Sirijska utrka mirotvoraca kao utrka – LEŠINARA

Autor: Mario Stefanov/7Dnevno/2. listopada 2015

Već u srijedu, nakon što je gornji dom ruskog parlamenta jednoglasno odobrio predsjedniku da razmjesti ruske vojne snage u Siriji, Putin je naredio i prvi napad borbenih zrakoplova protiv Assadovih protivnika kod grada Homsa, koji je izazvao različite reakcije u svijetu, o kojima će se još čuti.

Licemjerni gospodari ratova i bliskoistočnog kaosa, sada se pretvaraju u – mirotvorce. Kako je postalo sasvim očito da će daljnji razvoj događaja u Europi i imigrantska invazija direktno zavisiti o načinu razrješenju sirijske krize, koja je pred svojom završnicom, započela je velika mirotvorna utrka. Svi globalni i regionalni sudionici razvaljivanja sirijske države i kreatori kanibaliziranog rata, nadmeću se sada čija će mirovna vizija prevladati i biti primijenjena u Siriji i time posredno – čija će geopolitička opcija i interesi prevladati.

Nakon direktne ruske diplomatske i vojne intervencije u sirijski rat, a time i bliskoistočne geopolitičke procese i jačanja ruskih pozicija i nakon što je ISIL za svoje američke i regionalne gospodare odradio glavninu prljavoga posla, nastupio je posljednji trenutak za zatvaranje krize i razdiobu plijena. Ono što je još do prije nekoliko mjeseci nazivano teorijom zavjere, sada postaje stvarnost i američki i europski sistemski korporativni mediji, postupno, po zapovjedi svojih principala, počinju objavljivati zemljovide budućih bliskoistočnih podjela po etničkim i vjerskim kriterijima.

Prikaz podjele Sirije i Iraka na veliki sunitski, šijitski, alavitski i kurdski državni entitet, koji su donedavno ismijavali kao loš pokušaj blaćenja zapadne politike, koja eto samo podržava razvoj demokratskih procesa u demokratski inferiornim državama, a nikada ih ne bi razbijala i dijelila ili još gore kao produkt ruske propagande, sada europskoj javnosti uplašenoj dobro organiziranom imigrantskom navalom, nudi kao poželjan model rješenja tamošnjih ratova i kriza.

Dovršenje te agende bliskoistočnih razaranja i podjela nije moguće samo političkom i diplomatskom aktivnošću bez nekog oblika vojne intervencije jer, uostalom, netko mora na terenu vojničkom čizmom demontirati sada nepotrebni ISIL, uništiti njegovo vodstvo, raspršiti njegove borce i sljedbenike i dovršiti procese preseljenja stanovništva i uspostave efektivne vlasti. Dakako, sabijanje stanovništva po iscrtanim novim državnim tvorevinama poprilično zaudara na nemoral, ali ritam događaja diktiraju hladni i nemilosrdni geoplitički i geoekonomski interesi.

Stvaranje sirijskog mira

Europska tjeskobna javnost, izložena socijalnom i gospodarskom liberalnom teroru i imigrantima koji će za koju godinu kao socijalno zaštićena kategorija po europskim državama iscrtavati granice svojih enklava, kao što se danas već zorno može vidjeti u samoj francuskoj prijestolnici, potpuno je preparirana prihvatiti bliskoistočnu vojnu opciju svojih država. Europski građani pritom se ne trebaju nimalo nadati da će, na takvim agendama zasnovano mirovno rješenje u Siriji i na Bliskom istoku, donijeti trajan mir i zaustaviti imigracijsku navalu. Baš suprotno, takvim pristupom koji se može provesti samo preseljavanjima bliskoistočnog stanovništva ili bolje rečeno daljnjim etničkim i vjerskim čišćenjima, samo će se ubrzati i kanalizirati useljavanje u Europu, a to je pak sastavni dio ovog luciferskog plana.

