SIN POGINULOG HEROJA OLUJE: ‘Bio sam beba kada je moj otac dobio metak u srce. Kada bi me mogao čuti, poručio bih mu ovo…’

Darko Lisac, legendarni junak 2a brigade Gromovi u rat je otišao na pragu punoljetstva. Ovaj istaknuti pripadnik izviđačko-diverzantske satnije vrlo brzo je spoznao sav užas rata prolazeći kroz teške bojišnice na Banovini. O pokojnom Foxyju kojeg njegovi suborci ne mogu prežaliti ni danas, govori se s divljenjem:

“Bio je hrabar… Ludo hrabar. Volio je ići “u dubinu” i obavljati najriskantnije zadatke. On je inače došao iz glinske pukovnije isto kao izviđač i stigao u vojnu bazu Trstenik gdje je nastavio izviđačko-diverzantsko djelovanje. Bio je jedan od najboljih vojnika”,  kazuje o njemu suborac Štefan Obranović – Pepa.

Foxy je bio hrabar i nezaustavljiv do samog kraja. S velikom željom da oslobodi svoje rodno mjesto, Jukinec, dio Gline koja se proteže prema Petrinji, uputio se u još jednu bitku. Upravo u smjeru Gline, 1995. godine odvela ga je Oluja…

Sin o ocu kojeg nije stigao upoznati: Divim mu se…

“Moj otac poginuo je oslobađajući svoj rodni grad… Imao sam samo godinu dana kada je moja majka primila vijest da je izgubila muža, držeći pritom mene u naručju”, kazao nam je 25-godišnji Ante Lisac, koji oca Darka nije stigao upoznati, a niti zapamtiti.

“Znam samo ono što su mi rekli o njemu…Divim mu se… Jako bih želio da moj otac to zna, eto, to bih mu želio reći. Divim se i svim dečkima koji su se odazvali u rat, a bili su mlađi od mene danas. Moj otac nikada nije dočekao moje godine”, sjetan je Ante koji je upravo završio fakultet i sprema se na magisterij u Englesku.

“Znam da bi moj otac bio ponosan jer sam za sada uspio u životu. Ja, kao dijete bez očinske figure, u samom startu imao sam manje šanse od djece s oba roditelja. No, najmanje što sam mogao učiniti za zahvalnost mom ocu koji je umro za našu slobodu jest – obrazovati se”, kazao nam je sin poginulog heroja.

Na pitanje, smatra li da je smrt njegovog oca imala smisla, Ante odgovara istu sekundu:

“Da. Veliko da.”

Suborci o Liscu

“Što da vam kažem, heroj… junak. Poginuo je s 23 godine od metka u srce. To vam govori da je bio u bliskoj borbi i da nije čučao u nekom rovu. Mi smo bili raspodijeljeni u manje grupacije i stigli smo nakon dvadesetak minuta… već je bio na nosilima, mrtav. Umro je trenutno, mada je navodno čak poginuo od rikošeta metka koji se odbio od asfalta”, s tugom se i nakon toliko godina prisjeća njegov suborac i prijatelj, Vidović Marijan – Mara.

Metak u srce

“I danas mi je teško govoriti o tome. Lisac je bio mlađi od mene, prijatelj moga mlađeg brata s kojim je izvodio dječje nestašluke, bio je moj prijatelj i susjed. Toga prvog dana Oluje bili smo raspoređeni po grupacijama. Lisac je bio u mojoj grupi čiji sam bio zapovjednik. Teško da će vam sad sve biti jasno, akcije koje se događaju u ratnom vihoru su konfuzne i sve se događa u minutama doslovno. U svakom slučaju, tad je Lisac hodao ispred mene, a kako smo nas trojica bili iz Gline, gledao sam da se rasporedimo ako dođe do bliske borbe, da ne izginemo svi. Hodali smo prema kući u kojoj smo pretpostavljali da su četnici. Lijevo od nas je bio bunker. Jedan od nas je provjerio i rekao da je prazan. Bila je to greška. Lijevo od nas počela je pucnjava, a ja sam samo stigao viknuti: ‘Napad s lijeva! Svi dolje!’ Digli smo se i počeli trčati cik-cak prema bunkeru iz kojega se pucalo. Fox se digao i počeo pretrčavati prema meni. Pao je dva metra od mene. Ležao je na desnom boku prema jarku. Vidio sam na prsima veliku rupu. Suborac Ivša ga je prebacio preko ramena i počeo nositi. Trčali smo prema hladu i tamo ga spustili. Tad je samo izdahnuo, krv se slila iz usta, a oči su ostale otvorene…”, s gorčinom se prisjeća Denis Zibar, umirovljeni narednik iz Gline.