fbpx
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX

‘STISAK RUKE PRIJE SMRTI, ČVRST I MUŠKI DO BOLA!’ Selak o posljednjem letu prijatelja: Gledali se kao da su slutili, steže mu se grlo dok se prisjeća zadnjih riječi

Autor: Dnevno.hr

Na današnji dan ratne 1993. godine poginuo je vojni pilot Miroslav Peris.

Njegov suborac i kolega, bivši vojni pilot i danas u javnosti najaktivniji – Ivan Selak, na Facebooku se prisjetio tog mučnog dana.

Selak je u statusu na Facebook-u napisao:


“Na današnji dan u ranim jutarnjim satima prije 29 godina u operaciji Medački džep poginuo je moj kolega, prijatelj, suborac, ratni brat, moj pratioc, Žumberčanin po roditeljima, pilot borbenog aviona MiG -21 Peris Miroslav. Bilo je rano jutro te 1993. godine kad smo krenuli na borbenu zadaću.”

Sjećanje na velikana

“Kacige ispod desne ruke, hodamo prema naoružanim i spremnim avionima, on meni s desna, onako kako ćemo se i vinuti u nebo za desetak minuta. Hodamo gotovo jednakog koraka, na nama anti g odijela, dosta opreme uglavnom za preživljavanje, osobno naoružanje…gomila svega što znam da nas sputava u ionako ne komotnoj kabini, ali znaš da ti treba.

Sve to na nama zvekeće i ubija tišinu jutra u kojem sunce upravo izlazi i svojom svjetlošću obasjava kapljice jutarnje rose koja se zadržava na jučer pokošenoj travi i lagano širi svoj opojni miris. Miris prirode, miris pokošenog sijena, uvijek sam ga obožavao.

Mučna je tišina kojom idemo prema avionima, pokušavam ne o zadaći, jer sve smo dogovorili do u detalj. Pokušavam pričom, glupošću koja mi na um pada, pričam kako se osjećam kao onaj američki bit će ludi pukovnik iz filma “Apokalipsa now” koji kaže nakon djelovanja Amera napalmom po Vijetnamcima: “Volim miris napalma u zoru”, a ja kažem kako volim miris pokošene trave u zoru. Priča bez veze i bez pameti.

Samo da prođe to vrijeme hodanja do aviona, da ubijem tu tišinu koja ubija.

I dolazimo, ekipa tehničara, oružara, specista, motorista, gledaju nas. Sve su to ljudine, no nema tu ni malo osmjeha na kutevima usana, nema pitanja, nema nekog dobacivanja, šale, nema priče, nije to onako kako je inače u redovnom letenju. Vidiš im u očima, jer oči su ogledalo duše, a u očima im briga, vidiš zebnju, vidiš ono što nitko nikada razumjeti neće, a to je odnos tehničara i pilota koji ide na borbenu zadaću. Stali smo. Tko će na kojeg, avioni 102 i 103, gledam ih i govorim:




“Idem ja na svoj ti idi na Ivandićev”.

Govorim to onako nonšalantno, trudeći se biti onakav kakav sam uvijek, ne želeći glasom otkriti zebnju i pitanje:




‘A hoćemo li se i obojica vratiti’?

Dali mi uspijeva nemam pojma, ali tog trena slijedi stisak ruke, čvrst, muški do bola, pogled u oči gotovo fiksacijski. Traje to činilo mi se vječno , a trajalo je sekundu ili dvije, imao sam osjećaj kao da se ne želimo razdvojiti, kao da nešto u zraku ne štima, kao da slutimo….ili ne. Izgovorih tada nešto što nisam smio izgovoriti. To me boli i sada i za uvijek. Rekoh onog trena kad sam mu pustio ruku, preselio kacigu iz lijeve u desnu da bih ga potapšao lijevom po desnom ramenu:

‘Ne brini vratit ćemo se’.

Zašto čovječe, što ti je to trebalo??

Ali rekoh i odoh na 102. Odoh na ‘moj’ avion, na ‘moj”’borbeni stroj, na avion kojim dođoh u Hrvatsku.

5 sati i 58 minuta je. I dok ulazim u kabinu vidim da to u isto vrijeme radi i moj pratioc. Nakon toga postaješ stroj, ili dio borbenog stroja koji je izbacio osjećaje iz kabine onog trena kada ju je zatvorio i kada ćuješ samo huk mlaznog motora koji ti dok ne sletiš predstavlja najljepšu moguću muziku. Nema te simfonije koja pilotu može biti ljepša od zvuka mlaznog motora od polijetanja do slijetanja. Takav kompozitor nije se još rodio, takav orkestar ne postoji, takvih instrumenata nema.

