Srpski novinar koji je ušao u Vukovar dugo je sanjao horor: Stravična scena urezala mu se u sjećanje

Srpski novinar Dejan Anastasijević, dugogodišnji novinar beogradskog tjednika Vreme i američkog magazina TIME, dopisnik Tanjuga iz Bruxellesa i nekadašnji urednik BBC-a na srpskom jeziku izvještavao je s ratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zbog čega ga je sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prozvao u Skupštini Srbije, rekavši da se ‘takvi neće tolerirati’.

1999. je morao pobjeći u Beč jer mu je život bio ugrožen, u Beograd se vratio 2002., a bio je prvi srpski novinar koji je svjedočio protiv Slobodana Miloševića.

U travnju 2007. je preživio pokušaj atentata, a preminuo je 2019. godine. Anastasijević je bio jedan od novinara koji je ušao u Vukovar nakon pada grada i o tom stravičnom iskustvu 2016. godine je napisao tekst za Vice.

Srpski novinar koji je ušao u Vukovar: Najviše leševa vidio sam pred bolnicom

U nastavku prenosimo njegovo svjedočanstvo, piše, jako se dobro sjeća Vukovara.

“Bio je to ne samo moj prvi “pravi” novinarski angažman (dotad sam se uglavnom bavio kulturološkim temama), nego i prvi neposredni susret s ratom i strahotama koje on nosi. Zato i danas, četvrt stoljeća kasnije, mogu se prisjetiti slika.. onoga što me tamo čekalo. Te su mi slike dolazile u snove svake noći mjesecima kasnije. Postupno su prestale, ali nisu se izgubile – još uvijek su bile tu ispod površine, netaknute.

Jedna od tih slika je prvi leš koji sam vidio. Bio je to muškarac, neodređene dobi jer je ležao licem prema dolje u gustom slavonskom blatu, s tragovima gusjenica po leđima. Vjerojatno je bio tu već danima, nasred ceste, toliko spljošten da je više sličio traljavom kartonskom liku nego ljudskom biću. Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu prestale, nitko ih nije sklonio, a kamoli pokopao. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.

Najviše leševa – a to je najviše što sam ikada vidio odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Budući da u mrtvačnici nije bilo struje za hladnjake, a podrum je služio kao sklonište, pokojnici su tu jednostavno ostavljeni, jedni pored drugih kao klade. Nisu ih mogli pokopati od stalnih minobacačkih napada i snajpera. Kad je Vukovar “oslobođen”, srbijanska državna televizija snimila je to dvorište uz obrazloženje da je riječ o srpskim civilima koje su pobile ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje, počelo je uzimati maha”, piše Anastasijević o scenama horora kojima je svjedočio.

Najružnija propagandna scena: 40 vukovarskih je podmetnuta priča

Zatim se prisjeća jedne od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno sa stvarnim.

“To je priča o četrdeset vukovarskih beba. Agencija Reuters objavila je, pozivajući se na neimenovane svjedoke, da je u vukovarskom vrtiću pronađeno četrdesetak beba koje su ustaše zaklale i spakirale u plastične vreće za smeće. Svi mi novinari koji smo se u tom trenutku zatekli na terenu krenuli smo u potragu za tim bebama. Tražili smo ih dva dana i nismo ih našli, jer nikad nisu postojale – podmetnuo je priču lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, a kada se saznalo, Reuters je to morao povući i ispričati se svojim klijentima. No, bilo je prekasno, jer je priča već bila objavljena u mnogim medijima, pa neki i danas vjeruju da su vukovarske bebe postojale”, prisjetio se Anastasijević.

‘Razularene gomile četnika bile su pijane od alkohola i krvi’

“Živi su bili gori od mrtvih i definitivno opasniji. Nakon što je otpor prestao, pijane razularene gomile rezervista i dobrovoljaca, čiji su odredi nazvani po zvijerima grabljivicama, a koje nitko nije ni pokušao kontrolirati, nagrnule su u grad. Grad, odnosno ono što je od njega ostalo, bio je u njihovoj milosti, zajedno s civilima koji su se tu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola, već i od krvi, a novinari su morali paziti da i sami ne postanu žrtve. Sjećam se jednog “borca” koji je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrene šasije kamiona. “Gdje ti je puška?”, pitam ga. „Ne treba mi”, rekao je, ne bez ponosa. „Radim hladno.”

Jedna od najbizarnijih scena koja mi se urezala u sjećanje je grupa vojnika koji su nakon provale u butik sportske opreme preko blatnjavih uniformi obukli snježnobijele majice “Fred Perry” i vozili se gradom u bojnim kolima. Imali su i kape i reklamne balone koje su objesili na vozilo. Izgledalo je kao da se ludo zabavljaju”, prisjetio se.

Velika pobjeda Penave: Branitelji i navijači u ključnoj bitki staju uz vukovarskog gradonačelnika

Potresna priča o sudbini mlade Marije: Zapovjednik ju je držao kao robinju

Zatim je opisao jednu od potresnih priča o mučnoj sudbini mlade žene.

“Jedna od priča koju nikad nisam napisao bila je priča o Mariji, čije sam puno ime zaboravio. Upoznali smo je kad nas je zapovjednik dragovoljačkog odreda s kojim smo razgovarali odveo u kuću u kojoj je bio smješten kako bi nam dokazao da ne mrzi Hrvate. Tamo smo zatekli Mariju, blijedu, tamnokosu ženu od dvadesetak godina, nepokretnog oca i brata invalida (majka je stradala od granate). Zapovjednik je objasnio da ih je štitio od svojih suboraca “jer su dobri ljudi, iako su Hrvati”. Ona je uglavnom šutjela, pognute glave, a na njegov poticaj potvrdila je sve što je rekao. Vidjelo se da se boji do smrti.

