Foto: Privatna arhiva

‘SRAMIM SE ŠTO NISAM POGINUO!’ Strani ratnici razočarani: ‘Bili smo spremni umrijeti za Hrvatsku’

Autor: Snježana Vučković

Svi članovi Mjesnog odbora Martinovka iz redova vladajuće stranke u Zagrebu glasovali su protiv inicijative imenovanja parka u Zagrebu koji bi se zvao po stranim dragovoljcima.

O tome smo već razgovarali s inicijatorom ove ideje Draženom Hrženjakom, predsjednikom Udruge veterana, vojnika i domoljuba koji je ponajviše razočaran činjenicom da će se park nazvati po arhitektu prof.dr. Frane Galić.

“U njegove zasluge ne sumnjam, ali moram naglasiti kako on u vrijeme podnošenja našeg zahtjeva uopće nije bio upisan u Fond imena”, kazao je razočarano dodajući kako je odluka o nazivu parka po njemu donesena naglo.

Ovu su vijest puno teže primili upravo strani dragovoljci Domovinskog rata. Michael Misch koji je u obranu Hrvatske pristigao iz svoje rodne Njemačke, smatra kako je ovo izraz čistog nepoštivanja:

Foto: Privatna arhiva

“Ovo je nepoštivanje prema ljudima koji su ih došli spasiti”

“Jako sam nesretan što to čujem. Samo ljudi koji nisu bili branitelji tijekom rata, oni koji nikada nisu bili u opasnosti da izgube živote, imovinu, prijatelje i dobrobit mogu odlučiti uskratiti imenovanje lokacije onima koji su došli pomoći, koji su žrtvovali svoj život i svoje zdravlje da pomognu Hrvatskoj da se izbori za slobodu, da pomognu civilima da prežive agresiju”.

Misch dodaje da tih gotovo tisuću stranaca nije dobilo nikakva priznanja niti prava:

“Dobili su ih oni koji su kao ‘minhenska brigada’ pobjegli u druge zemlje da ne bi stradali u ratu. Upravo te kukavice su oni koji danas okreću glavu od onih nesebičnih stranaca, koji samo traže priznanje kao što je tražio i ostatak svijeta kada je nekada Hrvatska tražila pomoć u najpotrebnijem trenutku. 1991. godine. Ovo je znak nepoštivanja njihovih spasitelja i ništa drugo.”




Jacques Nicolai koji je 90.-tih sa Korzike u Hrvatsku došao kao humanitarac, pa se odlučio priključiti 113. šibenskoj brigadi HV-a s kojom je završio na mnogim bojištima diljem domovine, duboko je razočaran:

Foto: Privatna arhiva

“Ovo je sramotna uvreda našoj privrženosti”

“Još jedna uvreda našoj privrženosti Hrvatskoj. Rekao bih više, to je sramota. Ako neki park ne nosi naše ime, prezir imam samo prema onima koji su glasali za arhitekta, ali više zamjerki imam prema onima koji nas puštaju da umremo nepriznati”, kaže Jacques po čijem mišljenju najveća sramota dolazi od uzastopnih vlada od kraja rata.

“Nikada službeno nije bilo ni jedne zahvale za naš angažman u Domovinskom ratu. Uzmimo moj primjer: osnovao sam humanitarnu udrugu i isporučio više od 300 tona pomoći od lipnja do kraja 1991. Ujedno sam organizirao kontrolu kapaciteta francuskih dragovoljaca koji su me kontaktirali da se idu boriti i to u totalnoj ilegali u odnosu na francuske zakone. Riskirao sam svoju slobodu, za to je maksimalna kazna bila 10 godina zatvora. Pratio sam dragovoljce u hrvatske gradove na angažman, sudjelovao u obuci i davao svoje vojne savjete jednom broju vojnika ZNG-a. Bio sam na protuavionskom topu Bofors i bio sam lakše ozlijeđen prilikom bombardiranja 17. prosinca, ali sam dobio infekciju i otišao u Francusku na liječenje, no svejedno sam se u svibnju 1992. vratio u 113. brigadu HV-a.”




On naglašava kako je prošao Miljevce i demobilizirao se po državnoj naredbi i dogovoru s UNPROFOR-om u kolovozu 1992.

I dalje nema status: “Ne znam kako da objasnim svojoj ženi…”

“Imam ratni put i za HVO, ali o tome radije neću. Ukratko, rezultat? Dobio sam hrvatsko državljanstvo uz potporu ministra Tome Medveda, ali nisam branitelj, niti dragovoljac, jer moje ime nije bilo upisano u neke matične knjige (osim 113 H.V, ali nedostaje 25 dana). Iako sam bio na frontu s oružjem u ruci. ja sam manji branitelj od vojnog kuhara iz Pule ili čistačice vojarni u Zagrebu. Živim kao pas u kući bez grijanja, moja žena nema nikakva prava jer nisam branitelj, potrebno joj je financirati liječenje a ja imam samo malu mirovinu iz Francuske s kojom podmirujem stanarinu i struju. Ne računajući HVO, ja imam više od 150 dana ratovanja, a u mom ratnom putu stoji 55 dana. Sramim se tražiti pomoć, sramim se što nisam poginuo u borbi, jer što reći svojoj ženi danas kada vidi našu situaciju? A godinama sam je maltretirao da dođe živjeti u Hrvatsku, ovu zemlju koju toliko volim.”

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.