UBIJEN JEDAN OD VOĐA ‘HEZBOLLAHA’, VOĐA TURSKE OPORBE U MOSKVI, NESUGLASJA U PENTAGONU

Autor: Zoran Meter

Američki general: „Ocjena je bila mračna - u Siriji nema sposobne „umjerene“ oporbe Assadu, i SAD naoružavaju ekstremiste.“

U posljednja tri mjeseca, preciznije, od vojnog ulaska Rusije u sirijski ratni vrtlog, broj događaja (političko-diplomatskih, vojnih, terorističkih, …) diljem svijeta i dinamika njihove pojavnosti, višestruko je nadmašila ukupan broj istih u zadnjih nekoliko desetljeća.

To ukazuje kako je svijet ušao u novu, ubrzanu fazu globalne bitke za američku dominaciju punog spektra ili, suprotno, policentrični ustroj svijeta, s više središta moći i ravnopravnih pravila igre u međunarodnoj političko-gospodarsko-financijskoj utakmici.

Bliski istok je, prema projekcijama glavnih geostrateških kuhara iz Washingtona, trebao postati samo jedno od poprišta kaotičnog „sređivanja“ stvari po njihovim pravilima, nakon čega se trebalo krenuti dalje na istok. Ali iznenađujući vojni ulazak Rusije na tamošnji vrući teren, do kraja je poremetio planirano „instaliranje“ političko – vojnih odnosa po svom ukusu te, od privremene postaje, Bliski istok pretvorio u glavnu i jedinu veliku arenu u kojoj će se odlučivati sudbina svijeta.

Pritom je već sada razvidno kako, i eventualnim „zamrzavanjem“ statusa quo u Siriji i njezinom okružju, svijet izlazi iz sfere američke dominacije punog spektra. Da bi se ona zadržala nužno je Rusiju potpuno izbaciti „iz igre“ ali tada stvari već idu prema apokaliptičkim scenarijima čiju analizu izbjegavam, ne zato što oni ne mogu postati realni (a što ćemo vidjeti pred kraj ovog teksta) već zato što se u tom slučaju niti nema što analizirati.

Rusija u ovoj bitci nije izolirani igrač, kakvu joj je ulogu pokretanjem ukrajinske krize namjenio Washington. Štoviše, pred sutrašnji posjet indijskog premijera Modija Moskvi, indijsko MVP danas je izjavilo kako podupire ruske stavove po pitanju riješenja sirijskog sukoba. Od 23.-26. prosinca u Peking, u službeni posjet dolazi sirijski ministar vanjskih poslova. U divovsku bliskoistočnu arenu sve brže ulaze najveći svjetski igrači.

Ali, dok se na terenu protiv terorista danas stvarno bore jedino Assadove, ruske i kurdske snage zajedno s pojedinim izoliranim arapskim plemenima i šijtskim milicjama, u postizanje konačnog političkog riješenja sirijske krize rado se, pored najvećih igrače, poput strvinara koji žele rasčerečiti već ubijeni pljen, uključuju različite države (mnoge europske zemlje, nostalgično se sjećajući „sjaja“ svojih kolonijalnih pustošenja diljem svijeta, te udaljenije arapske zemalje), a koje sirijski „barut nisu ni omirisale“.

Kraće rečeno, riješenje sirijskog sukoba u kompromisu s Rusijom, nije u interesu onih snaga u Washingtonu koje inzistriraju na scenariju američke globalne dominacije. Kako su upravo one svoj utjecaj proširile s Republikanske i na Demokratsku stranku, danas tvore jedinstvenu jezgru koja formira američku vanjsku politiku neovisno o tome tko je na čelu države (poglavito od 11. rujna 2001.), a rušenje potencijalnih globalnih suparnika glavni im je modus operandi. Zato je teško očekivati kvalitativne, k miru usmjerene promjene američke vanjske politike (o tome ću nešto više reći kasnije u tekstu). O tim ekstremnim elementima koji su penetrirali u obje glavne američke stranke i vode krajnje rizičnu politiku, ovih tjedana i mjeseci govori i Donald Trump, najavljujući čišćenje svoje Republikanske stranke od „neotrockista“ koji u svijetu šire revolucije po uzoru na one iz doba SSSR-a, gušeći pritom ljudske, medijske i svake druge slobode koje izlaze iz okvira njihove ideologije i ne uklapaju se u njihove opasne globalne scenarije. Ali osvrnimo se najprije na neke bitnije događaje u i oko same Sirije.




Turska povlači vojsku iz Iraka

I dok se Pentagon, i osobno ministar obrane Ashton Carter ovih dana ispričavaju ljutoj vladi u Bagdadu zbog „pogrešnog“ američkog bombardiranja vojne postrojbe iračkih oružanih snaga (u kojem je poginulo 30-ak iračkih vojnika), službena Ankara najavila je povlačenje svog vojnog kontingenta nedavno ubačenog u Sjeverni Irak bez odobrenja tamošnje središnje vlade.

