UŽIVO IZ GRADA HEROJA: Preživjele Vukovarce rat je kao ljude iz temelja promijenio

Autor: Nedžad Haznadar

Istina je da samo Vukovarci znaju kako je to biti Vukovarac, posebno oni koji su doživjeli i preživjeli opsadu grada. Iskustvo rata, ratnoga razaranja koje je ondje trajalo mjesecima drukčije je od bilo koje druge fronte iz Domovinskog rata.

Pisac ovih redaka bio je reporter Hrvatske televizije iz Vukovara ali i Vinkovaca, Osijeka, Siska i Dubrovnika u periodu od 1. kolovoza 1991., do početka ožujka 1992., tako da su mu poznata ta ratišta. Svugdje je bilo strašno koliko je rat strašan, dakle, gore ne može. Međutim, u Vukovaru taj je užas bio još i veći, grad nije napadan, on je razaran. Tukli su ga iz topova, haubica, tenkova i granatama iz višecijevnih bacača raketa sa sve četiri strane svijeta, mornarica topovima sa vojnih brodova na rijeci Dunav te raketni projektili iz aviona, iz zraka. Municije su imali napretek. Grad je polako ali sigurno doslovno nestajao, krov po krov, fasada po fasada, zid po zid, kuća po kuća, ulica po ulica…

A, ono stanovništvo koje nije bilo uključeno u obranu grada – uglavnom starci, žene i djeca provesti će punih 87 dana u podrumima pod zaglušujućom bukom i trešnjom od, prvo stotina, pa doslovno tisuća eksplozija tijekom jednog dana i noći. Ne, ni noću se nije stajalo, toliko je bilo vojnika i streljiva na srpskoj strani. Vaš reporter se sjeća štaba obrane gdje je dolazio po informacije o događajima u pojedinim dijelovima grada. Prvih tjedana se brojalo, znao se točan broj eksplozija. Četiristo, pa šesto, pa osamsto, pa 1.200, pa… Onda se prestalo brojati, ne jer više nije bilo važno već nitko više nije mogao zbrojiti.

Trebamo razumjeti kao pojedinci i kao društvo da Vukovarce ovo životno iskustvo nepobitno dijeli ne samo od ostatka zemlje, već i od ostatka svijeta. U potpunosti bi ih mogao razumjeti možda još samo pokoji preživjeli svjedok opsade Staljingrada, ako ga ima. Možemo suosjećati ali dubinu ovakvog iskustva koji temeljno promijeni baš svaku osobu, stranac nikad neće do kraja shvatiti. Pitao sam Vesnu Bosanac, ipak, sjeća li se ičeg lijepog iz rata? Namjestila se dublje u fotelju kao da će potonuti, spustila glavu u želji da se koncentrira, a onda je podigla, povukla jedan vrlo, vrlo dug dim iz cigarete iz koje kao da crpi svoju preostalu životnu snagu, pa rekla: „Najljepši dani bili su oni dok smo se još nadali proboju. I dan bez žrtava, kad ne bi stradao nitko od familije, prijatelja, kolega s posla.“

Dana bez žrtava nije bilo. Tijekom 87 dana opsade umiralo se na bojištu ali i stradavalo u podrumima, bombe „krmače“ bez problema su probijale i nekoliko deka, stradavalo se i na cesti na koju se ipak ponekad moralo izaći u potrazi za hranom. Kao posebno žalosnog vaš se reporter sjeća trenutka nakon jedne serije bombardiranja u staračkom domu u Vukovaru. Projektil je uletio u sobu u kojoj su dotad nemoćno ležali starci na palijativnoj skrbi koje nisu stigli niti mogli evakuirati. Granata je eksplodirala i u trenu pretvorila te nemoćne ljude u grude spaljenog, sprženog ljudskog mesa što se zalijepio o zidove i stropove, iz kojih je sporo kapala gusta crna tekućina, krv pomiješana s barutom.

Eto, to je bio njihov kraj. Ili prizor ranjene i mrtve djece, no to je posebna priča, nije čak ni za sjećanje. Tko je to doživio u njegovu se glavu, pod njegovu fasadu lica stranac nikad neće moći probiti. I ne samo stranac, već i najintimniji i najbliži. Takvih je u Vukovaru mnogo. Svatko nosi svoje sjećanje, svoju tajnu. (nastavlja se)

Autor:Nedžad Haznadar
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.