Iz fragmenata razgovora, a zahvaljujući tome što je zapovjednik izašao na nekoliko minuta i ostavio nas same s njom, ispričana je cijela priča. Zapovjednik je zaštitio Mariju kad su njegovi ljudi provalili u kuću i htjeli je silovati, ali ta je zaštita imala svoju cijenu: zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju i da mu kuha i pere dok se šepuri po razrušenom gradu. Nije mogla pobjeći zbog brata i oca, jer bi u tom slučaju sigurno bili ubijeni; bila je potpuno ovisna o milosti zapovjednika. Najviše me začudilo što je taj čovjek, koji je vjerojatno imao svoju obitelj negdje u Srbiji, istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost.

Isplivao manje poznat video iz Vukovara: ‘Srbin sam i sramota me je ovoga’

Bilo je jasno da se priča ne smije objaviti, čak ni uz prikrivenu lokaciju i promijenjena imena, jer bi to ugrozilo živote svih uključenih, pa vjerojatno i “milosrdnog” zapovjednika koji bi mogao biti likvidiran jer se pravio važan pred novinarima. Stoga sam učinio jedino što sam mogao, odnio sam Marijino puno ime i adresu UNHCR-u i dao to osobi za koju sam vjerovao da će znati kako postupiti. Kasnije sam čuo da su svi uspješno evakuirani u Kanadu.

Nakon višednevnog divljanja raznih paravojski, niški padobranci su ušli u grad, obrijani, u urednim uniformama, u oštrom su kontrastu s pijanim, odrpanim “oslobodiocima”, megafonima su dozivali ljude koji su se još skrivali u kućama i podrumima, da izađu i polože oružje ako ga imaju, uz obećanje da im se ništa neće dogoditi. Ubrzo su počeli izlaziti: blijedi, izmučeni muškarci, žene i djeca, od kojih nisu mogli izaći iz podruma tri mjeseca osim ponekad noću po vodu, zbog stalnog bombardiranja i snajpera. Vojnici su bili korektni, davali su im vreće vode, kruha i konzervirane hrane. Neki su imali puške, uglavnom lovačke, koje bacali su u masu. Sjećam se kako je jedna žena nasrnula na vojnika. „Srušio si mi kuću, srušio si grad, uništio si mi cijeli život, a sad me šalješ tko zna gdje. “ povikala je. „Idi k crnom vragu i ti i tvoja limenka!”. Kada je ušla u autobus, mladić iza nje zbunjeno je upitao vojnika: „Što ću ja s ovom limenkom ako mi nisi dao otvarač?”, pisao je Anastasijević.

‘Većina nije odgovarala za stravične zločine’

Kada je pisao tekst, tragedija Vukovara dogodila se prije 25 godina. Dodaje, u međuvremenu je Vukovar postao grad koji je za službenu Hrvatsku simbol otpora srpskom agresoru i poprište domoljubnih komemoracija, no primijetio je da mnogi i dalje bježe čim im se ukaže prilika.

“Dugo nisam bio tamo i nisam siguran želim li ikad više ići. Ali kad sam bio u Vukovaru, u ratu i nakon rata, stalno mi je prolazilo kroz glavu da će netko morati odgovarati za ono što je učinjeno tom gradu. I doista, neki su odgovarali, pred Haškim i drugim sudovima, ali većina se izvukla. Pukovnika Veselina Šljivančanina koji je iz vukovarske bolnice izveo više od 200 ljudi i predao ih ubojicama na Ovčari ponekad vidim na ulicama Beograda; odslužio je nešto više od šest godina zatvora i sada uživa u mirovini. Mediji rijetko pišu o njemu, ali uvijek pozitivno”.

U tekstu primjećuje i da su oko Vukovara izgrađena dva narativa, srpski o ‘herojskoj’ borbi protiv ustaša i hrvatski u herojskog obrani od jugočetničke agresije. No, konstatira da i dalje nije našao odgovor na pitanje ‘zašto?’.

“Zašto je ovaj lijepi grad na Dunavu, koji se dičio baroknom arhitekturom i etničkom šarolikošću, u kojem su u slozi živjeli Hrvati, Srbi, Mađari, Rumunji, Slovaci, Rusini, Čerkezi, Romi i mnogi drugi, trebalo sravniti sa zemljom? Nema vojnog opravdanja za to, jer je bilo strateški irelevantno, ako je cilj bio zaštititi ugrožene Srbe, može se slobodno reći veliki broj ih je stradao od granata i četničkih bandi, koji pljačkom i ubijanjem nisu pravili veliku razliku između srpskih i hrvatskih civila, a ako je to bilo dobro staro otimanje teritorija, ni to nije išlo jer danas Vukovar je tamo gdje je i bio do 1991. – u Hrvatskoj. Pa zašto? To što odgovora još nema manje me brine od toga što mi se čini da to pitanje nitko ni ne postavlja”, završava tekst Anastasijević.

Prvi odlasci Hrvata u Vukovar bili su sablasni: ‘Srbi su nas na groblju nudili ‘hlebom’ i rakijom’