BLIŽI SE TRENUTAK, ISISAVAT ĆE IZ HRVATSKE KAPITAL! Ulaskom u eurozonu dobivamo poseban račun: Bilanca bi mogla biti negativna, a hrvatska poduzeća su na rasprodaji

Evo nekoliko svježih vijesti s hrvatske gospodarske scene. Prvo plinarsko društvo (PPD) i INA prodali su svoju tvrtku Terra mineralna gnojiva turskoj grupaciji Yildirim pa su tako prodali 54,52 posto vlasničkog udjela u kutinskoj Petrokemiji. Austrijska grupacija Andritz kupila je slavonskobrodsko poduzeće Đuro Đaković TEP. Izraelska Brown grupa kupila je riječko hotelsko poduzeće Jadran hoteli i postala vlasnikom ukupno sedam hotela, dva restorana i turističkog kampa u Rijeci, Kostreni i Kraljevici. Prije nešto više od godine dana i Crodux je prodan slovenskom Petrolu…

Ukratko, Hrvatska je jedan veliki izvoznik svojih poduzeća, svoje morske obale i svojega unutarnjeg tržišta. Moglo bi se reći i drukčije: Hrvati masovno svoj kapital, svoju prirodnu rentu i svoje tržišne udjele pretvaraju u novac stranaca. Je li to za Hrvatsku korisno ili štetno? Ovisi o tome što će prodavatelji s dobivenim novcem činiti.

Poduzeća su, naime, roba kao i svaka druga, ona se pokreću i razvijaju da bi se u nekom trenutku prodala za najveći mogući iznos novca, uglavnom kada postojeći vlasnici više ne vide prostora za razvoj, rast i širenje. Za nacionalnu ekonomiju u cjelini to će biti korisno ako će svoj kapital pretvoren u novac Hrvati uložiti u nove poslove koji će donijeti novu stvorenu vrijednost veću nego stari poslovi. Bit će, međutim, katastrofalno ako će se unovčeni kapital raspršiti u privatnu kupnju potrošnih dobara ili uložiti u niskoprofitabilne ili čak neperspektivne poslovne pothvate.

No jedan novi moment mogao bi imati velik negativni utjecaj na tokove domaćeg (“nacionalnog”) kapitala, a to je širenje eurozone na teritorij Republike Hrvatske. Iskustva nekih drugih zemalja koje su se u tim okolnostima našle prije Hrvatske prilično su porazna.

Prodaja “starih” domaćih kompanija strancima uvijek izaziva teške emocije, uzbunu zbog rasprodaje obiteljskog srebra (što, kao, pametni i odgovorni ljudi ne rade), upozorenja na kolonijalizam i porobljavanje, ovoga puta ne silom oružja, kao što su to činili Osmanlije, Napoleon ili nacisti, nego neodoljivom privlačnošću njihove vrijedne valute.

Vlastiti profit

Lako je, naime, razumjeti i prihvatiti stav da su poduzeća proizvod kao i svaki drugi, s kojim se trguje kao i svakom drugom robom za koju postoji tržište (zainteresirani kupci) i više nego dovoljno nezaposlenoga novca. Ali, poduzeća je teško i pokrenuti, a još ih je teže učiniti velikima i uspješnima, da održivo stvaraju proizvode koji će biti traženi kod kuće i u svijetu, da trajno i sigurno zapošljavaju stotine i tisuće ljudi, hrane još toliko umirovljenika, državnih i javnih službenika i socijalnih slučajeva, pružaju sigurnost opstanka narodu i državi. Za to je potrebno vrijeme i trud nerijetko i mnogih generacija.

Đuro Đaković TEP, sa 870 zaposlenih i 60 milijuna eura prihoda na godinu, poduzeće je sa stogodišnjom tradicijom proizvodnje kotlovskih postrojenja za sve vrste goriva i s najzahtjevnijim parametrima. Europski je lider u proizvodnji tlačnih dijelova i opreme kotlova te regionalni lider u projektiranju i proizvodnji kotlovskih postrojenja, energetskih otoka i elektrana na biomasu.
Kutinska Petrokemija jedini je hrvatski proizvođač umjetnih gnojiva, sagrađen još u doba socijalizma, prije više od pola stoljeća, o kojem ovisi sigurnost proizvodnje hrane u zemlji. Njegova postrojenja, u kojima 1323 zaposlenika na godinu proizvedu 1,35 milijuna tona najrazličitijih umjetnih gnojiva, prostiru se na 135 hektara.

