AGRESIVNA ERDOGANOVA POLITIKA – FITILJ ZA GLOBALNI RATNI KAOS!

Autor: Zoran Meter

Riskantna Erdoganova igra trajat će onoliko koliko je to u interesu američkim tvrdolinijaškim krugovima, a kada ovima to postane kontraproduktivno, Turska će iznova ostati izolirana na vjetrometini međunarodnih silnica, a SAD zbog nje sigurno neće ulaziti u otvoreni rat s Rusijom.

Sirijski ratni vrtlog usisava sve veći broj država čije oružane snage gramzivo žele osigurati svoj dio kolača u još uvijek međunarodno priznatoj državi, s regularnom vladom i predstavništvima u svim međunarodnim organizacijama.

Ali političkom rukovodstvu jedne zemlje iz najviših je svjetskih središta moći namjenjena uloga agresivnog provokatora koji će na kraju dovesti do totalnog kaosa iz kojega će njegovi kreatori za sebe izboriti najveću dobit. Riječ je, naravno, o Turskoj i njezinom nepredvidivom državnom vrhu koje ubrzano radikalizira stanje u bliskoistočnoj regiji i oko nje, na način da u potpunosti spriječava mogućnost formiranja bilo kakve jedinstvene fronte ili koalicije koja bi relativno brzo u potpunosti razriješila islamistički gordijski čvor pod nazivom „Islamska država“.

Turske vojne postrojbe ušle u irački Kurdistan, a Bagdad taj čin nazvao agresijom

U petak je 130 vojnika turske vojske na tenkovima i oklopnim vozilima ušlo u irački dio Kurdistana, u regiji Mosul, pod agendom obučavanja kurdskih vojnika – pešmerga za borbu protiv „Islamske države“. Turska novina Hurriyet Daily News navodi kako će Turska u zoni Bashika, u navedenoj regiji, izgraditi vojnu bazu za obuku iračkih Kurda, a navodna pravna utemeljenost zasniva se na ugovoru potpisanom s vođom Iračkog Kurdistana Masudom Barzanijem i bivšim turskim ministrom vanjskih poslova Feridunom Sinirliogluom 4. studenog.

Međutim, posve je jasno kako za ovaj turski čin nema međunarodno-pravnog uporišta budući da je Irak još uvijek formalno suverena država, s datom širokom autonomijom Kurdima na sjeveru zemlje. Bagdad je turski vojni upad proglasio napadom na suverenitet Iraka te izrazio oštro negodovanje i poduzimanje diplomatskih mjera, budući da za vojni sukob s Turskom nema snage jer se jedva bori i s ISIL-ovim teroristima. Irački premijer Al-Abadi s pravom pita, ako je Turskoj cilj obučiti Kurde za borbu protiv ISIL-a, zašto to nije prethodno zatražila od vlade u Bagdadu koja se isto tako bori protiv „IS“? Zatražio je od turskih vojnih postrojbi hitno napuštanje iračkog teritorija. Irački sajt Voice of Iraq prenio je riječi šefa parlamentarnog vijeća Iraka za sigurnost i obranu Hakima al-Zamilija, koji je turskoj vojsci upaloj u Irak zaprijetio vojnim odgovorom, naglasivši kako se ne radi o stotinjak već tisućama turskih vojnika i oklopnih vozila.

Agencija Reuters, pozivajući se na izvor u washingtonskim vojnim krugovima, objavila je kako „SAD znaju“ za taj turski čin ali da „on nema veze s djelovanjem koalicije na čelu s SAD-om“.

Iz tih se riječi isčitavaju dvije mogućnosti: ili Turska, kao članica NATO saveza solira „igrajući se s vatrom“, i na taj način gura čitav savez u potencijalni širi sukob, ili washingtonska vojna elita ne govori istinu. Treća opcija ne postoji. Jednostavnije rečeno, iza poteza Erdogana ili stoji snažna američka potpora, ili se on igra sa sudbinom svijeta, a još više riskira budućnost vlastite zemlje.




