REUTERS

dr. sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: SUSRET TRUMP-MACRON-MERKEL U KONTEKSTU NOVE ULOGE V. BRITANIJE U EUROPI

Autor: Admin

.

Američki predsjednik, Donald Trump, ovog će se tjedna sastati s europskim čelnicima – francuskim predsjednikom, Emmanuelom Macronom i njemačkom kancelarkom, Angelom Merkel. Posjet Macrona, samo tri dana prije nego što Merkel, dosadašnja neupitna liderica Europske unije, stigne u Washington, nesumnjivo će zasjeniti auru njemačke kancelarke. Macron, koji se inače izvanredno snalazi s medijima, zasigurno će dominirati svjetskim naslovnicama, a već je način na koji je posjet započeo vrlo simboličan. Privatna večera Trumpovih i Macronovih u Maunt Vernonu, kući prvog američkog predsjednika, Georga Washingtona, čije je savez s Francuskom bio ključan za pobjedu nad britanskom Krunom svakako će relaksirati odnose ili vjerojatnije naglasiti poseban odnos dvaju predsjednika.

Naizgled „globalistički“ francuski predsjednik i „populistički“ nastrojen Donald Tramp razgovarat će o nizu pitanja o kojima imaju različite stavove – od sudbine iranskog nuklearnog sporazuma koji istječe 12. svibnja, američkog odustajanja od Pariškog klimatskog sporazuma, ali i prijetećih trgovinskih ratova. Naime, Macron želi da Trump europske zemlje izuzme iz carina za čelik i aluminij što je dio plana SAD-a o smanjenju stalnih trgovinskih deficita koji postoje s nizom zemalja, prije svega s Kinom.

Emmanuel Macron sve se više nameće kao novi vođa Europske unije koji svoje sve vidljivije imperijalne ambicije nastoji ostvariti kroz vlastiti „veliki plan za Europu“. Macron također želi „resetirati“ poziciju Francuske na vanjskopolitičkom planu, osigurati joj globalno liderstvo u rješavanju brojnih pitanja koji opterećuju međunarodne odnose i, svakako, obnoviti njezinu vojnu moć, koristeći se pri tom soft-powerom. Već kao kandidat za francuskog predsjednika, 2017.g. Macron se hvalio kako ne pripada ni desnici ni ljevici, naglašavao odabir „trećeg puta“ (koji sadržava povijesne francuske vrijednosti  – liberte, egalite, fraternite), pomoću kojeg je moguće premostiti jaz između nacionalističke / populističke kušnje Marine Le Pen i globalističke ideologije i vratiti povjerenje građana u liberalnu demokraciju koja je, po njemu, najveći društveni projekt, zapravo neupitan kompromis modernih vremena koji datira još iz 18.st.

Analitičari sve češće Macrona vide kao francuskog nasljednika Clinton – Blairovog „trećeg puta“. Doista, danas je Macron na „trećem putu“, i desno i lijevo, ali zbog toga i pod udarom i desnice i ljevice koje ne žele njegovu viziju Francuske. Francuski nacionalisti predvođeni s Marine Le Pen žele ga spriječiti da Francusku pretvori u „start up“ naciju po uzoru na Silicon Walley, dok ljevica ratuje s njim zbog neoliberalne reforme rada koju je započeo već kao ministar u vladi Francoisa Hollandea, nastojanja da spriječi ilegalnu imigraciju, i ponudi porezne olakšice za bogate, zbog čega ga krasi epitet „predsjednik bogatih“.  Njegov rejting opada već tri mjeseca uzastopce i trenutno se nalazi na oko 40% potpore francuskih građana.

Francuski predsjednik ima velikih problema kod kuće, „u fightu“ je s utjecajnim francuskim sindikatima, međutim, trenutak u kojem se međunarodna politika oblikuje pod utjecajem američkog izolacionizma, njemačkog opreza, europskih podjela i kaotične britanske unutarnje scene, Macron je prepoznao kao iznimnu priliku za izgradnju vlastite vizije globalno snažne, međunarodno utjecajne Francuske, time i vlastite pozicije. Tijekom neformalnih razgovora s novinarima, Macron se pohvalio da je  „novi Putin“, a svoj utjecaj u međunarodnoj zajednici demonstrirao je pričom kako je upravo on naveo američkog predsjednika Donalda Trumpa da napadne Siriju. Kako bilo, marketinški napad na Siriju samo je potvrdio imperijalni impuls francuskog predsjednika, ali i kontinuitet francuske agresivne politike na Bliskom istoku. Prisjetimo se, Francuska je predvodila vojnu intervenciju na Libiju, a stalno je vojno prisutna na području Sahela još od 80.-tih godina prošlog stoljeća. Međutim, za razliku od slavnog francuskog predsjednika Charlesa De Gola koji je Francuskoj osigurao suverenističku poziciju, prilično je izolirao od NATO-a i SAD-a, Macronu je potrebno savezništvo, a Donald Trump mu se čini idealnim partnerom.

