EUROPSKI BESKRAJNI DAN: Kakva Europa ulazi u 2018. godinu?

Autor: Mario Stefanov

Države članice EU izvan francusko-njemačke jezgre najmoćnijih pri tom bi, prema aktualnim planovima razvoja EU u više brzina, bile gurnute na gospodarsku, političku, ali i zemljopisnu periferiju gdje bi trebale služiti kao nekava nova vojna krajina- predziđe razvijene i moćne jezgre

Sudbina je Europe da se njezina povijest ponavlja u pravilnim ciklusima jednostavno zato što je vrijeme mira i mirovnog poretka na njezinim prostorima ograničeno samo na ono vrijeme koje  je potrebno da se nagomilani sukobi interesa i moći najsnažnijih europskih država ponovo  pretvore u novi sukob i na kraju rat. Na jugoistoku Europe pak, tom vječnom okidaču europskih kataklizmi,  to vrijeme koje je potrebno za nagomilavanje sukoba interesa i raspada mirnog života je jednako nuli – mir je samo predah jednog beskrajnog, sada već stoljetnog rata koji se u svakom trenutku spreman  aktivirati ukoliko to globalni igrači požele, s potencijalom pretvaranja u veliki europski rat.

Cijela europska povijest savršeno se sažima u temi filma “Beskrajni dan” („Groundhog Day“),  kada se cinični i sebični  televizijski reporter budi uvijek u istom danu s potpuno identičnim slijedom događaja čega je samo on svjestan. Iz začaranog kruga izvukao se tek kada je promijenio ustaljene obrasce svog ponašanja i aktivno se  prilagodio  događajima. Europska povijest, na žalost,  za to nije sposobna, iako je pokušavala i pokušava, ali instinkt ponavljanja uvijek istih povijesnih  obrazaca vodi uvijek u isti  začarani  krug  pohlepe, stvaranja europskih carstava,  imperijalnih širenja, ratova i kataklizmi. I sve to zahvaljujući svojim elitama, nekada plemstvu po porijeklu, a sada lažnoj  aristokraciji u što se pretvorila europska politička elita. Europski građani shvaćaju da su ponovo zarobljeni u beskrajnom danu i da im se lako može dogoditi ponovni uniformirani odlazak prema istoku Europe.

Na vanjsko političkom planu sve miriše na davnu 1914. godinu pred sukob velikih carstava za premoć nad europskim, afričkim i azijskim prostorima, a na unutarnjem političkom i ekonomskom planu sve podsjeća na razdoblje između dva svjetska rata. Na cijelom prostoru Euroazije, od La Mancha do Vladivostoka, na istoku ponovo se u ovom ili u onom obliku stvaraju carstva, nove imperijalne tvorevine. Europska se unija polako ali sigurno u svojoj jezgri najmoćnijih država članica  pokušava centralizirati i uobličiti u  imperiju, u koju bi se trebala integrirati Europa i MENA (Bliski istok i Sjeverna Afrika),  kao bizarnu repliku nekadašnjega Rimskoga carstva ili barem kasnijeg  Svetog Rimskog carstva. Države članice EU izvan francusko-njemačke jezgre najmoćnijih pri tom bi, prema aktualnim planovima razvoja EU u više brzina, bile gurnute na gospodarsku, političku, ali i zemljopisnu periferiju gdje bi trebale služiti kao nekakva nova vojna krajina – predziđe razvijene i moćne jezgre. Moćna vojna sila koja se upravo  stvara na ozemlju Europske unije od američkih i europskih snaga ne gomila se u Francuskoj ili Nizozemskoj nego upravo na toj periferiji, u Poljskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Češkoj, Rumunjskoj…..Njemačka je pri tom logistička baza i operativna osnovica mogućih budućih vojnih djelovanja, ali se borbeno spremne snage koncentriraju na periferiji. Istovremeno Turska na prostorima nekadašnjeg Osmanskog Carstva nevjerojatnom upornošću pokušava izgraditi njegovu geopolitičku reinkarnaciju, pri čemu se ne usteže dovoditi u pitanje pravnu utemeljenost međudržavnih ugovora proisteklih iz Versailleskih nagodbi nakon 1. svjetskog rata  koji uređuju  njene granice. Rusija, s druge strane, uzdiše za nekadašnjom veličinom Ruskog Carstva  i kasnijega SSSR-a. I ne samo moćnici, nego i male države Europe ponovo izvlače stare zemljopisne karte i potiho se pozivaju na  povijesne nepravde, oduzete teritorije i sve otvorenije iskazuju volju za novim teritorijalnim preslagivanjima. Američki geopolitičar George Friedman, osnivač privatne obavještajne agencije „Stratfor“ i predsjednik think-tanka “Geopolitical Futures“, u autorskom članku od 23. listopada 2017. godine  pod naslovom „Europe’s Border Problem“, s razlogom ukazuje: „Stoljećima je Europa vodila ratove zbog granica. Tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća europske granice su se neprestano mijenjale, dok su se vodili ratovi i  fragmentirale imperije pri čemu su  nastajale  nove nacije i nacionalne države. Nakon 1945. godine i početka Hladnog rata, na kontinentu se uspostavilo novo načelo. Granice, koje su iscrtane na kraju 2. svjetskog rata, smatrane su svetim i nepovredivim. Europljani su prihvatili paradigmu prema kojoj je  život s nerazumnim ili nepravednim granicama daleko bolji od pokušaja da se one isprave. SAD i SSSR, balansirajući ravnotežom straha, prihvaćali su i održavali takvu situaciju čija bi svaka promjena, prema njihovim procjenama, u tadašnjem rasporedu snaga mogla  izazvati svjetski rat oko europskih granica, posebice stoga što nisu imali povjerenja u zdrav razum europskih političara zbog kataklizmičnih ratova koje su pokretali tijekom prve polovice 20. stoljeća.“

