fbpx
screenshot/YouTube

NEOBIČAN DETALJ GLOBALNE GEOPOLITIČKE ‘IGRE’: Američko zveckanje vojnom intervencijom u Siriji i Iraku, u Libiju ušli američki i ruski vojnici

Autor: Zoran Meter

Današnji SRD počinjem pomalo neobičnom viješću s obzirom na trenutačne globalne geopolitičke igre.

Riječ je o dolasku u Libiju ograničenog vojnog kontingenta kojeg čine američki, ruski i britanski vojnici. Radi se o demonstraciji glavnih čimbenika međunarodne zajednice islamističkim postrojbama, prije svega „Islamskoj državi“, kako svijet priznaje legitimitet trenutačne libijske vlade. O tome je izvijestila arabijska televizija Al Arabiya, pozivajući se na informacije panarapske novine Asharq Al-Awast koja izlazi u Londonu.Također se navodi, kako bi se navedenom trojcu uskoro mogli pridružiti i francuski vojnici.

Vojnici i časnici pristigli u Libiju stacionirani su u vojnoj bazi „Jamal Abdulnaser“ južno od grada Torbuka, u kojem i stoluje današnja libijska vlada. Lokalni izvori tvrde o dolasku oko 500 stranih vojnika, pristiglih u bazu tijekom posljednja tri tjedna. S druge strane, izvori iz libijske vlade tvrde, kako je stiglo nekoliko desetaka stranih vojnika i da se radi o „ograničenoj intervenciji“ čiji je glavni cilj zaštita naftne infrastrukture od napada ISIL-ovih snaga.

Ranije je zapovjednik združenog stožera OS SAD-a Joseph Dunford najavljivao mogućnost primjene „određenih vojnih mjera“ zbog nedopustivog rasta utjecaja „IS“ u Libiji i Sjevernoj Africi. A kako se u tu njegovu priču kasnije uklopio ruski vojni kontingent, za sada nije poznato. Međutim, ruski vojni vrh je ne jednom upozoravao na prebacivanje velikih dijelova poraženih postrojbi ISIL-a s teritorija Sirije i Iraka u Libiju, pa čak i njihovoj namjeri o tamošnjoj provedbi obuke svojih pilota za buduće zračne snage „Islamske države“. A raspadnuta Libija, sa svojom samo formalnom vladom koja (u najboljem slučaju) možda nadzire polovicu države, idealan je poligon i rasadnik za islamističke teroriste i njihove radikalne ideje.


Sirijska vojska zauzela ključno uporište islamista u Latakiji

Tijekom vikenda najznačajnija vijest pristigla sa sirijskog bojišta svakako je ona o velikom uspjehu vladinih snaga koje su zauzele Al-Rabiju, posljednje uporište islamističkih postrojbi na sjeveru primorske sirijske regije Latakija. Napad kopnenih snaga pratili su udari ruskog zrakoplovstva, a u vođenju operacije sudjelovali su ruski časnici (neprovjerena informacija, koju je priopćila sirijska oporbena NVO „Opservatorij za ljudska prava“ sa sjedištem u Londonu). Oslobađanje grada omogućuje sirijskoj vojsci otvoreni put za izbijanje na sirijsko-tursku granicu (info: Reuters).

Prethodno, 12. siječnja, vladine snage oslobodile su glavnu utvrdu islamista iz „Jabhat al-Nusre“ na sjeverozapadu zemlje, grad Salmu.

Još jedna zanimljivost stiže sa sjeverne sirijske bojišnice, u regiji Aleppo. Tamo se vode žestoke borbe između terorističkih grupacija „Islamska država“ s jedne strane, i „Jabhat al-Nusra“ i „Ahrar ash-Sham“ s druge strane. U borbama sudjeluju i pojedine postrojbe tzv. Slobodne sirijske vojske. Najintenzivnije borbe vode se na sjeveru regije, na samoj granici s Turskom.

19. siječnja koalicija navedenih islamističkih snaga odbacila je ISIL-ove postrojbe iz sela Bani Yaban i Gazal, a njihove napade potpomogla je turska vojska topničkim udarima po položajima „IS“. Neovisno o toj potpori, uspjeh konkurenata „Islamske države“ bio je kratak te su već sljedećeg dana ISIL-ove snage, uz potporu terorista-samoubojica, iznova napali i prodrli u zonu sela Gazal kojeg su u potpunosti vratili 21. siječnja, s ranije izgubljenim naseljima.