Svaka uspješna imperija bila je kozmopolitska i nadnacionalna, pa tako i buduća europska blisko uvezana s američkom, jer je već sasvim očito da je to smjer kojim je europska politička i gospodarska elita uputila svoju tvorevinu Europsku uniju. Nakon sadašnjeg vala imigracije s Bliskog istoka, uslijedit će afrički val iz dubine kontinenta, gdje isti gospodari kriza i ratova već dugo instaliraju detonatore. Dovoljno je samo spomenuti Boko Haram, koji kao ni ISIL nije nastao spontano, već ima svoje vanjske organizatore i financijere zainteresirane za dominaciju nad nigerijskim naftnim resursima i kontrolom pravaca njihova transporta. Vrijeme Boko Hrama, sudeći po sadašnjem stanju stvari – tek dolazi.




Europska politička i gospodarska elita sada želi na bliskoistočnim prostorima, svojim sudjelovanjem u stvaranju sirijskog mira, osigurati pozicije nad sirijskom lešinom, nad kojom su se već nadvile američke i ruske kandže.

Ruski upad na sirijsko ratište, gotovo u maniri krimske operacije, pokazujući točno onoliko vojne sile koliko im politički odgovara, a prikrivajući pravu dubinu i ciljeve vojnog angažmana, pokrenuo je europsku i američku politiku na djelovanje. Dok su ruski desantni brodovi pretovareni oružjem i vojnom opremom prolazili Bosporom i Dardanelima u pravcu Sredozemlja i Sirije, a teški transportni zrakoplovi slijetali u zračne luke pod kontrolom snaga Bashara al Assada u ritmu 2-3 dnevno, Rusija je iz manje više pasivne uloge političkog zaštitnika sirijskog režima pred međunarodnom zajednicom i snabdjevača ratnim materijalom, krenula u otvorenu diplomatsku, a potom i vojnu ofenzivu.

Ruska je diplomacija odradila masivan posao prije svega usmjeren na regionalnu i europsku političku scenu. Tako je, nakon pridobivanja egipatskog predsjednika al Sissia, nakon čega su isporuke egipatskog oružja krenule prema sirijskom režimu, Putin razgovarao s liderima Saudijske Arabije, a potom su Moskvu posjetili izraelski premijer Netanyahu, turski predsjednik Erdogan i predsjednik Palestinske samouprave, Abbas. Posebni ruski izaslanik za Bliski istok posjetio je gotovo sve arapske prijestolnice, uključujući i zaljevske monarhije, a uslijedila je potom i serija diplomatskih kontakata s europskim liderima.




Velika završnica ruske diplomatske akcije u vezi sirijske krize trebala bi se dogoditi ovih dana na zasjedanju Opće skupštine UN-a s najavljenim govorom ruskog predsjednika Putina i njegovim sastankom s američkim predsjednikom Obamom. Iako do zaključenja ovoga teksta nisu poznati učinci najavljenih događaja, za predvidjeti da će Putin pozvati na zajedničku međunarodnu vojnu akciju protiv islamističkih terorističkih skupina i posebice ISIL-a pod okriljem UN-a, očuvanje Sirije kao jedinstvene i sekularne države i otvaranje mirovnih pregovora u koje bi bio uključen i režim Bashara al-Assada i umjerena oporba bez obzira na njen stvarni neznatni utjecaj na terenu.

Međutim, već u srijedu, nakon što je gornji dom ruskog parlamenta jednoglasno odobrio predsjedniku da razmjesti ruske vojne snage u Siriji, Putin je naredio i prvi napad borbenih zrakoplova protiv Assadovih protivnika kod grada Homsa, koji je izazvao različite reakcije u svijetu, a o kojima će se još čuti.

Drastične promjene na ratištu

U međuvremenu je Rusija u Siriju za podršku režimskim snagama Bashara al-Assada u borbi protiv islamističkih vojnih skupina prevođenih ISIL-om ubacila velike količine streljiva i ratnog materijala. Grade se nove vojne baze i proširuju zrakoplovne piste i stvara operativna osnovica za kopnene i zračne operacije većih razmjera.

