Foto: Dnevno

SA SAMO ČETIRI GODINE U VRTLOGU RATA U VUKOVARU! ‘Pamtim bratovo vrištanje kada su tatu odvajali na drugu stranu’

Autor: Ivana Međugorac

Priča vukovarske dogradonačelnica Ivane Mujkić u najmanju je ruku impresivna. Kako izgleda rat iz očiju jedne četverogodišnje djevojčice, koliko je ostavio traga na nju, i na njezinu obitelj, ali i kako se odlučila vratiti u svoj Vukovar iz kojeg više ne planira ići nikuda, otkriva u razgovoru za naš portal.

Koliko ste godina imali kada je započeo rat u Vukovaru? Sjećate li se tih dana? 

Tada sam imala nepune četiri godine. Tri mjeseca provela sam s mamom i bratom koji je tada imao šest godina, u podrumu stričeve kuće. Otac je rijetko bio s nama jer je tijekom opsade Vukovara radio u bolnici gdje je prevozio ranjenike. Bili su to mučni i dugi dani puni neizvjesnosti. Jedina veza sa svijetom bila nam je radio i sjećam se da smo s nestrpljenjem svaki dan iščekivali vijesti kako bismo čuli što se događa. Iako ja nisam bila svjesna što se oko nas zapravo događa, bilo me strah jer su često svi plakali, mama je brinula o tati, a brat je jako često od straha imao povišenu temperaturu. On je bio malo stariji i njega je taj strah puno više obilježio. U sjećanju su mi ostale samo neke slike i pojedine situacije.

Jednom prigodom ste otkrili kako ste sedam godina života proveli u hotelu Lav u Podstrani pored Splita. Kako je izgledalo to iskustvo?

U Podstrani sam provela skoro 10 godina i koliko god to čudno zvučalo to su bili najljepši dani mog djetinjstva. Prije svega, Dalmatinci su ljudi širokog srca i primili su nas kao svoje pa se tako nikada nisam osjećala izolirano ili drugačije samo zato što sam prognanik. Bila je samo jedna situacija koje sam se baš nedavno sjetila. Naime, prije par dana otpratila sam svog starijeg sina u školu, on je ove godine prvašić. Na roditeljskom sastanku učiteljica je rekla da se potrudimo da im taj prvi dan škole ostane u lijepom sjećanju jer to je najljepša uspomena koju svako dijete može imati. A onda sam se sjetila svog prvog školskog dana koji mi baš i nije ostao u lijepom sjećanju. Naime, bila sam uzbuđena, sretna i spremna za školu, a roditelji su me odveli u I. razred O.Š. Strožanac u Podstrani. No moje uzbuđenje je kratko trajalo jer  su me nakon svega 15-ak minuta provedenih u razredu s novom učiteljicom pozvali van i objasnili da ja ipak neću ići u tu školu nego na splitske Blatine gdje se nalazi posebno organizirana smjena za prognanike iz Vukovara i Drniša. Sjećam se da sam jako plakala i da sam zapravo propustila svoj prvi dan škole, ali već u trećem razredu vratila sam se u O.Š. Strožanac gdje sam provela predivnih 5 godina. I danas se često vidim s prijateljima s kojima sam dijelila školske klupe, a kada odlazim u Podstranu obavezno posjetim školu, drage nastavnike i sve te ljude koji su moje progonstvo učinili ljepšim. U hotelu Lav smo živjeli samo mi prognanici, u početku većim djelom iz Drniša, a nakon Oluje ostali smo samo mi Vukovarci. Bilo je to bezbrižno djetinjstvo puno smijeha, veselja i druženja.

Kada su vaši roditelji odlučili da se ipak vraćate u Vukovar? Kako ste to podnijeli?

Za mene je to bio šok. Jako sam se opirala toj ideji, što je i razumljivo s obzirom da su to godine kada ste već izgrađene osobe, imate svoje prijatelje, nekakve navike i način života koji se tada u jednom trenutku potpuno morao promijeniti. Moram priznati da sam protestirala i pokušavala ih odgovoriti na sve moguće načine, ali u njima je godinama tinjala želja da se vrate svojoj kući i ništa ih nije moglo spriječiti. Razumljivo je da meni ta naša kuća i Vukovar nisu puno nedostajali jer ih se nisam ni sjećala, a sve moje uspomene do tada vezale su se isključivo uz Split.




Kako je izgledao vaš povratak u Vukovar, po čemu pamtite to iskustvo?

Vratili smo se u Vukovar početkom 2001. godine i jako dugo mi je trebalo da se uklopim u novu sredinu. Velika većina novog razreda vratila se prije mene pa su se već svi međusobno poznavali, a ja sam bila kao “padobranac” među njima. Ipak, vrlo brzo sam prihvatila novonastalu situaciju i s godinama zavoljela Vukovar toliko jako da ne znam kako sam uopće mogla ikada pomisliti da je moje mjesto bilo gdje drugdje osim u ovom gradu. Tu sam osnovala svoju obitelj i danas svoja dva sina učim da vole Vukovar svim srcem.