Friedman nastavlja: “Europska unija obećala je sveopći prosperitet za sve članice ukoliko bi  suspendirale pitanje međusobnih granica i zatomile svoje identitete. Ali vremena su se promijenila, a ekonomski problemi učinili su granice ponovo važnim pitanjem. Europa,  naravno, nema rješenje tog problema. Ekonomska dimenzija na koju se oslanja EU, nažalost, nije dovoljna. Nacije su važne jer je Europa samo kontinent, a Europska unija je samo ugovor. Ona je koristan entitet, a korisnost  je jedino što opravdava njezino postojanje. Ako izgubi korisnost EU gubi i legitimitet. A to bi  značilo da bi granice koje je postavila kao dogovorene i trajne,  također nestale i umrle….Sama reafirmacija starih europskih naroda koji u novim okolnostima potvrđuju svoj identitet ponovo je  pokrenula preispitivanje granica iscrtanih 1945. godine, na užas Europske unije.“ Friedman dalje navodi konkretne primjere graničnih pitanja koja bi u bliskoj budućnosti mogla isplivati na geopolitičku površinu europskog kontinenta: “Mađarska je, tako, primjerice, nakon dva velika rata podijeljena između Rumunjske i Slovačke, koje su dobile dijelove njezinog  nekadašnjeg  teritorija. Ima li Mađarska pravo na povrat tih teritorija? Belgija egzistira kao britanski izum, koji Francuze i Nizozemce veže u nesretnom braku unutar jedne države. Postavlja se pitanje mogu li se razvesti? Ukrajinski Lavov nekada je bio poljski grad,  a sada je dio Ukrajine. Može li se zapadni dio Ukrajine odvojiti i njezini građani ponovo pridružiti državama čiji su građani bili prije 1945. godine?“ Friedman zaključuje kako se ta pitanja ne mogu gurnuti pod tepih političkog života Europske unije i da će ona s vremenom kako snage nacionalnih suverenosti država članica budu iskazivale sve veći otpor centralizaciji EU i stvaranju nadnacionalnog entiteta, postati sve ozbiljnija. “Doista, ta bi pitanja trebala zabrinuti Europsku uniju više od Brexita“, upozorava Friedman.