Za razliku od njega, njemačka kancelarka, Angela Merkel, koja u Washington putuje 27. travnja, s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom ima hladan odnos, obilježen dubokim nepovjerenjem i neslaganjem oko velikog broja pitanja: od slobodne trgovine, klimatskog sporazuma i stava prema migrantima, do Sirije. Naime, Njemačka nije sudjelovala, niti podržala „savezničko“ prošlotjedno bombardiranje Sirije, a razlike između saveznika postale su još vidljivije u najnovijem intervjuu koji je Merkel dala „Jerusalem postu“, u kojem je izrjekom navela kako Njemačka neće prebaciti sjedište svog veleposlanstva u Jerusalem. Prema Merkel, Njemačka će ići prema dvodržavnom riješenju koje će „podržati židovski i demokratski Izrael, ali istovremeno i održivu državu za Palestince“.




Merkel, čiji je politički autoritet narušen velikim problemima u procesu formiranja vlade, koja, budimo otvoreni, nema potrebnu stabilnost da Njemačkoj, i njoj samoj, osigura daljnju lidersku poziciju unutar Europske unije, s Trumpom će razgovarati o istim pitanjima. U njenom fokusu su američke sankcije od 6. travnja koje su bitno povećale cijenu aluminija na europskom tržištu, zbog čega je njemačka industrija opasno ugrožena, osobito proizvodnja automobila. Merkel je cijelo desetljeće bila lider Europske unije, međutim, evidentno je kako je njena politička karijera za zalazu. Ovo je zasigurno njen posljednji mandat. Zbog velikih problema s migrantima, Njemačka polako ali sigurno ulazi u političku krizu. Nova koalicijska vlada nema stabilnost, mogući su prijevremeni parlamentarni izbori, međutim, politička kriza Njemačke mogla bi potrajati i kad Merkel napusti vlast.

Pred ovaj važni posjet dvoje europskih državnika SAD-u, koji im pruža priliku lobiranja za zajedničke interese, nužno je postaviti pitanje – jesu li Njemačka i Francuska uopće više saveznici? Nakon velike financijske i gospodarske krize, krize imigranata, kontinuiranih terorističkih napada i Brexita, Europska je unija vidljivo „stjerana u kut“, nesumnjivo marginalizirana na svjetskoj geopolitičkoj sceni. Francusko – njemački medeni mjesec je završen i one, čini se, više nisu „prirodni“ saveznici. Odlaskom Velike Britanije i slabljenjem pozicije Angele Merkel upražnjen je prostor, koji Macron želi preuzeti i potisnuti Njemačku, te se pozicionirati kao novi europski lider.

U analizi novih odnosa unutar Europske unije, svakako je važno i postavljanje Velike Britanije prema pojedinim zemljama unutar integracije koju napušta. Naime, nova globalna Velika Britanija (Global Britain) pokušava oko sebe, ali i tema koje nameće, okupiti sve članice Europske unije, ako bi uz potporu Washingtona imala odlučujuću ulogu u kreiranju buduće europske politike. Za sada je Velika Britanija pokazala svoj utjecaj unutar Europske unije, ne samo kroz slučaj Skripal, nego i uvlačenjem Francuske u sirijsku vojnu intervenciju. Istovremeno, Velika se Britanija pokušava vratiti na stare kolonijalne pozicije, i opet uz potporu Washingtona polako ali sigurno vraća vojne efektive na prostore nekadašnjeg britanskog kolonijalnog carstva – prema Bliskom istoku i Indopacifičkoj regiji – gdje trebaju pomoći američkim snagama u sukobu s Kinom. Budući da se na tim pravcima prostiru i ključni njemački geoekonomski i geopolitički interesi, učvršćivanjem britanskih (i američkih) pozicija stavlja se pod kontrolu daljnja projekcija njemačkih i EU interesa na tim prostorima. Smjer projekcije prema Rusiji zatvoren je ukrajinskom krizom. Indikativno je da su oba slučaja (Skripal / intervencija u Siriji) koja su poslužila Velikoj Britanija za demonstraciju nametanja svoga vodstva Europskoj uniji, odnosno europskim državama, utemeljena na istoj shemi – ruski bojni otrov i potom emocionalna reakcija koja proizvodi učinke solidariziranja svih u Europi s Washingtonom i Londonom. Velika Britanija i SAD postaju države oko kojih se okupljaju „demokratske“ ili države „slobodnog svijeta“ na zajedničkom djelovanju protiv nastale opasnosti (Rusije).