Prema američkim procjenama u Siriji je trenutno 12 ruskih jurišnih borbenih zrakoplova Su-25SM ,12 Su-24M i 4 Su-30SM, te transportni helikopteri Mi-8 i Mi -17 i borbeni Mi-24. Sve nabrojeno odgovara snagama jedne ojačane zrakoplovnoj pukovnije namjenski opremljene zrakoplovima za nanošenje udara po kopnenim ciljevima. Dopremljeno je oko 40-ak oklopnih borbenih vozila i jedna satnija tenkova t-90. Režimske snage dobile su velike količine lakog pješačkog oružja i streljiva, čije pričuve su bile na izmaku, te stotine lansera protuoklopnih raketa „Kornet“. Uspostavljeni su rusko-sirijski operativni centri za prihvat i obradu satelitskih obavještajnih podataka u realnom vremenu i preustrojen sirijski zapovjedni, obavještajni i informacijski sustav u koji je uvedena nova ruska oprema.

Ojačane sirijske režimske snage u suradnji s iranskim specijalnim postrojbama, libanonskim Hezbollahom i paravojnim snagama libanonske desničarske kršćanske falange „Kataeb“ započele su ofenzivu na položaje ISIL-a, al Nusre i drugih islamističkih skupina u pokrajinama Homs, Alepp i Hama.

Po svemu sudeći situacija na ratištu drastično se iz dana u dan mijenja, sada na štetu ISIL-a i njemu pridruženih islamističkih skupina. Na području Palmyre dijelovi sirijske 67. oklopne divizije uspjeli su deblokirati opkoljene režimske snage u bazi Teeffor, a daljnjim dovlačenjem svježih snaga, sirijska vojska je zauzela strateške uzvisine sa zapadne i sjeverne strane Palmyre sa ciljem oslobađanja već uništenog i barbarski poharana grada. Istočno od Aleppa vode se žestoke borbe za deblokadu sirijskih snaga opkoljenih u zračnoj bazi Kweiris.

Prema izraelskim i američkim izvorima na teritoriju Sirije je trenutno više od dvije tisuće ruskih vojnika, a među njima su dijelovi elitne 810. brigade mornaričkog pješaštva. Izraelske obavještajne službe tvrde da su upravo ti ruski marinci u zoru 24. rujna izvršili prvo rusko borbeno djelovanje na sirijskom tlu predvodeći napad na ISIL-ove snage kod baze Kweiris. Moguće je da je njihovo uvođenje u borbu bilo samo ruska poruka da će vojno djelovati i slučaju američkog neprihvaćanja ruske političke inicijative o zajedničkoj borbi protiv ISIL-a.

U međuvremenu između Rusije, SAD, Izraela i Francuske dogovoreni su protokoli za izbjegavanje slučajnog uzajamnog borbenog djelovanja, što na prvi pogled djeluje kao sporedni politički dogovor, no težinu mu daje činjenica da su za njegovo efikasno funkcioniranje morali biti razmijenjeni kodovi za elektronsku identifikaciju zrakoplova u borbenim uvjetima i kanali komunikacije nižih zapovjednih struktura. A to je pak moglo biti odlučeno samo na najvišim političkim razinama.

Podršku ruskom prijedlogu velike koalicije protiv ISIL-a odmah je dala Kina koja je otvoreno navijestila da će sudjelovati u eventualnim zajedničkim vojnim operacijama. Dvije kineske fregate i jedan razarač ovih dana su prošli Sueskim kanalom i uputili se u istočno Sredozemlje, gdje ruska Crnomorska flota između Sirije i Cipra već održava vježbe. Francuska je pak krajem rujna izvela prve zračne udare na ISIL u Siriji, a Ured francuskog predsjednika napomenuo je da će „Francuska djelovati u svakom slučaju kada budu ugroženi civili od nasilja ISIL-a i drugih terorističkih skupina, ali i bombardiranja Bashara al Assada. Za Siriju se mora pronaći globalno rješenje“. Pariz boli briga za sirijske civile i samo, kao i svi ostali, uplaćuje polog za sudjelovanje u budućoj velikoj dražbi sirijskog i bliskoistočnog geopolitičkog prostora.

