Screenshot

U AUTOBUSU ZA OVČARU POKAZAO NEVIĐENU HRABROST: ‘Znao je da će umrijeti, ali mi je svaki put namignuo. Bio je potpuno hladnokrvan, spreman umrijeti kao heroj’

Autor: s.v.

Vilim Karlović jedan je od trojice ljudi koji su preživjeli masakr na Ovčari.

Karlović, kojeg je to iskustvo dovelo do potpunog preobraćenja, kroz svoje pisanje knjiga, a i kroz vrlo posjećen blog, ne prestaje svjedočiti o najtežim trenucima svog života.

Tako, između ostalog, vrlo detaljno opisuje herojski odlazak u smrt velikog braniteljskog imena Zorana Grubera:

Heroj iz Rakitja

“Zoran Gruber je momak srednje visine, vitkog stasa, svijetlosmeđe kratke kose, uskog lica i ugodnoga glasa. Ostavlja dojam smirenog čovjeka, s čvrstim stavom i karakterom. Također je pripadnik Prve brigade ZNG, ali iz baze Rakitje. Ovdje (u bolnici) leži jer je u jednoj akciji u Borovu naselju ranjen u desno rame od neprijateljskog rafala. Poznajemo ga iz dviju intervencija koje je naša skupina imala u Borovu naselju, a bili smo pod njegovim zapovijedanjem.  Pripadnici bataljuna iz Rakitja su momci od kojih je nastala naša Prva “A” brigada Zbora narodne garde pod ratnim imenom „Tigrovi“. Nama su ti dečki bili uzori, a vidjelo se i po domaćim ljudima i borcima koliko su cijenjeni iako su i oni sami bili vrhunski ratnici. Ako su ih takvi ljudi cijenili i držali do njih, onda je jasno da su dečki iz Rakitja zaista i vrijedili. Njihova skupina je brojila četrdesetak vojnika, zapovijedao im je Ivan Kapular, a njegov zamjenik bio je upravo Zoran Gruber”, opisuje svoje dojmove Karlović u knjizi “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”.

U nastavku nam donosi svoj susret sa Gruberom na putu ka stratištu:

“Na licu mu ne vidim ni najmanji strah”

“U autobusu je Zoran Gruber, koji mi je u prolazu namignuo i sjeo na desnu stranu, dva reda iza mene. Desno rame u koje je ranjen dobro mu je prokrvarilo, ali on se uvijek drži dostojanstveno. Kakav je god bio u akcijama, barem u one dvije u kojima sam ga vidio, takav je sad i ovdje, čvrst i ponosan. Na licu mu ne mogu vidjeti ni najmanji strah. Od mojih suboraca iz postrojbe tu je samo Željko Major, koji me prolazeći pogledao, lagano kimnuo i nekoliko puta odmahnuo glavom, kao da mi želi reći: „Pajdo, ovo nije dobro“. Ovdje poznajem još i Željka Begova, koji nam je na silos dolazio s još jednim vukovarcem kako bi „maljutkama“ gađali tenkove. Mnogima ne znam imena, ali ih poznajem iz viđenja u bolnici, a tu su i dvojica u bijelim kutama, vjerojatno bolničari ili tehničari. U autobusu nastaje komešanje i žamor pa vojnici galame na nas da spustimo glave dolje i da ne razgovaramo. Teritorijalci i četnici i dalje divljaju oko autobusa i lupaju po prozorima, a sve moguće psovke ne prestaju…”

“Smiren je i spreman umrijeti kao junak”

“Pogledavam nekoliko puta Grubera, koji mi uzvraća pogled i svaki put mi namigne. Izgleda mi smireno i samo Bog zna što mu je u mislima i kako se osjeća. Možda i ja nekome izgledam smireno, a u meni se vode atomski ratovi. Svi su u autobusu mirni, nitko ne paničari. No što drugo i možemo? Dok gledam Grubera kako je hladnokrvan, pomislim kako je spreman umrijeti kao junak. Dok tako prebirem po svojim mislima, četnici ne prestaju divljati oko nas, no nakratko ih prekida dolazak nekoliko kamiona u dvorište.

Prvi sam u našoj koloni koja je okomita u odnosu na pretučene ljude, tako da mogu dobro vidjeti sve u hangaru, bez obzira na slabo svjetlo. Ponovno pogledom pokušavam naći Grubera i Majora, ali to je nemoguće. Ljudi su toliko unakaženi da nije moguće nikoga prepoznati.

Autor:s.v.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.