UŽIVO IZ GRADA HEROJA (4): Vrata nekadašnjeg štaba obrane obrasla su paučinom

Autor: Nedžad Haznadar

Vaš reporter, doduše, ima i jedno skroz lijepo sjećanje iz Vukovara. Bio je to dan, što bi rekla Vesna Bosanac, „bez žrtava“, dan kad si izvukao živu glavu. Vidite to na fotografiji kolege fotografa Miše Lišanina. Rujan je išao svome kraju, jutra su postajala sve hladnija, polako su se počele pomaljati prve jesenske slavonske magle.

Noć prije pao je dogovor, a Veliki Jastreb organizirao stvar, da se kao ekipa Hrvatske televizije, snimatelj Dejan Car i ja, slijedeće jutro prije svitanja javimo Blagi Zadri u zapovjedništvo na Trpinjskoj cesti. Plan je bio jednostavan, bez greške, garancija sigurnosti: Blago će snimatelja HTV-a, fotografa Mišu Lišanina i mene provesti kroz polja, gdjgdje minirana, sve do srpskih tenkova poredanih u kolonu spremnih za invaziju na grad. Taj video-footage bio je iznimno važan za domaću i svjetsku recepciju događaja u Hrvatskoj, snimke su dokazale da Vukovar napadaju tenkovi JNA. Omaglica se podigla, zora je bila krasna, Blago je dobro znao izviđački put, mina lijevo, mina desno, i sve u svemu, otići sve do srpskih položaja, vidjeti agresorske tenkove i vojsku uživo, snimiti ih, bilo je poput izleta.

Panika je nastala malo kasnije. Ono što nismo znali jest da je došlo do smjene u zapovjednom kadru JNA, da je tenkovsku dan prije preuzeo novi major te pomaknuo sat unaprijed. Tako smo se na putu natrag prema zapovjedništvu na Trpinjskoj cesti Blago Zadro, Mišo Lišanin, snimatelj Dejan Car i vaš reporter našli u tom miniranom polju u unakrsnoj vatri. Ležiš tako, vlažna zemlja slavonskog polja u ustima, žvačeš je ona krcka pod zubima, pa tu na pamet padnu najluđe stvari. Recimo, u tom trenutku i prostoru skroz vankontekstualno, prizor iz Marquezovog “Pukovnika”, negdje s prvih stranica kad djevojčica žvače zemlju koja joj škripi u ustima. Kad je prvi ciklus projektila obostrano razmijenjen, a pljuckanjem nikako da se izbaci onaj posljednji slinavi komadić zemlje iz usta, Blago je rekao: “Ustaj! Ajmo, dečki! Nedžade, trči!”.

Snimio: Mišo Lišanin

I ja sam potrčao, evo vidite me, skoro sam i pobjegao iz kadra. Utrčali smo među prvima u gotovo prazno zapovjedništvo na Trpinjskoj cesti koje će se uskoro brzo napuniti, hrvatski vojnici dovodili su ondje ranjene suborce i civile, nas su smjestili za neki stol u kutu da ne smetamo, vika, metež, krv, crijeva, smijeh, za našim stolom flaša s rakijom, piješ ne osjećaš, gledaš a ne shvaćaš, čuješ ali… Naprosto postojiš, piješ tu rakiju kao neki dokaz da si živ, i to te ispuni srećom. Čekali smo slijedeću mini-pauzu između dvije serije bombardiranja, onaj vremenski prostor kad srpska vojska mora ponovo napuniti svoje teško oružje, pa se brzinom svjetlosti upustili u uobičajeni vozački slalom kroz razrokanu ulicu sve do zapovjedništva obrane koje se danas nalazi u ulici Lavoslava Ružičke. „Ovdje je bilo zapovjedništvo, u ovoj zgradi“, pokazuje mi jedan Vukovarac na secesijsku prizemnicu, obnovljene fasade koja ističe njezin austro-ugarski sklad i ljepotu. Sjećam se zgrade, nije bila tako lijepa, ali u njoj nije bilo zapovjedništvo.

Odvodim ga niže kroz dvorište, skrećemo lijevo prema dva parkirana automobila gdje se s lijeve bočne strane nalaze sad ih tek doživljavam i vidim u pravoj veličini, jedna posve malena željezna vrata, i danas kao prije 28 godina obojana u smeđe. Odmah iza njih krije se usko i strmo stepenište koje vodi u podrumsko grotlo, sjećam ga se zapušenog od cigareta i vrućine, od kuda su Mile Dedaković – Jastreb, a nakon njega Branko Borković – Mladi jastreb, vodili herojsku obranu grada, posljednju veliku ratnu bitku u europskoj povijesti. (nastavlja se)




Autor:Nedžad Haznadar
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.