Šljivančanin snuždeno priznao nedužnost Hrvata: ‘Uvek sam s porodicom letovao na Jadranu i s njima pio vino’

U posljednjoj emisiji Podcasta Velebit novinara Marka Juriča, bilo je govora o aktualnoj političkoj situaciji u svijetu, no ovom prigodom predstavljen je i vrlo zanimljiv dokumentarni film istraživačkog novinara Gordana Malića.

Malić kaže kako njegov film “Vukovar 2022” teško pronalazi put do gledatelja, da ga je nudio na više adresa te da sa HRT-om pregovara već neko vrijeme:

RATNI ZLOČINAC ŠLJIVANČANIN SAD PIŠE KNJIGE: Promociju je trebao imati na dječjem odjelu, u ožujku govorio na tribini o Vukovaru!

“Srbija je danas radikalnija nego 90-tih”

“Jedna od primjedbi je da sam Šljivančaninu dao ljudsko lice, a to je zaista neobična primjedba. U ovom dokumentarnom filmu bavio sam se pogledom na rat u Vukovaru iz sadašnje perspektive Hrvatske, Srbije ali i samog Vukovara.”

Dodao je i kako mu je pogled današnje Srbije na ratne užase u Vukovaru bio posebno zanimljiv:

“Bilo je za pretpostaviti da se pogled Srba nije bitno izmijenio. Točnije, ne samo da se nije izmijenio, on je puno radikalniji nego za vrijeme Miloševića. Srbija je danas puno milantnija i sklonija radikalizmu nego 90-ih, a to je zasluga poltiike SNS-a i Vučića. Primjerice, iz filma s vidi da je Veselin Šljivančanin u Srbiji heroj,  a Ratko Mladić i Karadžić još i veći. U posljednje vrijeme, i Milošević se tamo doživljava kao heroj.”

Malić zaključuje kako je u Srbiji samo mali broj ljudi koji se suprotstavljaju militantnoj Srbiji, te da je riječ o jednakoj masi Srba koji su u vrijeme rata, a i danas, protiv diktature i kulture zločina:

Šljivančanin na 50:23

“Nećete mi zabraniti da se kupam u Jadranskom moru”

“Početkom rata u Srbiji je pokrenuta peticija za to da se Vukovar ne napada i okupira. Potpisalo ju je oko 90 tisuća ljudi i jedan, jedini političar a to je Vuk Drašković. Sada, nakon onog masakra u Beogradu, na ulice je izašao otprilike jednak broj ljudi koji se protive nasilju.”

Što je Malić želio postići ovim filmom, najbolje se vidi iz isječaka u kojima o Šljivančaninu najprije progovara vukovarska liječnica Sadika Biluš:

“Izlazim pred podrum i stoji visoki, brkati čovjek u maskirnoj uniformi a oko njega stoje žene koje ga kume i mole, ljube mu ruke da im pusti oca, sina brata. On ih razmakne i pita me ‘jesi ti Sadika Biluš? Ti ideš sa mnom. Ti si sad zarobljenik legalne JNA protiv koje ste digli oružanu pobunu. Nećete vi meni zabraniti da se ja kupam u mom Jadranskom moru’. Onda sam vidjela da je vrag odnio šalu…”

Šljivančanin “emotivno” o Hrvatskoj

U nastavku filma, Veselin Šljivančanin sa sebe pokušava isprati zločinačku ljagu:

“Po mojim vojnicima pucali su Slovenci, Hrvati, Albanci, muslimani… Jedino nisu pucali Srbi”, započeo je pravdanjem Šljivančanin, pa nastavio nostalgično i gotovo pokajnički:

“Ja nikada nisam ljetovao na crnogorskom primorju, nego uvijek na hrvatskom! U Dubrovniku, Fažani, i puno, puno puta sam ljetovao u Splitu. Uvijek sam se tamo sa tim ljudima družio, zvali me na piće, donesu vino, a tamo sam i počeo piti vino. U Šibeniku isto tako, uzmem porodicu i odemo tamo. I bilo mi je lijepo. Onda me ti ljudi tamo dobro prime i bude nam dobro. Ništa ružno nisam doživio od tih ljudi.”