Kavkaz – „bačva baruta“ za Treći svjetski rat

Nakon rušenja ruskog vojnog zrakoplova u Siriji, Turska je intenzivirala svoje diplomatsko-političke aktivnosti na području Južnog Kavkaza. Mnogi analitičari njihovim ciljem navode želju Ankare za preljevanje krize i destabilizaciju stanja u tom dijelu svijeta i dublje u prostorima Središnje Azije, sukladno snovima turskih nacionalista o osnutku „Velikog Turana“ od Sredozemnog mora, preko Srednje Azije i kinesko-mongolsko-ruskih dijelova teritorija, sve do Tihog oceana. Turske obavještajne službe ali i gospodarske i kulturne sveze, u tim su prostorima snažno aktivne već od vremena raspada SSSR-a, a sada se postavlja pitanje nije li došlo vrijeme aktivizacije uloženog truda i novca za ostvarenje turskih državnih interesa.

Do najnovijeg ulaska turske vojske u Irak puno sam više bio sklon razmišljanju kako Ankara svojim kavkaško-kaspijskim diplomatskim aktivnostima želi isključivo poslati poruku Moskvi što je sve u stanju učiniti u „ruskom dvorištu“ ukoliko bi Rusija odlučila žešće udariti po Turskoj, osim samim gospodarskim sankcijama.




U prilog tome idu i riječi turskog premijera Ahmeta Davatoglua izrečene u petak u azerbajdžanskom glavnom gradu Bakuu, o tome kako Tursku nitko ne može uništiti gospodarskim sankcijama, ali i kako turska vojska nije znala kome pripada srušeni zrakoplov i da je samo branila svoje granice. Pa iako se iz tih izjava dosta toga može isčitati, nas sada prije svega zanima je li turska politička elita uistinu došla u Baku i gruzijski Tbilisi s ciljem svoje preventivne zaštite, ili s ciljem pokretanja novog oružanog sukoba koji bi uistinu mogao zapaliti čitavi svijet.

Taj bi sukob, naravno, bio pokrenut u Nagorno Karabahu ali nedvojbeno bi prerastao u azerbajdžansko-armenski rat s nesagledivim posljedicama. Pritom je važno naglasiti kako je Armenija članica ruskog vojnog saveza, a da Azere u sporu s Armencima podupire Turska kao članica NATO-a. Veće iskre za svjetski požar ne može biti. A da nije sve kako bi trebalo biti ukazuje sljedeće:

„U 04:30 sati, 4. prosinca, na liniji sučeljavanja oružanih snaga Azerbajdžana i Nagorno Karabaha na sjevero-istočnom smjeru, neprijatelj je želio poduzeti izviđačko-diverzantsku akciju“, kaže se u priopćenju MO Republike Nagorno Karabaha (naseljene armenskim pučanstvom), koju priznaje Armenija, a okupiranim teritorijem je smatra Azerbajdžan. U sukobu je bilo i žrtava, a primirje se narušilo više od 600 puta.

MO Azerbajdžana izjavilo je kako su armenske vojne postrojbe, „želeći iskoristiti vojno-političko stanje u regiji“, u noći 4. prosinca počele napadati azerbajdžanske pozicije na različitim djelovima prednje linije obrane. Azerska vojska je „odlučno presjekla ta djelovanja“ neprijatelja.

Iz ove klasične vojne retorike, karakteristične za vrijeme ratnih sukoba, razvidno je kako je paljenje južnokavkaške bačve baruta samo pitanje vremena.

Gruzija – još je jedna slaba točka Kavkaza

Gruzija – gospodarski slaba zemlja, sa svojim islamiziranim autonomnim regijama Adžarija (od strane Turske nakon svrgavanja s vlasti svjetovnog vođe Aslana Abashidzea), Pankiške regije nastanjene Čečenima, kao i regije Kvemo-Kartil u kojoj kopmaktno živi azerbajdžansko stanovništvo (kao najveća manjina u Gruziji) čija mladež ne skriva svoje simpatije prema Turskoj i Azerbajdžanu, još više usložnjava sigurnosnu sliku kavkaško-kaspijskog bazena. Gruzija je već jednom, u rusko-čečenskim ratovima, služila kao koridor za prebacivanje islamističkih boraca na ruski Sjeverni Kavkaz. Danas je pozicija Tbilisija još slabija: država je prepravljena investicijama Turske i Azerbajdžana koji time imaju i veliki politički utjecaj, unutar sebe razjedinjena po pitanju odnosa sa susjednom Rusijom, isfrustrirana nedosanjanim snovima iz suradnje sa Zapadom i još puno toga. Ako Turska uvjeri predsjednika Alijeva u Bakuu o nužnosti pokretanja rata s Armenijom, Gruzija neće imati puno opcija osim postati koridor između tursko-azerskih interesa, a što po nju može biti vrlo rizično s obzirom na velikog sjevernog susjeda od kojeg je već bila poražena u kratkom ratu 2008. g.