Sve što se događa u Europi odiše smradom priprema novoga rata. Ista pozornica kao pred 1. i 2. svijetski rat postavljena je na europskim prostorima – imperijalne državne politike, veliki neprijatelj na istoku, politička i gospodarska kriza unutar Europe, uništena srednja klasa i zgaženo radništvo, a uz to i kriza sustava vlasti, upravo onakva kakva sada postoji unutar najmoćnijih europskih država i njihove nadnacionalne paradržavne tvorevine Europske unije. Istovremeno Velika Britanija i SAD, baš kao i nekada, svjesno su blago distancirani i spremni na skok dok u središtu europskog kontinenta kuha. Zaista, prevelika je šansa da će centar euroazijskoga prostora ponovo eksplodirati na neki morbidno modificirani način kao 1914. ili krajem 30-ih godina prošloga stoljeća. Europa nije na samrti, kako je svojedobno bespomoćno  cvilio bivši francuski premijer Manuel  Valls, nego pred novom tragedijom za koju su zaslužni upravo takvi beskorisni mediokritetski političari kao što je on, njegov tadašnji predsjednik Hollande, Juncker,  a posebice vodeći  makijavelistički politički krug oko kancelarke Angele Merkel koji je faktički nametnuo svoje vodstvo nad strukturom Europske unije i time presudno odredio  geopolitičku dinamiku cijele Europe. Sve što se trenutno događa u Europi i Europskoj uniji u najvećoj je mjeri rezultat djelovanja upravo njemačke politike vođene kancelarkom Merkel, koja je  preko bruxelleske birokratske transmisije prenešena  na  centre moći EU i usvojena kao politika europske integracije. Do stupanja na scenu novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, cijelom europskom politikom suvereno je vladao Berlin. Macron sada  u  dogovoru s Berlinom i Bruxellesom,  pokušava prigušiti dosadašnju ključnu ulogu njemačke politike i barem na temeljnim pitanjima Unije uspostaviti nekakvu zajedničku francusko-njemačku  osovinu moći. Kako bilo,  ne može se zanemariti dosadašnji utjecaj njemačke politike, niti tako lako ispraviti negativne učinke   za Europsku uniju  egoistične politike kancelarke Merkel,  vođene isključivo njemačkim geoekonomskim i geopolitičkim interesima.

Europa i Europska unija su danas duboko podijeljene na sjever i jug, na zapad i istok, staru i novu Europu, na moćni centar koji uniju dijeli na više razvojnih brzina, odnosno više razina integracije, i na periferiju. Neosporna je činjenica kako se vodeće članice EU, predvođene Njemačkom, uporno trude stvoriti ekskluzivnu jezgru Europske unije, a sve ostale gurnuti na margine političkog i gospodarskog utjecaja. Takav eksperiment i gruba zlouporaba  same ideje i temeljnih načela na kojima se zasniva Europska unija, prirodni je nastavak gospodarske politike koju je predvodio Berlin i Bruxelles, oličene u zlosretnoj agendi proračunske štednje i rezanja socijalnih transfera. Cijela Europska unija pretvorila se pod utjecajem Berlina u instrument reketarenja na visokoj razini u korist Njemačke i uskog kruga najmoćnijih država članica. Rezultat pokušaja stvaranja egoističnog središnjeg  bloka Njemačke, Francuske, Belgije i Nizozemske u tzv. prvoj razvojnoj brzini, neizbježno će biti udaljavanje svih ostalih prema periferiji. Tako su već sada južna Europa sa svojim gospodarskim problemima i istočna Europa sa sasvim drugačijom političkom kulturom na sasvim različitim putovima razvoja. Zajedničko iskustvo istočnoeuropskih zemalja okupljenih oko „Višegradske skupine“ i geoekonomske i geopolitičke agende „Tri mora“ čini ih jedinstvenim političkim blokom unutar Europske unije. Iskustvo država članica iz južne Europe s politikom Berlina i Bruxellesa u posljednjih deset godina, od početka gospodarske krize, također ih čini jedinstvenim blokom. Velika Britanija je oduvijek  jednom nogom bila izvan EU, a sada je definitivno  na odlasku. Na kraju krajeva i sama Njemačka i uski krug najmoćnijih država oko nje, koji su pokrenuli ovakvu političku i gospodarsku dinamiku, i sami su od samog početka bili  posebni blok unutar Unije i time posredno čimbenik njezine moguće disolucije.