U slučaju Sirije, Njemačka je povukla crtu koju ne želi prijeći što samo pokazuje da Njemačka jako dobro zna što se događa i što Velika Britanija i njezini partneri pokušavaju postići. Da je tomu tako vidljivo je i iz komentara Barbare Wesel, objavljenog 24. ožujka u poluslužbenom Deutsche Welle-u. U članku se navodi: “Britanska premijerka je europsko zajedništvo (oko afere Skripal, op.a.) proslavila kao osobnu pobjedu, ali kiti se tuđim perjem. Godinu dana prije izlaska svoje zemlje iz EU, May je ni kriva ni dužna profitirala od europske solidarnosti“. U nastavku, autorica, inače bliska političkom krugu kancelarke Angele Merkel, jasno poručuje da takva solidarnost ima svoje granice i da je upitno hoće li London nakon napuštanja EU moći predvoditi europsku politiku. Barbara Wesel upozorava: “Unatoč svim zaklinjanjima Therese May da će i nakon Brexita postojati sjajno partnerstvo na sigurnosnom planu, sasvim je jasno da će Velika Britanija nakon što se odvoji od Europske unije i kada London više ne bude sudjelovao na sastancima na vrhu EU, ta zemlja izgubiti na utjecaju i to dramatično.“ Deutsche Welle svojim tekstom poručuje kako je s njemačkog gledišta trenutni trijumf Velike Britanije ipak rezultat volje vodećih država Europske unije i Njemačke, a ne pritiska sa strane, i da je velika mogućnost da će Londonu takva podrška biti uskraćena kada konačno napusti EU. Ali s druge strane, veliko je pitanje hoće li Njemačka i članice EU uspjeti odoliti britanskom pritisku podržanom od Washingtona, budući da će Velika Britanija svoje djelovanje usmjeriti preko struktura NATO-a i europskog obrambenog  i sigurnosnog sustava gdje će pokušati nametnuti svoju vodeću ulogu. Svakako treba napomenuti da snage Velike Bitanije ostaju u Njemačkoj i nakon 2019. g. iako je prije nekoliko godina postignut sporazum da britanska vojska napusti njemačku teritorij prije tog roka. Radi se o britanskim vojnim snagama koje nisu dio NATO formacija. Sjedinjene Države također pojačavaju svoju vojnu nazočnost u Njemačkoj.

Upravo je otvaranje većeg manevarskog prostora Velikoj Britaniji unutar Europe  kontekst u kojem će Sjedinjene Države i Velika Britanija gurati svoje globalne interese u Europi. Agenda pretvaranja Velike Britanije u „Global Great Britain“ stvarni je raison d’être samog Brexita, a čvrsto savezništvo s Washingtonom preduvjet je pretvaranja ove bivše pomorske, kolonijalne sile u globalnog aktera prisutnog na svim morima i na svakom kriznom žarištu diljem svijeta. S tim ciljem Velika Britanija je pokrenula intenzivnu kampanju sklapanja bilatelarnih sigurnosnih i obrambenih sporazuma s pojedinim članicama Europske unije nakon što je to učinila s Turskom. Na prostorima Bliskog istoka i Indopacifičke regije gdje se prostiralo britansko kolonijalno carstvo i na kojima pokušava obnoviti utjecaj, reaktiviraju se stari i gotovo zaboravljeni obrambeni savezi i pokušavaju stvoriti nova vojna partnerstva.