Borbe dviju suprotstavljenih islamističkih grupacija u toj regiji traju već više od mjesec dana. Protivnici „IS-a“ iz redova dviju spomenutih, ne manje radikalnih organizacija, računaju na rastegnutost ISIL-a na više strana. Tako npr. sirijska vojska u regiji Aleppo vodi aktivni boj za približavanje uporištu „kalifata“ u toj regiji, gradu Al-Bab. Istodobno, kurdsko-arapske postrojbe združene u „Demokratske snage Sirije“ nastupaju zapadno od rijeke Eurfat prema ISIL-ovom uporištu Menbidž, a što izaziva veliku nervozu turskih vlasti koje su prijelaz Eufrata ranije označile kao „crvenu liniju“ preko koje kurdske postrojbe ne smiju proći. Međutim, upravo se to dogodilo i sada prijeti spajanjem kurdskih i vladinih postrojbi te potpunim zatvaranjem sjeverne sirijske granice s Turskom. Takav scenarij u stvarnosti znači potpuni krah Erdoganove „sirijske politike“ te ću se na tom elementu zadržati i povezati ga sa sljedećim informacijama:




Biden: SAD je spreman na vojnu akciju u Siriji

SAD će i dalje pomagati Turskoj u borbi protiv „IS“ i „sprječavati na njezinim južnim granicama izgradnju posebne države“. Riječi su to američkog potpredsjednika Joa Bidena na sastanku s turskim predsjednikom vlade Ahmetom Davatogluom. „Mi smo spremni, ako to bude nužno, naći vojno rješenje te operacije i uništiti „Islamsku državu“, izjavio je Biden. Rekao je kako da će „djelovati s Arapima-sunitima za vraćanje nadzora nad izgubljenim teritorijem“. Pritom je imao u vidu regije na sjeveru Sirije pod nadzorom „IS“, a Arapi-suniti su snage umjerene oporbe koje podupiru SAD i Turska.

Turski premijer je istodobno kao ugrozu Turskoj u Siriji naveo: „IS“, „Al-Nusru“, Radničku stranku Kurdistana i Snage narodne samozaštite (YPG) sirijskih Kurda, i najavio namjeru Turske da u cijelosti očisti granicu od „ISIL-a i drugih terorističkih organizacija“.




Moskva je odmah izjave Joa Bidena označila „destruktivnim“, izrečenim baš u vrijeme dok se ulažu napori za iznalaženje političkog rješenja sirijskog sukoba.

Ranije je američki ministar obrane Ashton Carter izjavio kako Pentagon namjerava inicirati provedbu kopnene operacije protiv „IS“ u Siriji i Iraku, u prvom redu u gradove Mosul i Rakku, glavna uporišta IS“ u te dvije države. U tom smislu ministar namjerava u bliže vrijeme obaviti pregovore s kolegama iz onih država koje na Bliskom istoku vode borbu protiv terorista. Prema informacijama američkog medija Politico, ministar Carter najavio je prebacivanje oko 2 tisuće američkih vojnika iz elitne 101. zračno-desantne divizije (koja je već ratovala u Iraku, na području Mosula i dobro pozna tamošnji teren, op.a.).

Sirijska vlada već je osudila američke najave o slanju svojih postrojbi u Siriju bez dozvole Damaska, i, ako do njih dođe, označit će ih agresijom.

Stanje na terenu ugrožava američke interese

Što se u stvarnosti događa? Sirijska vojska u zadnja dva mjeseca ovladala je potpunom inicijativom na terenu. Preciznije, od 15 glavnih smjerova u kojima se vode borbe, vladine snage inicijativu imaju na njih 10, na 3 smjera stanje je „neutralno“, a samo na dva vladine snage vode obrambeni rat. Osim toga, sirijska vojska oslobađa sve veći dio teritorija i to čini sve brže, a islamističke snage su nejedinstvene, razdrobljene, a kao što smo vidjeli u gornjem dijelu teksta, na nekim dijelovima vode i međusobne borbe. Do sada jedini koridor koji su nadzirale turskoj odane islamističke postrojbe uz granicu sa Sirijom bio je dug svega 90-ak kilometara i širok 40-ak km. Međutim, prijelazom kurdsko-arapskih postrojbi preko rijeke Eufrat i nastavljanjem njihovog prodora prema zapadu Sirije uzduž granice s Turskom, i taj jedini „koridor“ (važan Turskoj kao poveznica prema jugu, u dubinu arapskog sunitskog prostora), počeo se skraćivati. Osim toga, ovih dana proturske snage (koje čine lokalne turkmenske postrojbe i džihadisti sa sjeverno-kavkaškog prostora i Srednje Azije (većinom unutar „Jabhat al-Nusre“), izgubile su sjever Latakije i tako odrezali spojnicu turskog teritorija s okupiranom regijom Idlib, a stanje je po Tursku kritično i u regiji Aleppo.

U takvim vojnim okolnostima, u Ankaru je nedavno došao i spomenuti američki general Joseph Dunford, a zatim i potpredsjednik Biden.