Erdoganovo rušenje ruskog zrakoplova uništilo zajednički američko-turski vojni plan

SAD-u nije važan turski narod već turski teritorij. Zato, kada se vanjska politika Turske počinje voditi u interesu turske nacije a ne SAD-a, američki se politički i vojni establišment dovodi u vrlo neugodnu poziciju. Zbog Turske SAD sigurno ne žele direktan vojni sukob s Rusijom.

Erdogan dovodi Tursku u poziciju regionalnog marginalnog igrača – posvađanog sa svim susjedima: Grčkom, Ciprom, Armenijom, Egiptom, Sirijom, Irakom, Iranom, Izraelom, a od nedavno i s Rusijom. S takvim nepopularnim igračem sve manje otvoreno žele igrati i Amerikanci, svjesni rizika za svoje ukupne odnose s prethodno spomenutim državama. Erdogan je promiješao bliskoistočne karte na način koji se ne sviđa SAD-u. Evo zašto:

Washington i Ankara pripremali su zajedničko iznenađenje Rusiji na tlu Sirije, želeći je „postaviti na njezino mjesto“. Posebice je to bilo vidljivo nakon pariških terorističkih napada i održane konferencije država G20 u Antaliji. Tamo su vojni stratezi dviju zemalja pripremali svoj odgovor Rusima. Osim ranije spominjane turske želje za uspostavom 100 kilometara duge sigurnosne zone na sirijskom tlu uz tursku granicu (od Jarabulusa do Aazaza, uz turski plan da se ista produži prema zapadu – sve do sirijske sredozemne obale), predsjednici Obama i Erdogan dogovorili su i provedbu snažne vojne operacije, službeno, za borbu protiv „Islamske države“, upravo na sjeveru i sjeverozapadu Sirije (poglavito regiji Idlib i Aleppo). Upravo se na tom prostoru vode žestoke borbe vladinih snaga potpomognutih proiranskim snagama libanonskog „Hezbollaha“ i iračkih šijtskih milicja te ruskih zračnih snaga, protiv pripadnika ISIL-a, „Jabhat al-Nusre“ (kao sirijskog ogranka „Al-Qaide), „Ahrar ash- Shama“ i „Jeish al-Muhajirin val-Ansara“. U tom su području izrazito aktivne i spomenute turske nacionalističke snage iz redova „Sivi vukovi“ (njihov pripadnik izvršio je atentat na svetog Ivana Pavla II.), navodno ubačeni kao potpora tamošnjem turkmenskom stanovništvu, ne osobito zainteresiranom za rat s vladinim snagama.

Ulogu u toj operaciji trebale su imati zrakoplovne snage Turske i pomorske snage SAD-a, a cilj istih zapravo je bilo sprječavanje polaganog ali konstantnog napredovanja vladinih snaga na toj bojišnici, direktnim udarima po njihovoj prethodnici temeljem „mantre“, da Rusi ne tuku „IS“ već sirijsku umjerenu oporbu, a „ako Rusi mogu tako, onda možemo i mi ovako“. Naime, Amerikancima je već davno potpuno jasno kako osim ISIL-a, u Siriji jednostavno ne postoji vojna snaga sposobna srušiti predsjednika Assada, a za direktno tursko vojno uplitanje u sukob protiv regularne sirijske vlasti nema pravnog utemeljenja.

U tom cilju, sukladno dogovoru s Ankarom, 16. studenog iz sjedišta američke pomorske flote u Norfolku (Virginia), u zonu Perzijskog zaljeva upućena je flota na čelu s nosačem zrakoplova „Harry S. Truman“ (ovih dana uplovio u splitsku luku) i 7. zrakoplovnim krilom američkih zračnih snaga. Prije dolaska u Perzijski zaljev te su snage iz akvatorija Istočnog Sredozemlja (a radilo se o navedenom nosaču zrakoplova, eskadrili razarača (Destroyer Squadron 28), krstarice Anzio, Bulkeley i Gravely, a također i veliki razarač Gonzalez (DDG 66), morale ispaliti dalekometne rakete. Sinkronizirano, turske zračne snage, uz očekivanu potporu američkih lovaca F-15 i A-10 iz turske zračne baze Injirlik, izvršile bi niz snažnih napada na sjeveru Sirije.