Rekli ste i kako ste rat proveli u podrumu svojeg strica na Mitnici. U kojoj je mjeri to utjecalo na vas i vašu obitelj?




Što se tiče sjećanja na podrum moram priznati da su se odrasli trudili da što manje shvatimo što se oko nas događa pa smo često čak i pjevali ne shvaćajući u kakvoj se opasnosti nalazimo. Ipak, podsvjesno su ostale velike traume koje i danas nosim u sebi pa se, primjerice, panično bojim zvuka aviona, a prizor koji me najbrže vrati u te dane je kada, primjerice, nestane struje pa u kući zapalimo svijeću dok se stvar ne normalizira. Taj mrak i upaljena svijeća su zapravo glavna asocijacija na podrumske dane od koje se i danas naježim i ponovno osjetim svu tu nelagodu. Po izlasku iz Vukovara 18. studenog, nakon tranzitnog logora u kojem smo proveli pet dana otišli smo u Njemačku gdje sam mjesecima odlazila kod psihologa zbog noćnih mora i brojnih strahova.

I u vašoj obitelji ima žrtava rata. Možete li nam reći ponešto o tome?

Svega dva dana prije pada Vukovara, 16. studenog, na vrata nam je došao neki susjed koji je zamolio strinu da na trenutak izađe iz kuće. Ona je to učinila i po povratku u podrum, kada je otvorila vrata, izgledala je čudno, kao da joj je loše i da će se onesvijestiti, ali ništa drugo se nije moglo primijetiti na njoj. Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer iako bih voljela da ga se ne sjećam. Njezinih dvoje djece, brat i ja sjedili smo s lijeve strane naslonjeni na zid i promatrali moju mamu koja je skočila da joj pomogne, ponavljajući sto puta „Marice je li ti dobro?“. I onda joj je krenula krv na usta, pogledala je još jednom prema nama jer su tamo sjedila i njezina djeca i srušila se. Bilo je strašno. Svi su vrištali i to je bio ogroman šok za sve nas. Sjećam se da sam jako plakala, ali više zbog te spoznaje da se nešto loše događa, a ja ne razumijem što. Kad su otac i stric došli iz bolnice, rekli smo im što se dogodilo, a sutradan su je zamotanu u jednu običnu deku sahranili u dvorištu obiteljske kuće. Tata se više nije stigao ni vratiti u bolnicu jer je grad bio presječen. Da se vratio tamo, tko zna, možda bi i on završio na Ovčari jer nije bio zaposlenik bolnice nego je tamo radio samo za vrijeme rata, a svi znamo kako su prošli ti ljudi.

Po čemu pamtite vukovarsku Kolonu sjećanja?

Ne pamtim je previše. Opet se sjećam samo nekih situacija, a to je primjerice bratovo vrištanje u trenutku kada su tatu odvajali na drugu stranu. Pravio je tolike probleme da su i njega, koji je imao šest godina, htjeli povesti s muškarcima, što je mama spriječila. Nakon te kolone završili smo u tranzitnom logoru. Pet dana vozali su nas od Vukovara do Šida, pa nazad na Ovčaru pa opet u Srbiju. To je bilo zapravo najgore od svega jer nismo znali što će s nama učiniti. Mama nas je u jednom trenutku čak i sakrila kada je u autobus ušao neki bradati četnik i tražio da sve mame s djecom izađu van. Ona je bila jedina takva u autobusu i baka joj je rekla da nikako ne izlazi nego da šuti i sakrije nas. Ona je zapravo bila najhrabrija u cijeloj toj traumatičnoj situaciji i danas joj se divim kad pomislim samo kakve je strahove proživljavala u tim trenucima.

Pričali ste i kako se vaš otac iz rata vratio kao drugi čovjek. Imate li snage govoriti o tome? Na što točno mislite?

Moj otac je najdivniji čovjek na svijetu. Iz logora se vratio nekih 30-ak kila lakši i uistinu je bio neprepoznatljiv, ali osim te fizičke promjene, taj logor je na njemu ostavio dubok trag u emocionalnom smislu. I što je stariji, to sve više dolazi do izražaja. Ali sada ima unuke kojima se posvetio i koji ga obožavaju pa je sve nekako lakše. O logoru rijetko priča, a kada to čini pokušava nam sve te situacije, pa čak i one u kojima su ga primjerice tukli, prepričati uz dozu nekakvog njegovog humora jer mu je tako valjda lakše. U logoru čovjek vjerojatno doživi ono najveće poniženje u ljudskom smislu pa vam je možda lakše to sve potisnuti i ne govoriti puno o tome.

Kako danas izgleda vaš život u Vukovaru? Jeste li ikada pomislili na odlazak iz grada?