Američke pozicije u Siriji (one, za razliku od Rusa, na terenu nemaju lokalne snage koje bi se mogle nazvati isključivo proameričkim, a da bi k tome predstavljale i određenu vojnu težinu, sposobnu srušiti Assadovu vlast) dovedene su u „slijepu ulicu“ i prijete potpunim krahom. Danas one ovise isključivo o Turskoj ali je nezgodno to, što je ta zemlja članica NATO-a i bilo kakav nepromišljen potez koji bi doveo do sukoba njezinih i ruskih interesa u obliku novog vojnog incidenta (sličnog turskom rušenju ruskog bombardera u studenom prošle godine), može dovesti do katastrofalnih posljedica tim prije što turski politički vrh nije puka „lutka na koncu“, ako bi američki interesi išli na uštrb turskih nacionalnih interesa (što se djelomično i događa kroz američku potporu pojedinim sirijskim kurdskim postrojbama, s ruskom potporom).

Zato Amerikanci vide još jedinu šansu u vlastitoj vojnoj nazočnosti na terenu, a koju je još ne tako davno (također u studenom) predsjednik Obama javno i odlučno odbacio kao realnu opciju. Stvari na terenu jednostavno su se korjenito izmijenile u tako malo vremena.

Pa iako se eventualnim ulaskom vojske SAD-a u Rakku i Mosul na samom terenu ništa drastično neće promijeniti jer je to nemoguće učiniti bez zajedničkih operacija s vladinim snagama dviju država (Sirije i Iraka) ili s ruskim snagama, Amerikanci bi oslobađanjem Rakke dobili određenu satisfakciju i mogli govoriti kako su eto baš oni slomili kralježnicu „Islamske države“ zauzevši njezin „glavni grad“ i prepolovivši je na pola. U tom slučaju imali bi i mogućnost formiranja u Rakki tzv. marionetske sirijske vlade, kao protuteže onoj službenoj u Damasku.

Ali tu se otvaraju i brojni rizici po same Amerikance postrojbe jer je Rakka već ionako pred padom: u blizini se nalaze i sirijske regularne postrojbe, djeluje i rusko zrakoplovstvo, a snage kurdsko-arapskih postrojbi napreduju i nalaze se svega 30-ak kilometara sjeverno od „kalifatske prijestolnice“. Američki vojnici na radikaliziranom Bliskom istoku uopće nisu dobrodošli, neovisno o pozicijama pojedinih tamošnjih političkih vlasti.

Što se tiče Iraka, službene vlasti u Bagdadu smatraju kako je još svega 15 posto teritorija pod okupacijom „IS“ i također navode kako bilo čije strane kopnene snage ne smiju ući u Irak bez poziva službenog Bagdada. Sve to može iznova uvući američke trupe u krvoproliće iz kojeg će prije ili kasnije morati izići, a kakve će biti posljedice na samom terenu, posve je neizvjesno.

Najnovije Washingtonovo zveckanje intervencijom može se promatrati i u kontekstu za danas najavljenih pregovora u Ženevi, gdje je „zapelo“ po pitanju predstavnika sirijske oporbe (Amerikanci, Saudijci i Turci s jedne, i Rusi, Iranci, dio Sirijaca i tamošnjih Kurda s druge strane). Vojna intervencija se u tom slučaju može nuditi kao sredstvo „uvjeravanja“ ako „neće biti po našem“.

Još je jedan mogući razlog američke nervoze. Radi se o prošlotjednoj vijesti kako je grupa ruskih vojnih instruktora došla u zračnu luku grada Kamshli na istoku Sirije (o tome sam već u ovoj kolumni pisao, pozivajući se na turske izvore). Američke vlasti danas tvrde kako nemaju točne podatke glede cilja dolaska ruskih vojnika u grad koji nadziru kurdske snage, a zračnu luku službena sirijska vojska.

The Wall Street Journal piše kako Washington ne vidi znakove prema kojima Moskva zračnu luku namjerava pretvoriti u svoju novu bazu, a visokopozicionirani izvor iz Pentagona navodi kako su ruske namjere nejasne i kako „mi (Amerikanci, op.a.) užasno želimo znati što oni tamo rade, a sada je to zagonetka“. Novina vuče paralelu s pojačavanjem suradnje američkih instruktora s kurdskim ustanicima u toj regiji, a što može postati izvor napetosti u odnosima Moskve i Washingtona.

Drugi izvor iz Pentagona je za Fox News izjavio kako je izgradnja ruske baze na tom aerodromu samo pitanje vremena.

Predstavnici sirijske organizacije „Lokalna koordinacijska vijeća“, danas su za New York Times izjavili kako broj prispjelih ruskih vojnika iznosi oko 100 i da su oni obavili pregovore s lokalnim vlastima i kurdskom milicijom glede svog stacioniranja u Kamshliju.

Dakle, opći kaos se nastavlja. U regiji su sve glasniji i aktivniji i Kinezi, Iranu su skinute sankcije, EU je zabavljena svojim problemima s emigrantima i terorizmom. Izmiču li pomalo stvari kontroli i donose li se ad hoc rješenja u zamjenu razrađenim, a srušenim strategijama?

Autor:Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.