Nije teško naći poveznicu između ta dva događaja. SAD nastoje zadržati pod nadzorom službenu iračku vladu (ionako tijesno vezanu uz Teheran i Moskvu po pitanju rata u Siriji).




Već raniji bijes Bagdada zbog turskog vojnog upada u Irak, sada je dodatno generiran „pogrešnim“ akcijama američkih zrakoplova te iračka javnost i političari od svoje vlade traže poduzimanje žurnih i oštrih mjera. Nedugo potom američka administracija uputila je zahtijev Ankari, da mora povući svoje snage iz Sjevernog Iraka, a što ova upravo i čini, navodeći službeno kako „Bagdad nije shvatio turski potez“ koji nije imao zle namjere.

Takav razvoj stanja jasno ukazuje kako Erdogan, uza svu navodnu nepredvidljivost njegovih poteza (poput rušenja ruskog zrakoplova Su-24) ipak poslušno „konja veže gdje mu gazda kaže“.

Rusi vrbuju čelnike iračkih sunitskih plemena

A da je stanje s iračkom lojalnosti SAD-u vrlo složeno, ukazuje i vijest iz američkog The Daily Beast, prema kojoj Rusija nastoji stvoriti savez i s iračkim arapskim plemenima.

„Rusija se ozbiljno odnosi prema borbi s terorizmom i želi čim prije završiti rat, za razliku od SAD-a“, rekao je u intervjuu toj novini sunitski šeik Faisal al-Asafi, iz iračke regije Anbar, i dodao kako je „Rusija već počela bombardirati linije opskrbe ISIL-a, dok SAD samo nadgledaju kako se ISIL-ovci bez problema prebacuju iz Sirije u Anbar.“ Dva američka službenika tu su informaciju novini i potvrdila, govoreći kako znaju za ta ruska nastojanja. Kremlj sunitskim plemenima želi dostavljati i oružje, puno brže negoli to čine SAD.

Autori teksta navode kako je Irak još donekle obvezan „imitirati vjernost Washingtonu“ ali je sve veći broj službenika i utjecajnih osoba koji misle kako je „Rusija pošteniji posrednik nego SAD“. Izvor novine iz Bagdada tvrdi kako ruski vojnici, diplomati i obavještajci sudjeluju u tijelima koja imaju ključnu ulogu s gledišta iračke sigurnosti. Navodno se sve glasnije čuje i namjera Moskve za aktivnim sudjelovanjem u borbi protiv terorizma i u Iraku, po sirijskom scenariju.

U američkoj novini navodi se i vijest prema kojoj su iranski vojno-sigurnosni dužnosnici nedavno boravili u Moskvi gdje su raspravljali o osnutku zajedničkog centra za obuku iračkih šijtskih postrojbi i koordinaciji njihovih vojnih djelovanja u čitavom Iraku.

Turski oporbeni prokurdski čelnik dolazi u Moskvu

A da se turskoj priprema još neugodnih iznenađenja ukazuje i vijest prema kojoj vođa turske (prokurdske) oporbene stranke (Stranka demokracije turskih naroda) Selahadin Demirtaš dolazi u Moskvu na susret s ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom. Sam Demirtaš najavio je razgovore već u srijedu i dodao: „Politika (turske vladajuće stranke, op.a.) vodi prema krizi međunarodnih odnosa. Kriza s Rusijom ima ugrožavajući karakter. Turska je zašla u političku slijepu ulicu i ne može voditi dijalog. Mi idemo u Moskvu …, želimo iskoristiti svoju snagu. Želimo pomoći turskim građanima – biznismenima, studentima, koji stradavaju (zbog pogoršanja odnosa dviju država, op.a.). Otvorit ćemo predstavništvo naše stranke u Moskvi.“ Turski oporbeni čelnik isto je izjavio u intervjuu turskom mediju Özgür Gün TV.

U Damasku ubijen jedan od vođa „Hezbollaha“

Ovih je dana u istočnom predgrađu Damaska ubijen jedan od vojnih zapovjednika libanonskog „Hezbollaha“ (šijtske organizacije koja se bori na strani predsjednika Assada) Samir Kuntara. Iako je formalnu odgovornost za njegovo ubojstvo preuzela tzv. sirijska slobodna vojska, vodstvo „Hezbollaha“ u Bejrutu za taj čin izravno optužuje Izrael „koji će požaliti zbog tog čina“. Izraelski su zrakoplovi u to vrijeme ušli u dubinu sirijskog teritorija, o čemu su prvi izvjestili arapski mediji. Odmah po njihovoj objavi započela je obostrana izmjena granatiranja izraelskog, odnosno libanonskog teritorija.

Proturječja u Pentagonu

Vraćam se uvodnom dijelu teksta i skrećem pozornost na izuzetno interesantan članak poznatog američkog publiciste Seymoura M. Hersha, objavljenog u London Review of Books pod naslovom „Military to Military“ (Seymour M. Hersh on US intelligence sharing in the Syrian war).