I sad se treba toga odreći u trenu? Prepustiti strancima za koje unaprijed “znamo” da će im na prvome mjestu biti vlastiti profit, a ne interesi i potrebe domaće ekonomije?
To samo po sebi nije lako prihvatiti, ali bilo bi puno lakše ako bi se znalo da će s dobivenim novčanim kapitalom njegovi vlasnici stvoriti još bolja poduzeća, još bolje i vrednije proizvode i usluge i zaposliti još više ljudi s još većom i sigurnijom zaradom. No je li to zaista tako, je li to uopće u današnjoj Hrvatskoj moguće? Naposljetku, ako Petrokemija, Đuro Đaković, Crodux ili riječki hoteli vrijede strancima, zašto ne vrijede domaćim ljudima?

Izravna ulaganja

Nažalost, kapital Đure Đakovića TEP-a odavno nije u hrvatskim rukama, on je predmet ulagačkih špekulacija izvan hrvatskih granica jer ga je austrijski Andritz kupio od ruskog Nordenergogruppa. S Jadran hotelima priča je samo donekle drukčija, većinski vlasnik riječkih hotela je hrvatska tvrtka Wetomin d.o.o. pa je novac (kapital) od kupoprodaje trebao doći u Hrvatsku, ako njezin ciparski vlasnik Wetomin Limited, vjerojatno samo tvrtka specijalne namjene kojoj je direktor Nijemac, nije svoju hrvatsku tvrtku prodao na Cipru, a s njom automatski i svoj vlasnički udjel u Jadran hotelima.

Za prodani kapital INA-e, Prvog plinarskog društva i generala Čermaka u Petrokemiji i Croduxu novac slovenskog Petrola i izraelske Brown grupe svakako je uplaćen u Hrvatskoj pa možemo barem pokušati analizirati njegovu moguću daljnju sudbinu. Slično je i s novcem dobivenim za prodaju strancima kapitala stvorenog u nebrojenim drugim hrvatskim poduzećima, ali i u nekretninama građana.
Inozemna ulaganja u kapital u Hrvatskoj, gledano makroekonomski, velikim dijelom i ostaju u Hrvatskoj. To se ogleda u statistici neto međunarodne investicijske pozicije zemlje koju vodi i objavljuje statistički ured Europske unije Eurostat. Da bi bila međunarodno usporediva, ta se pozicija izražava u postotku bruto domaćeg proizvoda zemlje.

Prema zadnjim dostupnim podacima Eurostata, stranci su u Hrvatskoj u drugom kvartalu ove godine imali ulaganja za 34,2 posto hrvatskog BDP-a veća od ulaganja hrvatskih rezidenata u inozemstvu. U nominalnom iznosu to je oko 24 milijarde eura. Lani, primjerice, izravna ulaganja stranaca u Hrvatskoj znatno su skočila, na milijardu i 150 milijuna eura, ali većinom zahvaljujući zadržanoj dobiti (banaka), kupnji dužničkih instrumenata te pretvaranju duga u kapital. Kad je riječ o vlasničkim ulaganjima stranaca, ona se uglavnom ostvaruju u nekretninama i automobilskoj industriji.

Za razliku od Hrvata, Nijemci su u inozemstvu uložili čak 75,1 posto svojega BDP-a više nego što su stranci uložili u Njemačkoj, a Austrijanci 18 posto svojega BDP-a više.

Javnosti poznatija ulaganja hrvatskih kapitalista u inozemstvu mogu se nabrojati na prste, poput Orbicovih akvizicija u Poljskoj, Podravkina preuzimanja slovenskog Žita ili Atlanticove kupnje srpskog Foodlanda.

Unovčeni kapital

A kad stranci za devizni “cash” od hrvatskih poduzetnika i građana kupe hrvatske tvornice, hotele ili apartmane, gdje taj novac završava? U novopokrenutim, još boljim hrvatskim malim i srednjim biznisima ili u novim nekretninama? Ili na uvozu Mercedesa, Renaulta i Škoda? Ili na štednji? Ne znamo pouzdano, stručna istraživanja tokova novca pristiglog od inozemnih ulaganja nemoguće je naći. Jedino je umirovljeni general Ivan Čermak već objavio da će novac dobiven za Crodux (između 150 i 200 milijuna eura) uložiti u “zelenu” termoelektranu, skladišta za naftne derivate i autoplin te velike građevinske projekte.