Jačanje gospodarske moći Njemačke i njezino ovladavanje političkim i ekonomskim strukturama Europske unije, neizbježno su vodili jačanju njemačke pozicije i otvaranju njezine ambicije prerastanja iz regionalne u globalnu silu. Oduvijek se govorilo da je Njemačka prevelika za Europu, a premala za ulogu na svjetskoj razini. I to je u biti točno. Stoga njemačka politika u svojoj transformaciji prema globalnom igraču koristi Europsku uniju, koja joj svojim geografskim i demografskim kapacitetima daje mogućnost prerastanja u globalnu svjetsku silu. I kako je bilo predvidivo, nakon što se Njemačka počela učvršćivati kao europska kontinentalna sila s tendencijom širenja utjecaja na svjetsku razinu, uslijedio je, kao i barem tri puta do sada u povijesti, odgovor pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije s njezinom anglosferom, koji je pokušavaju izolirati na kontinentu i ugušiti je. Dakako, Brexit nije slučajan i rezultat glasovanja starijeg ruralnog stanovništva kako se namjerno provlačilo medijskim izvješćima, nego dobro osmišljena geopolitička operacija o čemu uostalom svjedoči i kasnije glatko  pribavljena parlamentarna potvrda za početak njezine provedbe. Čekala se samo izborna pobjeda Trumpa s druge strane Atlantika i obuzdavanje njemačke moći i Europske unije  kroz koju se ta moć geopolitički kapitalizira moglo je početi. Odabran je i savršeni trenutak, kada se vladajuća politika EU i Njemačke našla u nezavidnoj poziciji pritisnuta izbornim pobjedama desnih snaga nacionalnih suverenosti država članica EU i prijetećom neizbježnom novom eskalacijom grčke dužničke krize.

S druge strane, udarac je uslijedio točno u odlučnom trenutku kada je njemačka politika gotovo u potpunosti ovladala EU,  koja joj pruža globalni potencijal djelovanja. Angloamerička politika je ocijenila da je nastupio posljednji trenutak za djelovanje, kada njemačka moć iz potencijalnih sposobnosti tek prelazi u stvarne. Morali su djelovati prije nego što Njemačka zajedno s Europskom unijom pređe granicu, nakon koje bi uistinu postala čimbenik globalne geopolitike.

Za početak,  nova američka administracija, odmah po Trumpovom preuzimanju predsjedništva, otvoreno se usprotivila nastavku njemačke gospodarske ekspanzije i izgradnje nekakvog europskog  carstava, iskorištavajući američki  vojni kišobranom i istovremeno nanoseći gospodarsku štetu svome zaštitniku. Washington izravno tada iskazuje kako više ne želi trpjeti njemački trgovinski suficit prema SAD-u i nekontrolirani uvoz njemačke robe na američko tržište, koji čini polovicu ukupnog američkog trgovinskog deficita. Dok američka politika prijeti otvorenim trgovinskim ratom protiv Europske unije, odnosno Njemačke koja je njezina dominirajuća ekonomska i gospodarska sila, Velika Britanija nakon posjete premijerke Therese May SAD-u i susreta s predsjednikom Trumpom početkom 2017. godine, u velikom stilu otvara proces nove obnove posebnih odnosa s Washingtonom. Postaje sasvim izgledno u kojem će se smjeru odnosi između SAD-a, Velike Britanije i Europske unije dalje odvijati – prema jačanju tradicionalnog  partnerstva SAD-a i Velike Britanije.

