M. Šerić: Potencijalna konačna rješenja izraelsko-palestinskog sukoba (1)

Područje Svete zemlje prema rezoluciji Ujedinjenih naroda 181 (II) iz 1947. podijeljeno je na židovsku i arapsku državu te Jeruzalem pod međunarodnom upravom. Plan UN-a židovskoj je državi dodijelio plodnu istočnu Galileju, Obalnu ravnicu, koja se proteže od Haife do Rehovota i veći dio pustinje Negev, uključujući južni grad Umm Rashrash (suvremeni Eilat). Plan UN-a arapskoj je državi dodijelio središnji i zapadni dio Galileje s gradom Akrom, brdovitim područjem Samarije i Judeje, enklavom u Jafi i južnom obalom koja se proteže sjeverno od Isduda (danas Ašdod) i obuhvaća ono što je sada Pojas Gaze, s dijelom pustinje uz egipatsku granicu. Betlehem je uključen u međunarodnu enklavu Jeruzalem kojom je trebao upravljati UN. Plan je također pozivao na gospodarsku uniju između dvije države i na zaštitu vjerskih i manjinskih prava. 62% teritorija britanskog Mandata Palestine dodijeljeno židovskoj državi usprkos tome što palestinsko arapsko stanovništvo bilo dvostruko brojnije od židovskog pa su mnogi plan optuživali da je procionistički. UN-ov plan podjele je prihvatila Židovska agencija za Palestinu i većina cionističkih skupina koje su ga smatrale odskočnom daskom za daljnje teritorijalno širenje. Arapski viši komitet, Arapska liga i drugi arapski lideri odbacili su plan jer su ga smatrali politički nepravednim ali i vjerski neprihvatljivim jer su cijeli teritorij Palestine smatrali muslimanskom zemljom gdje ne smije nastati nevjernička židovska država. Premda plan UN-a nije zaživio u stvarnosti nego su ga zamijenili ratovi i krvavi sukobi, on ima međunarodno-pravno značenje i navodi se kao polazna točka kod svih pregovora o uređenju Svete zemlje. U međuvremenu, budući da su Izraelci pobjeđivali u ratovima a Palestinci gubili, stanje se promijenilo u korist Izraela a na štetu Palestine.

Zapadna obala

Aktualno stanje na Zapadnoj obali dogovoreno je sporazumima iz Osla II u rujnu 1995. Ti sporazumi su podijelili područje Zapadne obale u tri zone: A, B i C. U Zoni A palestinske vlasti imaju civilnu vlast i sigurnosne snage. U Zoni B palestinska samouprava posjeduje civilnu vlast dok oblašću sigurnosti zajednički upravljaju palestinske i izraelske vlasti. Zona C je zona u kojoj Izrael posjeduje vojnu i sigurnosnu upravu. Zona A je u početku imala samo 3% teritorija Zapadne obale da bi se s vremenom proširila na sadašnjih 18%. Izraelska vojska i policija ne smije ući na to područje kao niti izraelski državljani a ono obuhvaća gradove Nablus, Jenin,

…

Cijeli članak pročitajte na Geopolitika.news: M. Šerić: Potencijalna konačna rješenja izraelsko-palestinskog sukoba (1)