Zabrinuti Stipetić je svojim autom Čedu želio odvesti rodnoj kući: ‘Može netko u tebe opaliti metak’

Kao dokaz ljudskosti pokojnog generala Petra Stipetića, najbolje govori njegov odnos prema poraženom vojniku nad kojim je mogao likovati. Ali, najobrazovanijem vojniku HV-a o kojem su njegovi suradnici i suborci govorili kao o velikom čovjeku, to nije palo na pamet…

Iako je 04. kolovoza 21. kordunski korpus opasno startao pružajući žestok otpor na području Banovine, već 07. kolovoza njihov zapovjednik Čedo Bulat donosi najtežu vojničku odluku. Predat će se zajedno sa 5 tisuća svojih vojnika. Već drugoga dana, 08. kolovoza – to je i učinio ne znajući da će prijavak podnijeti svom prijatelju i nekada nadređenoj osobi u JNA, generalu Petru Stipetiću. Hrvatski general, naknadno će ispričati kako je iznenađenje bilo obostrano, jer niti on nije znao da će mu se predati nekadašnji učenik Čedo Bulat.

Stipetiću se predao njegov učenik i prijatelj

“Kako ga od tada nisam vidio, nisam ni znao da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Mi smo stigli iz UNPROFORove baze ukrajinskog bataljuna u Glini, a on je došao iz pravca Topuskog. Naš susret bio je na cesti. Zaustavili smo vozila na 50-ak metara. Izašao sam iz vozila i gledam, s druge strane iz vozila izlazi Čedo”, prisjetio se za medije, sada pokojni, Petar Stipetić koji je za Bulata kazao kako je bio “korektan časnik koji je po tadašnjim regulama radio svoj posao.”

Gazeći strojevim korakom, prisjetio se hrvatski general, pristupio mu je zapovjednik 21. kordunskog korpusa i tada su se prvi puta vidjeli od početka rata.

“Kako si, čedo?”, “Nikako”…

“Naš susret bio je na cesti. Zaustavili smo vozila na 50-ak metara. Izašao sam iz vozila i gledam, s druge strane iz vozila izlazi Čedo. On mi je bio podčinjen u V. vojnoj oblasti. Kako ga od tada nisam vidio, nisam ni znao da je zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Propisno je pozdravio, ja odzdravio i on je podnio prijavak ovim riječima: ‘Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi.'”

Stipetić je naknadno ispričao kako je poslije predaje Čedu Bulata upitao kako je, a on mu je odgovorio:

“A što da ti kažem? Nikako!”

Pri predaji ga je, kaže, upozorio na neke stvari jer je to tajna i osjetljiva djelatnost te mu napomenuo da sve mora drži pod kontrolom. Drugi dan nakon potpisivanja sporazuma o predaji, Stipetić mu je, obzirom na situaciju, ponudio da se presvuče u civilnu odjeću.

Ponudio mu prijevoz do rodne kuće

“On je to odbio. Nije htio ni čuti. Rekao je da ostaje u uniformi, sa svojim ljudima, vojnicima i narodom. Rekao sam mu: ‘Čedo, može netko opaliti metak, pa nikad se ne zna. Na tom sektoru imam četiri brigade koje su držale crtu bojišnice i nitko ne može garantirati da od tih 10.000 vojnika jedan neće željeti presuditi po svom.’ Međutim, ostao je dosljedan. Čak sam mu ponudio da ću ga svojim vozilom odvesti do njegove rodne kuće. I to je odbio.”, ispričao je pokojni general Petar Stipetić o najvećoj predaji nakon 2. svjetskog rata u kojoj mu je poraz priznao bivši prijatelj i kolega.

General Stipetić do samoga kraja predaje postupao je časno. Zapovjedniku Čedi Bulatu i svim njegovim oficirima sačuvao je malo dostojanstva tako što im nije oduzeo osobno naoružanje. Predaja 5.000 vojnika, uz 13 tenkova, 15 teških topova i drugog naoružanja – za Hrvatsku je bila sasvim dovoljna.