Žele li Amerikanci rat protiv ISIL-a?

Ruska politička i vojna ofenziva djelovala je kao katalizator na ubrzanju razvoja događaja. Dovela je Amerikance i njihove europske saveznike u neugodnu situaciju da se konačno izjasne, žele li zaista rat protiv ISIL-a i njemu pridruženih islamističkih skupina ili im je jedini cilj Assadov režim, podjela Sirije i iscrtavanje novih bliskoistočnih granica po svojim interesima. Istodobno je Obamina provedba američke bliskoistočne politike, zacrtana još u doba liberalne ikone Hillary Clinton i njenih ambicioznih savjetnika i utemeljena na doktrini „Novog američkog stoljeća“ (Project for the New American Century -PNAC) iz 1998. godine, došla je u slijepu ulicu i izgubila svaki kredibilitet i na Bliskom istoku i u očima europske i svjetske javnosti.

Svjedoče o tome i posljednji istupi visokih američkih obavještajnih i vojnih dužnosnika – od bivšeg ravnatelja američke vojne obavještajne službe DIA-a (Defence Intelligence Agency) generala Michaela Flynna, koji je nedavno otvoreno izjavio da je američka administracija od početka znala da oružje koje dostavlja navodnim sirijskim umjerenim pobunjenicima završava u rukama ISIL-a, do najave rezigniranog Obaminog specijalnog izaslanika za međunarodnu koaliciju za borbu protiv ISIL-a, umirovljenog generala Johna Allena, da će do kraja listopada napustiti tu dužnost nezadovoljan „načinom vođenja rata na operativnoj razini i uskratom adekvatnih resursa“ washingtonske administracije.

No, sasvim je sigurno da Amerikanci neće žrtvovati ništa od svojih regionalnih interesa – previše su novca do sada uložili. Da im svaki uloženi dolar u bliskoistočna ratovanja ne donosi deset, istog trenutka tamo ne bi bilo ni jednog američkog vojnika, a većina zaraćenih strana brzo bi ostala bez streljiva. Zajedničko američko vojno djelovanje s Rusima je ipak u sferi znanstvene fantastike.

Ruska politika, pak, sirijski rat koristi kao izlaz iz međunarodne političke izolacije zbog aneksije Krima i uloge u ukrajinskoj krizi, započet još uspješnim sudjelovanjem u postizanju nuklearnog sporazuma s Iranom. Uspije li joj to i na sirijskom planu, Moskva će se konačno podići iz političkog nokauta. Istodobno igra na projekciji svojih vječnih geostrateških interesa izlaska na Sredozemlje od vremena Petra Velikog, Katarine Velike i njenog osvajanja Krima od Turaka 1783. godine, preko admirala Fjodora Ušakova i njegovih sredozemnih pohoda, do sovjetskih vremena admirala Sergeja Gorškova i Sredozemne eskadre.

Rusija je bila jedna od potpisnica famoznog tajnog Sykes-Picot sporazuma iz 1916. godine kojim su Britanci i Francuzi međusobno podijelili turske bliskoistočnje posjede i iscrtali sadašnje bliskoistočne dražavne granice. Rusi su trebali dobiti tjesnace Bospor i Dardanele, ali je boljševičkom revolucijom ruski dio dogovora pao u vodu.

I tko zna kakav je sada dogovor u pitanju na Bliskom istoku, jer kada krenu mirotvorci, u rukama uvijek nose olovke i karte kojima iscrtavaju svoje geostrateške interese. Rusija, po svemu sudeći, uplaćuje velik ulog u Siriji i možda će uspjeti dobiti sirijski jackpot ili pak istrgovati međunarodnu valorizaciju svojih poteza s Krimom. Tko zna, ulozi su istinu veliki.

Sirijska utrka mirotvoraca, kada se dublje pogleda, sve više podsjeća na – utrku lešinara.

Autor:Mario Stefanov/7Dnevno/2. listopada 2015
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.