On navodi, pozivajući se na vojne izvore, kako američki časnici već odavno pokušavaju uvjeriti politički vrh zemlje u to, da odlazak Assada može Siriju odvesti u kaos koji će na vlast dovesti ekstremiste, a da su Rusija i Kina američki saveznici u borbi protiv terorizma, a ne protivnici. Tvrdi stav predsjednika Obame doveo je proteklih godina do pojave dostatne, čak otvorene oporbe i unutar visokih dužnosnika „Združenog vijeća zapovjednika glavnih stožera OS SAD-a“, kaže se u tekstu. Oni kritiziraju američku administraciju da je fokusirana na glavnog Assadovog saveznika, ruskog predsjednika Putina, i da je „taoc vremena Hladnog rata“ prema Rusiji i Kini. Pritom ne uočavaju kako Moskva i Peking dijele američku zabrinutost zbog širenja terorizma.

Te su se ocjene vojnih stručnjaka SAD počele javljati još 2013. g. nakon predstavljanja tajnog izvješća američke obavještajne uprave u svezi Sirije, u kojem se upozoravalo na mogućnost raspada te zemlje po libijskom scenariju. U dokumentu se, između ostalog, kritiziralo „Obamino nastojanje za produženjem financiranja i naoružavanja tzv. umjerene oporbe“ i to suradnjom CIA-e i njezinih partnera iz V. Britanije, S. Arabije i Katara glede prebacivanja oružja iz Libije u Siriju preko Turske.

Pritom je „Turska smatrana glavnom preprekom za Obaminu sirijsku politiku“. Prema riječima visokog američkog vojnog savjetnika „sve se to na početku razmatralo kao tajni američki program za potporu i naoružanje oporbe u borbi protiv Assada ali je bilo promjenjeno od strane Turske i prešlo u široki program … pomoći oporbi u cjelosti, uključno i „Jabhat al-Nusru“ i „IS“. Umjerena oporba je isparila, a Slobodna sirijska vojska predstavljala je odsječenu grupu dislociranu na vojnoj bazi u Turskoj“. „Ocjena je bila mračna: u Siriji nema sposobne „umjerene“ oporbe Assadu, i SAD naoružavaju ekstremiste“, navodi autor.

General Michael Flynn, šef obavještajne uprave Pentagona od 2012.-2014. g., potvrdio je kako je njegova služba u više navrata upozoravala vlast u svezi ozbiljnih posljedica ukoliko Assad bude srušen s vlasti, jer „džihadisti nadziru oporbu, a Turska nedovoljno djeluje na presjecanju prelaska inozemnih boraca i oružja kroz granicu“. „Mi smo razumjeli dugoročnu strategiju „IS“… ali obavještajna izvješća Pentagona imala su ozbiljno protivljenje u Obaminoj administraciji“ i „u meni se javljao osjećaj kako oni ne žele slušati istinu“, izjavio je general Flynn.

U članku se nadalje kaže kako je, u jesen 2013. g. dogovoreno poduzimanje koraka protiv ekstremista mimo političkih kanala, putem dostave američkih obavještajnih podataka vojskama drugih zemalja, s osloncem na to, da će oni biti dostavljeni sirijskoj vojsci i iskorišteni za borbu protiv zajedničkog neprijetelja – „Jabhat al-Nusre“ i „IS“. Suradnja se vodila s vojskama Njemačke, Izraela i Rusije, a svaka od njih imala je svoje razloge dijeliti američke informacije sa sirijcima, pričemu direktnog kontakta američke i sirijske vojske nije bilo. Ali taj posao je bio obustavljen, a glavni razlog bila je smjena šefa Vijeća zapovjednika glavnih stožera Martina Dempseya, kojeg je nasljedio general Joseph Dunford. Upravo je potonji zauzeo oštru poziciju, zaustavivši opisanu suradnju.

Kada razmotrimo riječi iz ovog teksta i sagledamo njihovu težinu s obzirom na osobe koje ih izgovaraju, nije teško zaključiti o čemu se na današnjoj američkoj političkoj sceni radi. Prevagu na njoj osvojile su one snage koje s racionalnošću, kada su u pitanju međunarodni odnosi, nemaju previše veze. One djeluju sluđeno, oslanjajući se na mit o američkoj „svetoj“ i „predodređenoj“ ulozi vođe svijeta, ne uvažavajući ni najmanje upozorenja velikih naroda poput kineskog, indijskog i ruskog, ali i onih europskih (trenutačno nečujnih zbog lakajskih vladajućih elitam ili washingtonskih pudlica koje ih vode), da im tuđi tutor nije potreban.

Iz perspektive riječi objavljenih u ovoj britanskoj novini, stavovi Donalda Trumpa koji tjednima uzburkavaju ili zabavljaju (već kako na njih tko gleda) američku javnost, ne izgledaju nimalo komični ni diletantski. S obzirom na to, ne bi me previše iznenadilo da ga američke vladajuće strukture uskoro proglase ruskim ili kineskim špijunom.

Autor:Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.