GNU

Heroj ili zločinac? Jure Francetić: Domoljub, ustaša i predak Borisa Tadića

Autor: dnevno.hr

Jure Francetić bio je slavljen kao narodni heroj za NDH, a kao veliki ratni zločinac u SFRJ zbog bespoštednih odmazdi na civilima za koje se sumnjalo da su pomagali partizanima. Njegova smrt tajena je u NDH radi morala, a zanimljivo je da postoji glasina kako je Boris Tadić u rodu s njime.

Jure Francetić rođen je 3. srpnja 1912. u Prozoru kraj grada Otočca, točnije u malenom selu Vivoze . Otac mu je bio Juraj, a majka Kata. Pučku školu završio je u Otočcu, gdje kasnije kreće u srednju školu koju završava u Senju. Stric mu je financirao nastavak školovanja pa maturu polaže u Križevcima.

Godine 1931. upisuje studij prava u Zagrebu, nakon nekog vremena završava u zatvoru zbog napadanja politike tadašnje vlasti. Dobiva 3 mjeseca strogog zatvora i progon iz Zagreba na 5 godina.

U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje dobiva čin ustaškog dorojnika. Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom JankaPuszta u Mađarskoj, za pobočnika mu je određen Francetić. 1936. vraća se u Italiju, interniran je na otok Giglio, a potkraj 1937. vraća se u Hrvatsku.

Brzo je uhićen po povratku i interniran u rodni kraj. Godine 1938. uspijeva doći u Zagreb, gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je pozvan na odsluženje vojnog roka Jugoslavenske kraljevske vojske u Niš. Nakon odsluženja vojnog roka, tijekom kojega je stekao čin podnarednika, vraća se u Zagreb.

O Francetićevoj vojničkoj izobrazbi i iskustvu, Eugen Dido Kvaternik, ustaški ideolog, zapisao je:


„Bio je veliki rodoljub, osobno neobično hrabar i pošten. Znao je postupati sa svojim podređenima, koji su u njemu gledali nepobjedivog vođu. Nije bio vojnički genij, niti je imao, a ni mogao imati solidnog vojničkog znanja, ali je bio idealan za vojevanje po bosanskim planinama, napose kad mu je uz bok stajao sin naše kršne Hercegovine, rođeni gerilac Rafael Boban.“

Član ustaške elite

U Zagrebu nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta. Zbog te djelatnosti opet je uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku.

Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu kao jedan od pripadnika nove elite, a Ante Pavelić ga krajem travnja imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i ustroja ustaških postrojbi.

U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad jedinicama Sarajevskoga ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju. Pri tome dobiva i čin satnika Ustaške vojnice.

Nakon uspješnih akcija Crne legije u istočnoj Bosni, promaknut je u čin ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10. travnja 1942. šalje A. Paveliću brzojavku sadržaja:

„Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova.“

Čin ustaškog pukovnika dobio je nakon uspješnih akcija na Kupresu i oko Bugojna, kamo je Crna legija poslana u srpnju 1942. (Na čelu Crne legije zamjenjivao ga je Rafael Boban.)

Odmazde protiv srpskih civila Crne legije

Vladimir Dedijer pisao je o zločinima koji su se dogodili za teških borbi partizana i Crne legije oko Kupresa. Srpska sela podržavala su partizane pa je Francetić odobrio odmazdmene akcije. U selu Gornji Malovan ubijeno je oko 70 seljaka sumnjičenih za kolaboraciju s partizanima. Najteža odmazda dogodila se 17. srpnja u srpskom selu Urije.

Rezultate odmazde zabilježio je Milovan Đilas koji je idućeg dana posjetio selo sa svojom jedinicom.

"Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišli na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izašli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih iscurio mozak, tu, kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je netko od ono malo preživjelih.

Pošli smo dalje putem, s obje strane živice od ljeskovog žbunja i paprati, i, najednom, na sred puta, ne sjećam se točno broja, deset, dvanaest leševa. Čini mi se, svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri četiri koraka od ove gomile krvi i mesa – kolijevka prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci djelovala je tako, da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela.

Dijete je ležalo u gomili leševa. Ali glava je bila sva zdrobljena, bez poklopca, bez kapi krvi u šupljoj lubanji. Mozak – možda od tog djeteta? – upravo malo guste bijele kaše ležalo je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno ovo dijete? Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamom, a možda je klincima potkovanoj ustaškoj čizmi bila dovoljno meka glava dojenčeta? Dijete je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod krvave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno srdito dječje lice bez lubanje

Uspon i kraj

S dijelom Legije sudjelovao je u borbama na Kozari, a u ljeto 1942. postavljen je za zapovjednika stajaćih djelatnih zdrugova Ustaške vojnice. Imenovanje ga je zateklo u njemačko-hrvatskom pothvatu na Šekoviće gdje je vodio ustaške bojne.