Na europskom kontinentu politika Velike Britanije, udarajući na osovinu Berlin – Pariz, oslanja se prije svega na uspostavu što snažnije vojne suradnje s Francuskom, udaljavajući je istovremeno od Njemačke. Na tome London intenzivno radi još od 2010. godine. Sredinom siječnja ove godine konačno su Velika Britanija i Francuska potpisale novi obrambeni ugovor. Tom prigodom, u zajedničkom priopćenju, prilično neugodnom za Njemačku, neskriveno su aludirali na 1. svjetski rat: „Kada su se naše postrojbe borile rame uz rame u obrani zajedničke vjere u slobodu i otporu protiv agresije.“ Neposredno prije sklapanja ugovora s Francuskom, London je uspio sklopiti bilateralni vojni sporazum s još jednom državom članicom EU. Naime, u prosincu 2017.godine, Velika Britanija zaključila je vojni sporazum o suradnji s Poljskom. Taj sporazum ne uključuje samo suradnju na području obrambene industrije već i zajedničku vojnu obuku, razmjenu obavještajnih informacija, kao i suradnju u unapređenju internetske sigurnosti. London i sporazum  s Poljskom stavlja u povijesni kontekst: „ Nikada nećemo zaboraviti poljske vojnike koji su se s našim snagama borili tijekom 2. svjetskog rata u sjevernoj Africi i u kontinentalnoj Europi, niti poljske pilote koji su zajedno s nama branili naše nebo u ime slobode i demokracije u Europi“ – izjavila je britanska premijerka Theresa May u priopćenju prigodom potpisivanja sporazuma.

Novi vojni sporazumi održavaju temeljne elemente stare britanske strategije. S jedne je strane Velika Britanija uvjek nastojala onemogućiti pojavu neke integrirane kontinentalne moći koja bi predstavljala konkurenciju njezinim europskim i globalnim interesima. Danas je riječ o Europskoj uniji čije potencijale prerastanja u funkcionalnu europsku  ekonomsku, diplomatsku i vojnu silu Velika Britanija nastoji ograničiti ili bar staviti pod kontrolu. S druge strane London je oduvjek pa i sada u suradnji s Washingtonom nastojao spriječiti bilo kakvu blisku njemačko – rusku suradnju. To su osnovni parametri po kojima udara današnja britanska politika usklađena s politikom saveznika iz Anglosfere. Jednostavno rečeno – onemogućiti  stvaranje bilo kakve kontinentalne sile koja bi mogla vladati euroazijskim kopnom ili Heartlandom.

Stoga će Velika Britanija nastaviti po agendi koja je do sada u svojim početnim fazama pokazala učinke. Straegija Velike Britanije nakon izlaska iz zajedničkog europskog, ekonomskog i geopolitičkog sporazuma i na njemu utemeljenog sigurnosnog sustava, nastavit će se sklapanjem pojedinačnih gospodarskih, ali prije svega vojnih i sigurnosnih sporazuma s pojedinim državama članicama. Vojno sigurnosni sporazumi osobito intenzivno će se sklapati u prvo vrijeme nakon dovršenja Brexita, naglašavajući pri tom nezaobilaznu ulogu Velike Britanije u europskoj sigurnosnoj arhitekturi podržanu posebnim odnosima s Washingtonom unutar NATO-a. Nakon toga slijedi  gospodarska kampanja utemeljena također na bilateralnim gospodarskim sporazumima s pojedinim državama članicama koje će joj osigurati sposobnost manipuliranja različitim državama unutar EU i utjecaj na ukupnu politiku kontinentalne Europe. Sve se to uklapa u veliku britansku strategiju o kojoj smo već pisali, povratka na stare imperijalne rute i stvaranja tzv. globalne Velike Britanije.

Prvi plodovi britanskog djelovanja po okosnici Berlin – Pariz više su nego uočljivi. Nakon sječanjskog vojnog sporazuma s Velikom Britanijom, Francuska, zajedno s njom i SAD-om vojno udara po Siriji prisjećajući se pri tom davnih dana zajedničkih borbi iz 1. svjetskog rata, ali zacijelo i dana svoje kolonijalne vladavine nad Sirijom. Istovremeno, drugi kraj europske osovine Berlin izričito je odbio sudjelovanje u vojnoj intervenciji . Velika Britanija, s Washingtonom iza leđa, očito je već djelomično postigla svoje ciljeve. Ako se zna da je ovo što se događa tek uvod, odnosno pripremna faza nove  angloameričke politike prema Europskoj uniji, opravdano je postaviti pitanje što će tek uslijediti na europskom kontinentu, odnosno otvoriti raspravu o budućnosti Europske unije.

dr. sc. Jadranka Polović i Mario Stefanov: EU U VRTLOGU ANGLOAMERIČKIH SPLETKI

 

 

 
Source: Geopol

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.