Američka tvrda vojna linija prethodno je uspjela uvjeriti Biljelu kuću u opasnost za civilne letove u Istočnom Sredozemlju (poput onog u Libanonu), na način da su tvrdili kako je Rusija zatražila od libanonskih vlasti zatvaranje zračnog prostora 20. studenog na rok od 72 sata, kao zbog preleta ruskih strateških bombardera i ispaljivanja dalekometnih raketa iz ruskih pomorskih snaga u tom dijelu Sredozemlja (Ryan T. Tewell, US Carrier Deployment Opens a Strategic Opportunity in the Mediterranean // The Washington Institute for Near East Policy, November 23, 2015.).

To je trebao biti žestoki odgovor ruskim bliskoistočnim interesima i predsjedniku Assadu osobno, ali usljedio je neočekivan i iracionalan turski – gotovo samoubilački potez rušenja ruskog zrakoplova Su-24 i to u sirijskom zračnom prostoru. Taj nerazuman potez je toliko minornog vojnog, a dalekosežnog političkog značaja, da ima čak i onih komentatora koji tvrde kako je to sve isplaniralo i sam predsjednik Putin sa svojim velikim dojučerašnjim prijateljem Erdoganom koji je netom prije u Moskvi nazočio otvaranju najveće i grandiozne europske džamije. Međutim, iako u sebi sadrže elemente logike (poput promptnog instaliranja sustava S-400 iz podmoskovlja u sirijsko priobalje, što ide u korist jačanja ruske vojne moći na terenu i utječe na širu vojnu i geopolitičku sliku tog djela Bliskog istoka), takve teze ipak spadaju u sferu znanstvene fantastike jer su ulozi u ovoj igri pregolemi, a obavještajne službe, mediji i javnost čitavog svijeta na njih previše fokusirani, da bi mogli ostati u sferi tajnosti.

Predsjedniku Erdoganu sukob američko-ruskih interesa na prostoru Sirije puno više ide na ruku negoli njihovo zbližavanje i suradnja. U prvom se redu radi o sirijskim Kurdima koje amarička i ruska strana smatraju saveznicima po pitanju borbe protiv „Islamske države“. Upravo su njima u petak ruski transportni zrakoplovi izbacili kontejnere s 5 tona naoružanja i opreme, a prije toga Amerikanci poslali vojne instruktore. Irački Kurdi su već dobili široku autonomiju koju su izborili s oružjem u rukama protiv tog istog neprijatelja s kojim se sada bore i sirijski Kurdi. Dakle, potpuno su realni izgledi da sutra takav status u Siriji dobiju i tamošnji Kurdi (o čemu se već u ruskim kuloarima priča, u smislu da se radi pritisak na predsjednika Assada da to i službeno odobri). A ukoliko do toga dođe, gotovo čitavu tursko-sirijsku granicu nadzirali bi Kurdi koje Ankara svo vrijeme vojno udara u leđa i to u trenutku kada ovi napreduju prema sirijskim središnjim djelovima i gradu Rakki i oslobađaju ih od ISIL-ovog terora i pljačke.

Gubitak nadzora nad rubnim sirijskim djelovima značilo bi potpuno odsjecanje Turske od arapskog svijeta čiji je lider Erdogan neskriveno pokušavao postati. Turska bi se de facto okružila Kurdima s juga i istoka, neprijateljskom Armenijom nad čijim je narodom počinila genocid, sada isto takvom Rusijom (ojačanom Krimom) u crnomorskom akvatoriju, te s Grčkom s kojom ima masu nerazrješenih povjesnih problema.

Tako gledano, Turska umjesto mosta koji spaja Srednju Aziju, Bliski Istok i Europu i važnog energetskog čvorišta, postaje izolirana, omražena zemlja, koja bi mogla imati sudbinu koju su joj nakon Prvog svjetskog rata namjenile sile Antante (potpuni nestanak s političke karte svijeta).Tada je turski svjetovni predsjednik Kemal Ataturk Englezima rekao – „gospodo, hvala na pomoći ali ja se sada moram posvetiti nacionalnim interesima svoga naroda“, i tako spriječio potpuni raspad nekad slavnog, a već odavno bolesnog carstva.

Riskantna Erdoganova igra trajat će onoliko koliko je to u interesu američkim tvrdolinijaškim krugovima, a kada ovima to postane kontraproduktivno, Turska će iznova ostati izolirana na vjetrometini međunarodnih silnica, a SAD zbog nje sigurno neće ulaziti u otvoreni rat s Rusijom.

Autor:Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.