Osim Čermakove termoelektrane, vidimo i strelovit uzlet štednje u bankama: u samo godinu dana devizni su depoziti s oko 170 porasli na 210 milijardi kuna. Istodobno, hrvatske banke imaju oko 80 milijardi kuna takozvanog viška likvidnosti, novca koji nemaju komu ili u postojećim okolnostima ne žele nikomu plasirati. Ili ga poduzeća ne traže jer u Hrvatskoj ne nalaze prilike u koje bi ga profitabilno uložila. I general Čermak o svojoj termoelektrani u Slavonskom Brodu govori još od 2012. godine, a i eksploatacijsko polje za koje ima koncesiju tek treba pokazati sadrži li zaista ikakve količine ugljikovodika.

Ulazak Hrvatske u europodručje jako bi mogao utjecati na to gdje završava hrvatski unovčeni kapital. To se već vidjelo u drugim mediteranskim zemljama, najviše Španjolskoj i Italiji, nakon što su uzele europski supranacionalni novac euro kao vlastitu jedinu zakonitu teritorijalnu valutu.

Naime, dok su Španjolci koristili vlastitu monetu pezetu, ako bi prodali nekretninu, dobiveni novac morali su ponovno uložiti u vlastitoj zemlji. Ako su ga željeli, primjerice, poslati u Njemačku i ondje na Frankfurtskoj burzi kupiti dionice, morali su najprije kupiti njemačke marke. Veća potražnja za njemačkim markama dizala je cijenu pezeta, odnosno pezeta je devalvirala i to je obeshrabrivalo iznošenje kapitala iz Španjolske. Ali i povećavalo španjolsku međunarodnu konkurentnost. Isto to događalo se s Italijom dok je imala vlastitu valutu liru.

Otkako je, međutim, Španjolska prihvatila euro, ako proda nove apartmane, Španjolac će, baš kao i Talijan, za njih dobiti eure koje potom može poslati u Njemačku ili Luksemburg bez ograničenja, bez troška zamjene valute i bez utjecaja na njezin tečaj. I to se upravo događa. I to masovno. Kako to znamo? To nam otkrivaju bilance u europskom sustavu prekograničnog plaćanja Target 2.

Sustav namire

U eurozoni sva se međunarodna plaćanja odvijaju posredovanjem nacionalnih središnjih banaka. Tako Španjolac ne može sa svog bankovnog računa platiti izravno eure nekomu na njegov bankovni račun u Njemačkoj, nego španjolska središnja banka za iznos koji se šalje u Njemačku smanji stanje na računu španjolske banke iz koje ide plaćanje, a njemačka Bundesbank poveća stanje na računu njemačke banke koja prima novac.

Nema transfera novca, nego njemačka središnja banka kreditira španjolsku, a kredit se treba pokriti obrnutim smjerom plaćanja, iz Njemačke u Španjolsku. Novac, međutim, iz Španjolske i Italije odlazi u Njemačku u daleko većim iznosima nego obrnuto i ti iznosi iz godine u godinu samo rastu.

Do ljeta prošle godine Talijani su poslali u Njemačku oko 500 milijardi eura više nego Nijemci u Italiju, što je već bilo šokantno. Do rujna ove godine, međutim, iznos kojim je njemačka središnja banka kreditirala talijansku narastao je na 714,9 milijardi eura, a španjolski dug Njemačkoj dosegnuo je 488,2 milijarde eura.

Bundesbank tako od središnjih banaka drugih država članica europodručja i same Europske središnje banke za podmirivanje prekograničnih plaćanja potražuje nevjerojatnih jedan bilijun i 266,6 milijardi eura! Luksemburška središnja banka potražuje još 322,9 milijardi eura…

I Hrvatska narodna banka unutar EU-a obavlja prekogranična plaćanja kroz sustav Target 2, ali s obzirom na to da ona još nije članica europodručja, taj sustav namire ne vodi za Hrvatsku poseban račun, nego zbirni za Bugarsku, Hrvatsku, Dansku, Poljsku i Rumunjsku, članice EU-a koje (još) ne koriste euro. Ali od Nove godine to će se promijeniti i Hrvatska narodna banka će u Targetu 2 dobiti svoj tekući račun i svoju bilancu. Ne bi nas trebalo začuditi ako ona bude negativna jer Njemačka i druge sjeverne, najrazvijenije i najbogatije članice europodručja iz Hrvatske će isisavati hrvatski novčani kapital kao što to još od 2010. godine čine sa španjolskim, talijanskim, portugalskim i grčkim.