Nekadašnji zastupnik u njemačkom Bundestagu i ministar u vladi njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, Andreas von Bulow naglašava kako je: “Preko četiri stoljeća Velika Britanija kao izdvojeni otok od europskog kopna i pomorska sila uvijek vodila borbu protiv one države koja je u tom trenutku bila najjača u kontinentalnoj Europi. Od vremena ratovanja protiv španjolskog kralja Filipa II., ratova protiv Napoleona i Francuske, do rata protiv Njemačke i cara Wilhelma II. uvijek je udarala na najjaču kontinentalnu silu.” U ovom povijesnom trenutku to je opet Njemačka i, posredno, Europska unija preko koje Njemačka projicira svoju moć. Bulow kaže kako je “pri tome Velika Britanija uvijek spretno sklapala savez s drugom i trećom najvećom državom u kontinentalnoj Europi protiv one prve i najjače. Britanci, a kasnije i SAD su se u svojim ratovima oslanjali na svoju pomorsku moć kojom su uvijek, pa i tijekom I. i II. svjetskog rata, vršili kontinentalnu blokadu protiv Njemačke.“ Ginulo se na bojištima izvan SAD-a i Velike Britanije dok je njihov teritorij uvijek bio pošteđen ratnih operacija i razaranja. Po Bulowu “najveći geopolitički užas za anglosaksonske sile, SAD i Veliku Britaniju, uvijek je bio, a to je i danas, ujedinjeni euroazijski kontinent koji uključuje i Njemačku i Rusiju i zato se to uvijek moralo spriječiti, jer samo takav ujedinjeni Heartland može ugroziti angloameričke pomorske sile koje kontroliraju svjetska mora i brodske puteve. Kada se shvati ovo načelo, onda se mogu shvatiti i mnogi današnji geopolitički sukobi” –  zaključuje Bulow. Njemačku je uvijek trebalo izolirati, ne samo kao vodeću gospodarsku silu Europe nego i u cilju sprječavanja njezinog prodora prema izvorima energenata na Bliskom Istoku i azijskim prostorima. I Bulow i poznati geopolitičar William Engdahl uvijek se u svojim razmatranjima vraćaju na glasoviti slučaj izgradnje željeznice Berlin-Bagdad neposredno pred I. svj. rat, u suradnji s Turskom, koja je zbog toga što bi Njemačku povezala s energetskim bazenom Bliskog Istoka za Veliku Britaniju postala crvena krpa. Oduvijek je trebalo spriječiti bilo kakav pokušaj projekcije njemačkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema Aziji, kako u smjeru Ukrajine i Rusije tako i preko Turske i Bliskog Istoka. Blokiranje istočnoga pravca pred I.svj. rat izvršeno je savezništvom s carskom Rusijom, a prema jugo-istoku uz pomoć britanske, francuske i ruske saveznice Srbije preko čijeg je teritorija pruga trebala prolaziti. Ostalo je povijest. U današnjem vremenu, na istočnom smjeru to se je obavilo aktiviranjem ukrajinske krize, a smjer preko Bliskog Istoka, jedini preostali slobodan pravac projekcije njemačkih interesa, već je  sada djelomično zatvoren iračkim i sirijskim ratom, a bude li potrebno, otvoriti će se kriza i na europskom kraku poveznice Europe i Bliskog Istoka – u eksplozivnoj jugoistočnoj Europi. Srbija bi opet mogla odigrati sličnu ulogu kao i pred I. svj. rat i ne budimo naivni, ne samo za rusku politiku kojoj također koristi ograničavanje moći Njemačke i EU, nego u korist Velike Britanije i ojačalog anglosaksonskoga bloka. Otvaranjem takve krize Europska unija i njemačka geostrateška pozicija koja se na njoj zasniva bili bi pretvoreni u prah i pepeo. U svemu tome Europska unija i Njemačka nisu nimalo nevini jer je njihova vladajuća politika, do sada vođena njemačkom kancelarkom, do sada djelovala u potpunom suglasju s američkom i britanskom politikom, uskoro će se vidjeti u korist svoje štete.

Europska gospodarska i politička elita, predvođena Njemačkom, uvela je Europu u veliki svjetski imperijalni sukob za izvore bogatstava. Između svih moćnih aktera koji u tome sudjeluju – SAD-a, Rusije, Kine, Japana i Europe i njezine EU, upravo je Europa najranjivija. Takva je, na žalost, ušla u nepredvidive geostrateške procese na svome vlastitom tlu i najbližoj okolici. Za razliku od svih ostalih sudionika, ona je neposredno izložena svim učincima tih procesa koji bi Europu i Europsku uniju, umjesto na tron i položaj dominacije, mogli dovesti do potpune disolucije i rata na europskom tlu, do sada neviđenih razmjera i modaliteta.

Ako ne dođe do nekog radikalnog zaokreta u slijedu ekonomskih i političkih zbivanja, europski građani lako bi se mogli probuditi u još jednom europskom beskrajnom déjà-vu  danu – danu  u kojem je sve već nekada davno viđeno.

Autor:Mario Stefanov
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.