U 06 05 uz urlik glazbe dva mlazna motora klizimo pistom zagrebačke zračne luke i polijećemo, onako kako smo i hodali. Naravno tišinu velikogoričkog jutra narušava grmljavina mlaznih motora koji u niskom letu tutnje iznad krovova kuća koje im se na putu nalaze. Nekoliko sekundi nakon već smo nad prekrasnim šumama Vukomeričkih gorica. I dok se sneni i zbunjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta bude probuđeni neočekivanom grmljavinom, radio VG uredno javlja na frekvenciji koju svi slušaju:
‘Ne brinite, to naši migovi idu na zadaću'”.

‘Jb** blizu’…

“A mi već prelazimo preko položaja naših ratnika na južnim padinama brda koji gledaju na Kupu i položaje one druge strane. Par minuta nakon toga smo u blizini cilja, počinje pakao, Ameri to zovu “r’roll”, nišanim, pravac napada, kut kojeg nema, visina okolnog drveća, brzina malo preko 1000 km/h, bez klizanja, točka na cilju, oko nas sijeva, udaljenost…a jbga blizu, guram palicu stišćem bojevo dugme i odbacujemo svoja ubojna sredstva, avion olakšan za tonu tereta, cilj je dezintegriran, ja odvaljujem lijevo, pratioc desno, onako po dogovoru. I dok me g sila zabija u sjedište, a drveće gotovo liže krila trudeći se ostati ekstremno nisko odjednom začujem ono što nikada ne želiš ćuti:

‘Vođo pogođen sam’.

Bile su to zadnje riječi mog kolege, mog prijatelja, mog wingmana, pilota, junaka Žumberka, junaka Karlovca, našeg sokola Peris Miroslava. Pokušavam kroz periskop, gledam iza lijevo i oko sebe pronaći što je s pratiocem, ne vidim ništa osim eksplozije cilja, pokušavam pozivom, pokušavam riječima :

‘Drugi nastavi nisko, nastavi nisko’.

Odgovora nema. Manevriram avionom iako sam ekstremno nisko iznad šuma i iako nema nikakve signalizacije i upozorenja na bilo koji radarski kontakt, RWR je radio na mom avionu, vidjeh to odmah nakon polijetanja, ali pokušavam pronaći gdje je drugi avion. I taman kad sam bio ispred Kupe u nekom velikom lijevom nagibu pogled iza i u lijevu stranu vidim eksploziju, ono što ne viđam prvi put i ono što ne želiš vidjeti nikada jer znaš što je. Eksplozija koja donosi smrt, vatreni narančasti bljesak i tamna gljiva eksplozije koja odlazi u nebo.
Znao sam da nije iskočio, znao sam da je pokušao spasiti avion nakon pogotka sa zemlje, da se borio s avionom, upravljanjem, da je na žalost u toj borbi dobio na visini i da ga je tada ‘kub’ uhvatio. Moj pratioc se nikada vratiti neće.

Slijećem na aerodrom s kojeg smo poletjeli dvojica. Parkiram avion na mjesto s kojeg sam krenuo. Izlazim iz aviona gledam svoje tehničare koji već slute što je bilo, ništa ne govorim, obilazim avion da vidim dali je oštećen, potpisujem u mukloj tišini knjižicu i odlazim. Prolazim pored mjesta gdje bi trebao biti parkiran moj pratioc. Vidim ogromnu tugu na licima i u očima onih koji su mu pripremili avion i ispratili ga na njegov posljednji let i vidim im u očima pitanje, jer ne pitaju ništa, jer znaju. Zastao sam i tiho odgovorio na pitanje koje nisu postavili: ‘Neće se vratiti.'”

Vratio se sam…

“Vraćam se sam prema kućici iz koje smo krenuli, ne čujem i ne vidim ništa. Iako oprema na meni zvekeće, iako je sunce već izašlo i obrisalo kapljice rose, a miris pokošene trave koji mi je bio do prije 20 min opojan, pretvara se u miris koji ću mrziti cijeli život. Ne primjećujem ni da su još dva aviona sletjela. Ne odgovaram ni na pitanje kolega:
‘Dali se katapultirao’??

Kako da im kažem da nije, da nisam vidio padobran da je….
Peris Miroslave, hrvatski sokole, počivaj u miru ili leti visinama koje si obožavao, a vi Žumberčani i vi Karlovčani budite ponosni na svog heroja kojeg ste imali i hvala vam za čuvanje sjećanja na njega i na sve junake Domovinskog rata”, napisao je Selak.

Autor:Dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.