‘Sažvakali ste nas i ispljunuli’: Javili se Veprovi, grupa hosovaca za koju ne znate

Dio hrvatske javnosti koji je zainteresiran za zbivanja u Domovinskom ratu, dosta je dobro upoznat sa pripadnicima HOS-a, osobito onih koji su branili Bogdanovce i Vukovar.

No, dok se nije oglasio hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik HOS-a Vlado Jozić, niti danas ne bi znali za HOS borbenu grupu “Veprovi”.

“Sramno je da se na Veprove zaboravi”

“Sramno je da se ova borbena grupa HOS-a zaboravi, prije svega zbog Luke Jozića koji ni dan danas nije uspio riješiti svoj status, a tko zna koliko takvih još ima. Evo, po prvi puta objavljujem sliku ovih hrabrih momaka HOS-a ‘Veprova’ koji su toliko dali za Lijepu Našu, a zauzvrat su dobili skoro ništa, pa ni malo poštovanja koje su zaslužili.”

Milanović ih ne voli: Hosovci su nekima ‘ustaše’, a nekima heroji

Jasno mu je, kaže, da ih omalovažavaju pobjeglice, dezerteri i naknadna hrvatska pamet koja nikada nije vjerovala u Hrvatsku, no krivo mu je jer “Veprovi” nikada nisu spomenuti u niti jednom od ratnih memoara svojih suboraca koji su raspoređeni na druge bojišnice:

“Pa, nismo mi u Vinkovcima u to vrijeme uživali u medu i mlijeku i nismo sjedili skrštenih ruku i pili po ono malo birtija otvorenih u gradu, nego smo zajedno sa ostalim braniteljima grada pružili otpor agresoru i obranili prve crte bojišnice tamo gdje je uvijek bilo najpotrebnije i najteže. Zar je moguće tako prožvakati i ispljunuti ove hrabre momke?”

“Tražio sam da nas šalju gdje je najžešće”

Jozić je u nastavku opisao 26. rujna 1991. godine, dan dolaska borbene grupe dragovoljaca HOS-a u Ivankovo.

“U Ivankovu smo bili smješteni u ulici Radnička 34, a već sutradan smo se stavili na raspolaganje kriznom stožeru za bivšu općinu Vinkovci: Tihomir Zovak, Petrinović, Matić, načelnik policije Petar Biočić i Damjan Kraljević. Na upit gdje da nas rasporede ja sam odgovorio da nas stave tamo gdje je najžešće. Najteže im je bilo u Starim i Novim Jankovcima, te je odlučeno da ova borbena grupa HOS-a krene za Jankovce. Tada sam prvi put upoznao Ivu Jakovljevića (KOZA) koji nas je trebao provesti do Jankovaca. Nakon presipanja iz šupljeg u prazno tek 29. rujna 1991. smo krenuli preko Privlake za gore narečeno mjesto.”

Već na samom dolasku ih je, kaže, zasula snažna artiljerijska vatra:

“Agresorska JNA i četnici su imali raspoređeno više tenkova i minobacača raznih kalibara, municiju nisu štedjeli tako da je cijela ulica od mosta do pruge bila izložena neviđenom granatiranju. Pred sami mrak petorica hosovaca je krenulo u lov na tenkove, prešli srušeni most, a isti su se povukli prema Starim Jankovcima. Od pet mojih suboraca jedan je nestao Frano Bedenjak momak iz Gorice, a trojica su bili ranjeni. Istu tu večer u naš stožer su došla dva ratnika Ivan Kasalo(Kiso) i izvjesni gospodin Skoko tražeći pomoć u ljudstvu i naoružanju za Vukovar. Nakon kratkog dogovora odlučeno je da četvorica iskusnih ratnika idu za Vukovar, a to su: Željko Špiljar, Darko Komerlin, Šahim Botic Dado i Tonči Antolić. Priključili su se hosovcima u Bogdanovcima i Sajmištu gdje su se žestoko borili za svaki pedalj herojskog grada Vukovara.”

“Čudna igra” prema hosovcima

Poslije nemilih događaja i izgubljena dva dana za Jankovce, hosovci su, kaže, bili prilično ljuti jer se tu igrala neka “čudna igra”:

“Tih dana su se iz dana u dan dešavale čudne stvari, neprijatelj je svakim danom prilazio sve bliže Vinkovcima. Brzo sam skužio da nismo baš dobro došli u jedinicu specijalne policije jer je tu bilo nekoliko samozatajnih ljudi koji su jednostavno mrzili HOS. Sjevnule bi varnice izmedju Perkovićevih i Manolićevih ljudi sa jedne strane, a hosovaca sa druge. Vidjevši da klima nije dobra neki momci iz Hosove grupe su otišli za Zagreb, neki za Gospić, a neki za Osijek. Ja i Vitorio smo ostali u Vinkovcima ali to je neka druga priča…”