Zapovjedništvo I. sdruga predaje pukovniku Ivanu Stipkoviću. U rujnu 1942. bio je u pratnji Ante Pavelića prigodom njegova posjeta Adolfu Hitleru i hrvatskim legionarima na istočnom bojištu. U listopadu vodi ustaške bojne na Livno u operaciji Dinara, a polovicom studenoga je na području Kalnika.

Francetić se slao i ljude u Jasenovac, pa je tako u studenom poslao devet Ludbrežana (dva seljaka, dva trgovca, veterinara, odvjetnika, bačvara, šofera i obrtnika) u logor jer su "širitelji lažnih vijesti protiv državnih probitaka te su kao takvi pogibljeni za javni red i sigurnost":

Smrt Francetića

Francetić je pošao na novi zadatak u Liku zrakoplovom 22. prosinca 1942. godine gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. Zrakoplovom je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić.

Istog dana partizani su teško oštetili zrakoplov kojim je Francetić letio za Gospić i prisilili ga sletiti pored sela Močile kod Slunja, što je bio teritorij kojeg su kontrolirali partizani. Francetića i njegovog pilota su odmah uhvatili partizani, ali su ih pri tome napali seljaci.

Teško ranjen Francetić je bio prebačen u partizansku bolnicu gdje su mu kirurzi pokušali spasiti život da bi ga zamijenili za 100 jasenovačkih logoraša, ali nisu u tome uspjeli. Francetić je umro 27. prosinca 1942. godine.

Bilo je i nepotvrđenih glasina da je na motoru njegovog zrakoplova izvedena sabotaža od strane nekih talijanskih ili partizanskih agenata jer Francetić nije namjeravao trpjeti talijansku potporu četnicima u Lici i Primorju. Navodno je dan prije polijetanja Francetić poslao Paveliću pismo sadržaja:

„Poglavniče! Moji crnci (Crna legija) su samo meni vjerni i samo smrt će me zaustaviti da se pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti, a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vierni i uviek odani Jure Francetić.“

Da se ne bi demoralizirali narod i vojska među kojima je Francetić bio jako omiljen, ustaške vlasti su dopustile da se vijest o njegovoj smrti objavi tek tri mjeseca kasnije, 30. ožujka 1943. Prije toga su oko Nove godine pustili obavijest da je nestao. Posmrtno mu je dodjeljena Zlatna kolajna Poglavnika Ante Pavelića za hrabrost s pravom na naslov viteza. Također je posmrtno promaknut u čin krilnika Ustaške vojnice.

Već za života o njemu su se pjevale pjesme koje su objavljivane po listovima, a 1945. u Zagrebu je tiskana knjižica pod naslovom Narodna pjesma o vitezu Juri Francetiću. O njemu i njegovoj Crnoj legiji sačuvana je pjesma Evo zore, evo dana. U njegovu čast, 31. ožujka 1943., domobranska 7. pješačka pukovnija dobila je ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića.

Legenda i dalje živi

Tijekom obrambenog rata u Hrvatskoj i BiH (1991.-1995.) bojna HVO-a iz Zenice je nosila ime "44. samostalna domobranska bojna "Jure Francetić"" (kasnije je prerasla u brigadu "Jure Francetić") kao i dvije bojne HOS-a, 13. bojna "Jure vitez Francetić" iz Tomislavgrada i 19. bojna "Vitez Jure Francetić" iz Gospića. Jedna ulica u zapadnom Mostaru danas nosi ime Ulica Jure Francetića.

U Slunju je u lipnju 2000. postavljena spomen-ploča Juri Francetiću koja je uklonjena nakon 2004. intervencijom Ive Sanadera temeljem članka 107. Ustava, zajedno s spomenom pločom Mili Budaku u Svetom Roku. Ploča je vraćena nakon dva mjeseca i odmah brzo uklonjena.

Zanimljivo da je Borisu Tadiću često predbacuje glasina da je njegova majka iz obitelji Francetić iz Sarajeva što bi značilo da je Francetić Tadićev predak. O tome ne postoje čvrsti pisani podaci.

Autor:dnevno.hr
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.