitko.