Dijelove Antarktike potražuje 7 svjetskih država – 1959.

Važna odredba Ugovora o Antarktici je zabrana vojnih aktivnosti na tom kontinentu.

Prvog prosinca 1959. godine otvoren je za potpisivanje međunarodni Ugovor o Antarktici. Isprva ga je potpisalo dvanaest zemalja: Argentina, Australija, Belgija, Čile, Francuska, Japan, Indija, Novi Zeland, Norveška, Južna Afrika, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD. Do danas je Ugovoru pristupilo ukupno 50 država.

Tim se ugovorom Antarktika definira kao cjelokupno kopno i svi ledeni šelfovi južno od 60. paralele južne geografske širine. Važna odredba Ugovora o Antarktici je zabrana vojnih aktivnosti na tom kontinentu. Doduše, vojno osoblje može biti prisutno na Antarktici, ali samo u provođenju znanstvenih i drugih mirnodopskih aktivnosti. Ugovorom su zabranjena i nuklearna testiranja na Antarktici, kao i odlaganje nuklearnog otpada.

Ugovorom o Antarktici nisu razriješeni teritorijalni zahtjevi pojedinih država potpisnica prema određenim dijelovima tog kontinenta, nego su ta potraživanja praktički zamrznuta (neka od njih čak se i preklapaju). Danas ukupno sedam država polaže neku vrstu prava na dio teritorija Antarktike. To su: Argentina, Australija, Čile, Francuska, Norveška, Novi Zeland, Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo.