Screenshot

ŽRTVA ‘MERČEPOVACA’ DOBIO ODŠTETU OD RH! Mučili ga elektrošokovima, tukli po genitalijama

Autor: S.V.

Republika Hrvatska mora Dušanu Miokoviću iz Antunovca pored Osijeka isplatiti odštetu od 75 tisuća kuna sa zateznim kamatama unazad četiri godine jer su ga u listopadu 1991. godine mučili pripadnici MUP–a RH čiji je zapovjednik tada bio Tomislav Merčep, naknadno osuđen za ratni zločin. Tako je nepravomoćno odlučeno na Općinskom sud u Bjelovaru, piše Bjelovar.live.

Dušan Mioković tužio je Hrvatsku tvrdeći da su ga 15. listopada 1991. godine neutvrđeni pripadnici postrojbe MUP–a stacionirane u Pakračkoj Poljani kojom je Merčep zapovijedao, odveli u tamošnji društveni dom. Ondje su ga grubo tukli i mučili elektrošokovima spajanjem na induktorski telefon, da bi ga nakon nekoliko dana premjestili u mjesto Međurić nedaleko Kutine gdje su ga zatvorili u kuću koju su držali pripadnici MUP–a i nakon nekoliko dana premjestili na rad u skladište.

Svjedočio u postupku protiv Merčepa

Mioković, koji je inače bio svjedokom u suđenju protiv Tomislava Merčepa, tužbom je tražio 150 tisuća kuna od kojih 100 tisuća na ime pretrpljenog straha zbog povreda i mučenja elektrošokovima te mogućnosti da ne preživi. Pedeset tisuća je, pak, tražio na ime pretrpljenih fizičkih bolova. Sud je svjedočenje prihvatio jer je iskaz bio dosljedan, detaljan i logički dosljedan.

Sud: Iskaz je bio detaljan i dosljedan


U odgovoru na Miokovićevu tužbu s kraja studenog 2011. godine, Republika Hrvatska se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da se radi o zastari, a uložen je i prigovor da je riječ o ratnoj šteti za koju RH ne snosi odgovornost.

Presuda je nepravomoćna i za očekivati je da će RH uložiti žalbu

Iskaz tužitelja sud prihvaća jer je bio uvjerljiv, detaljan, logički dosljedan i neproturječan ostalim izvedenim dokazima, te jer ništa u načinu tužiteljevog verbalnog i neverbalnog izražavanja nije navodilo na sumnju u istinitost njegovog iskaza–stoji u obrazloženju presude suda u Pakracu koji je tijekom postupka saslušao i nekoliko svjedoka koji su potvrdili tužiteljeve tvrdnje.

Iskaz tužitelja Dušana Miokovića

“Ja sam do 1991. godine, odnosno do odvođenja i zatvaranja radio u Ribnjačarstvu. Sjećam se da sam s bratom Nikolom dana 15. listopada 1991. godine nakon posla otišao u trgovinu u Ribnjaku gdje smo popili pivo. Radilo se o trgovini Budućnosti. Možda je bilo 14 ili 15 sati. Tada su došli naoružani i uniformirani ljudi s čarapama na glavama. Ušli su i tražili mog brata Nikolu te ga potom izveli iz trgovine i nešto su razgovarali. Nakon toga su ga odveli u njegov stan. Nakon otprilike sat i pol otišao sam do njegove žene i rekla mi je da su ga odveli. Nakon toga sam otišao kući. Ženi sam rekao da će vjerojatno doći i po mene. Drugi dan su došli po mene. U to vrijeme žena je izbivala iz kuće jer je biciklom otišla u Pakračku poljanu pitati za mog brata. U kući sam bio s dva sina stara 4 i 7 godina. Razbili su mi prozore i vrata i uzeli novac. Mene i djecu su nasilno i grubo utrpali u kombi. Djeca su vikala i plakala. U tim trenucima došla je i supruga te je vikala na ljude koji su došli po nas, te je djecu izvukla iz kombija. Mene su odvezli u Pakračku Poljanu.

”Tukli su me dok nisam pao u nesvijest”

Najprije sam ušao u sobu u kojoj je bio Tomislav Merčep on mi je postavio samo par pitanja vezano za osobne podatke i zaposlenje. Nakon toga sam izveden u hodnik i došao je jedan čovjek koji me upitao želim li vidjeti brata na što sam potvrdno odgovorio. Odveli su me u jednu sobu 3×3 m u kojoj je bio moj brat i još nekoliko osoba. Brat je bio sav izubijan, a zidovi i pod su bili poprskani krvlju. Nakon toga su me pozvani li i izveli van te su me ispitivala tri čovjeka. Pritom su me spojili na struju i trpio sam užasne bolove. Skinuli su mi odjeću s gornjeg dijela tijela i tukli me štrikom. Govorili su da je moj brat vukao minobacače s tim štrikom. Tukli su me dok nisam pao u nesvijest, a potom su me polili vodom. Kad sam se osvijestio odveli su me u sobu kod brata. U sobu su ušla dva vojnika i jedan me udario nogom u glavu te sam pao i izgubio svijest. Probudio sam se u 7 i li 8 sati navečer. Vidio sam na sebi vestu i kutiju cigareta. Brat mi je rekao da mi je to poslala žena. Svaku noć u sobu su nam ulazili po nekoliko vojnika i udarali nas i rukama i nogama. To se događalo svaki dan u razdoblju od mjesec dana. U to vrijeme krčilo se spremište na željezničkoj stanici te smo išli tamo mesti i spremati, a također smo išli i na bunar po vode. Cijelo to vrijeme su nas tukli. Pa su nas primjerice tukli kad bi išli po vodu a tukli su nas i putem po natrag. I kad bi prolili vodu.

”Ukoliko bi netko tražio da ode na WC svi bi u sobi dobili batina”

Tijekom avionskih napada odveli su nas u šumu kraj pruge i rekli neka nas naši gađaju. Inače moj brat je stariji tri godine od mene. Smatram da smo odvedeni zato što nam je otac bio pravoslavac a majka katolkinja. Svo to vrijeme trpjeli smo veliki strah i bol. Petnaestak dana smo bili u Pakračkoj Poljani, a ostatak vremena u jednoj kući u Međuriću. Bili smo zlostavljani svaki dan. Neki su bili i ubijeni. Što se tiče hrane toga se jako slabo sjećam, ali se dobro sjećam da nam je veliki problem predstavljao odlazak na WC ukoliko bi netko tražio da ode na WC svi bi u sobi dobili batina, a i taj bi nakon povratka bio sam izubijan. Ja sam na veliku nuždu upravo zbog toga otišao tek nakon 15 ili 16 dana i to nakon što sam zamolio jednog od vojnika koji mi se činio donekle razumnim da me pusti. Presvlačili se nismo oko mjesec dana sam bio u istoj obući. Čarape su mi se slijepile na nogama i naknadno sam ih jedva skinuo nakon namakanja u vodi. Mislim da su mi zbog premlaćivanja bila polomljena i rebra. Nismo imali nikakvu liječničku skrb. Nakon jedno mjesec dana žena je tražila da me vidi te je nakon toga uslijedilo razdoblje kad su mene i brata odredili za “oporavak” što je značilo da nas se nakon toga smjelo tući samo po tijelu a ne i po glavi.

Supruga je puno pričala…

S vremenom sam uspio donekle stupiti u komunikaciju s jednim vojnikom koji se činio razumnim, kojeg sam uvjeravao da brat i ja nismo za ništa krivi te je on rekao da će vidjeti što može učiniti. Neki su također govorili da moja supruga puno priča i da priča da smo brat i ja zaklani. I da bi bilo dobro da počne manje pričati jer bi brat i ja mogli ostati bez glave. Jednom prilikom tri su vojnika išla u lov na patke, a ja sam im ponudio da u lov odu s mojim psom koji je bio dobar za lov, pa su me tada doveli do kuće da uzmem psa. Tad me i supruga nakratko vidjela i rekao sam joj neka šuti i neka puno ne priča. Za cijelo vrijeme lova bojao sam se da će me vojnici ubiti. Nakon završetka lova zamolio sam da me puste na 5 min. u kuću da se presvučem, što su oni odobrili, pa sam nakratko bio kod kuće, žena me malo oprala i presvukla. Nakon toga su me vratili natrag u Međurić. Neki od zatočenih ljudi bili su odvedeni i ubijeni iako su nama ostalima rekli da su pušteni. To vrijedi npr. za Božu Velebita koji je bio ubijen, a morali smo reći da je pušten.

”Dobri dečki”

Brat i ja smo radili u skladištu i Zakošek nas je tamo smjestio te je rekao da smo dobri dečki. Unatoč tomu i dalje smo stalno dobivali batine. Zakošek nam je također dao uniformu hrvatske vojske te smo nastavili raditi u skladištu i situacija se tada postupno popravljala. U RH se polako uspostavljala vlast i više nije bilo bezvlašća kao na početku. Od 12. mjeseca u spremištu smo radili na skladištenju oružja koje je bilo zarobljeno u akcijama vojske. U toku 12. mjeseca 1991. godine brat i ja smo jedan dan bili pušteni kući gdje smo prenoćili te smo se i za to vrijeme jako bojali. Drugi dan su došli po nas. Nije nam bilo dozvoljeno da se skinemo iz vojnih odora već nam je rečeno da ćemo morati ići dalje s Merčepovom jedinicom koja je trebala biti premještena kod Zadra. Mi smo morali poći s njima, a smatrali su nas dobrovoljcima. Zakošek nam je obećao da ćemo kad dođemo u Zadar biti u skladištu. Tijekom putovanja Merčepova jedinica je bila u više autobusa i auta i nas dvojica smo bili u autobusu s tim da jedini nismo imali oružje, a ja sam smatrao da nas to čini drugačijima od drugih i da bi zbog toga mogli nastradati. Kad smo se zaustavili na zagrebačkoj obilaznici i uplašio sam se da ćemo stradati. Tada je do nas došao vojnik i rekao je da će sve biti u redu. Došli smo u Posedarje kod Zadra i tamo smo doista 15 dana radili u skladištu, međutim, nakon toga smo bili razmješteni na prvu crtu.

Udarci u genitalije

Mene i brata u htjeli razdvojiti čemu sam se ja protivio, a jedan vojnik je naredio da ostanemo skupa. Ja sam molio da brat i ja zajedno idemo na stražu jer sam se bojao danas netko ne napadne bilo s jedne bilo s druge strane. Brat je u vojsci bio sve do svibnja 1992. godine i prvi se vratio kući. Taka smo se međusobno dogovorili. Smatrali smo da je bolje da najprije jedan ode kući da drugi da vidi što će se dogoditi. Među vojnicima u Posedarju već smo stvorili nekakva poznanstva i to nam je davalo nekakvu sigurnost. Ja sam u vojsci bio do 30. lipnja 1992. godine. Nakon povratka kući ponovno sam radio u Ribnjaku, međutim, dio sam vrijeđan i ponižavan te sam odlučio otići i nakon nekog vremena sam dao otkaz. I nakon povratka nisam išao doktoru. Mislim da su mi od udaranja napukla ili pukla rebra, ali s vremenom su me prestala boljeti. Bili smo također udarali i u genitalije, a kao posljedica toga i danas povremeno imam bolove. Nakon završetka rata trebalo je nekoliko godina da supruga ostane trudna, što smatram da je također posljedica pretrpljenih ozljeda. I danas me zbog toga strah otići liječniku. Ostale su mi psihičke posljedice i traume.

Svjedočio u postupku protiv Merčepa

Zbog nesanice pijem tablete za spavanje. Trpim traume i zbog davanja ovog iskaza. Još od jučer se ne osjećam dobro. Po noći se bojim otvoriti vrata kuće i vraća otvara moja supruga ako netko dođe. Sve do 2000. godine trpio sam različita vrijeđanja, a nakon toga su se stvari smirile. Dodatne traume sam trpio i jer sam kao svjedok davao iskaz na suđenju Tomislavu Merčepu, a za svjedoka su me predložile udovice stradalih osoba. Moj iskaz je bio dostupan i na internetu te je bilo upita što mi je sve to trebalo. Što se tiče psihičkih tegova i trauma koje su ostale ja nisam želio ići liječniku već sam potajno preko prijatelja liječenih u Popovači nabavio tablete Normabel. Teško je opisati što sam sve pretrpio. ‘

‘Govorilo se da su odvedeni kući “brati kukuruze”, što je značilo da su bili ubijeni…”

Vrlo mi teško pada sjećanje na grubo postupanje vojnika prema mojim sinovima koji su bili grubo ubačeni u kombi. Moj mlađi sin koji je tada imao tri godine još se toga sjeća. U prostorijama u kojima sam bio smješten nije bilo ni kreveta ni deka već samo goli beton, a nije bilo ni grijanja te smo na podu sjedili na vlastitoj odjeći, što znači da bi npr. morali skinuti vestu da bi sjeli, te bi nam zbog toga bilo hladno za gornji dio tijela. Jednom prilikom tijekom zime u 11 sati navečer bili smo izvedeni bosi te su kao igrali nogomet zatvorenici protiv vojnika. Vojnici su imali čizme i to je bilo gaženja po nogama i trpljenja velike hladnoće. Nikad nitko nije rekao zašto sam uopće zatočen i nije mi rečeno što će sa mnom biti. Za pojedince koji su bili zarobljeni, a potom odvedeni, govorilo se da su odvedeni kući “brati kukuruze”, što je značilo da su bili ubijeni…

Autor:S.V.
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.