Nikad. Vukovar je moj div. Neki dan sam razgovarala s kolegicama o Vukovaru pa je jedna od njih dala izvrsnu usporedbu; nekad je moj Vukovar kao malo dijete – veseo i razigran, nekad je kao odrastao čovjek – čvrst i stabilan, a nekad je pak kao starac kojeg treba zagrliti i pomoći mu da hoda. I tako ga ja volim, kao da je osoba. Za mene ne postoji ljepše mjesto za život od Vukovara. To je grad u kojem se svi poznaju i koji ima svoje bogatu povijest. Mali Beč, kako su ga nekoć zvali. Grad je to koji ima jako puno potencijala, ali još uvijek ga stežu okovi tog rata i ne dozvoljavaju mu da zasja u svom punom sjaju. I morate biti svjesni da ga svi mi koji živimo ovdje vidimo potpuno drugačijim očima od svih drugih. Vi ga gledate sažaljivo, a mi ga vidimo onakvog kakav zaista je – predivan grad koji se grčevito bori kako bi se vratio tamo gdje je nekad bio.

Što volite u svojem gradu? Što biste rekli mladim ljudima koji bi željeli živjeti u Vukovaru, ima li u gradu perspektive?

Prije svega, svaki grad čine ljudi koji žive u njemu pa mogu zaključiti da najviše od svega volim Vukovarce. To su ljudi široke slavonske duše, od kojih neki, unatoč svojim osobnim tragedijama, i dalje ne posustaju te čine ovaj grad boljim i ljepšim mjestom za život. To su entuzijasti koji ne poznaju riječ „nemoguće“. Kada govorimo o nekakvim znamenitostima, moje omiljeno mjesto u Vukovaru je dvorac Eltz, današnji Gradski muzej. To je mjesto koje najbolje može dočarati povijest Vukovara i njegov identitet. Bogato industrijsko središte, slobodan kraljevski grad od 1231. godine, grad umjetnosti, baroka i bogate kulture. Dakle samim ulaskom u dvorište našeg muzeja na prvi pogled vidite Vukovar onakvim kakav je bio i kakav treba biti. Drugo omiljeno mjesto je Dunav, pa kavu najčešće pijem u kafićima koji se nalaze na obali rijeke. O Vukovarskoj adi ne treba ništa govoriti, ali to je primjerice još jedna vukovarska ljepotica koja svako ljeto bude centar okupljanja svih ljubitelja Dunava, a u Vukovaru ih ima jako puno.

U posljednje tri godine, koliko obnašam funkciju zamjenice gradonačelnika, najviše me razveseli kada mi u ured dođu mladi ljudi koji su upravo doselili u naš grad i žele ovdje graditi život. A takvih, vjerujte mi, ima sve više. Sve češće ljudi iz drugih gradova kupuju kuće ili stanove ovdje u Vukovaru jer prepoznaju potencijal koji ovaj grad ima i svjesni su koliko se ulaže u ljude, u djecu, ali ponajviše u gospodarstvo.

Na što ste najponosniji sada kada u Vukovaru djelujete politički, postoji li nešto što biste posebno izdvojili?

Ponosna sam što smo posljednjih nekoliko godina Vukovar podigli i u gospodarskom i u turističkom smislu. Primjerice, danas Vukovar ima cca 1000 radnih mjesta više u odnosu na situaciju od 2015. godine. Turistički pokazatelji govore da Vukovar postaje sve atraktivnija destinacija koju turisti ne posjećuju samo zbog memorijalnog turizma. Ponosna sam na brojne projekte koji su uspješno odrađeni te sve one koji su trenutno u provedbi, a ima ih jako puno: od rekonstrukcije zgrade Radničkog doma pa sve do izgradnje nove Ekonomske škole. Posebno sam ponosna na projekt koji je ujedinio cijelu Hrvatsku, Vukovarski vodotoranj, koji će krajem listopada zasjati u punom sjaju. A ono na što sam najponosnija jest činjenica da smo nakon tolikih godina šutnje i inertnosti prosvjedom u Vukovaru poslali jasnu poruku da se institucije moraju probuditi i da još uvijek čekamo pravdu. Moja politička karijera usko je vezana uz gradonačelnika Penavu koji mi je i ukazao povjerenje kada me predložio za zamjenicu gradonačelnika. Ponosna sam što sam unatoč svim političkim previranjima u Vukovaru ostala dosljedna sebi i svojim stavovima. Neke vrijednosti nisu na prodaju i važno je ostati čovjek, a još važnije ne zaboraviti  put kojim si koračao prije nego si stigao tu gdje jesi i sve ljude koji su ti na tom tvom putu pomogli. U meni ima puno volje, entuzijazma i želje da nastavimo graditi Vukovar i vjerujem da ćemo zajedničkim snagama to i nastaviti činiti.

Kako u Vukovaru funkcionira suživot između Srba i Hrvata? Osjetili se animozitet po tome pitanju?

Suživot funkcionira puno bolje nego prije no nažalost mediji ga ipak prikazuju vrlo kritičnim s obzirom da takve priče najčešće promoviraju i prenose. Pojedinačni sukobi koji se događaju čak i kada nemaju nacionalnu konotaciju kroz medije se često prenesu kao međunacionalni sukobi.

Osobno sam jedan od najvećih zagovornika zajedničkih škola i vrtića jer smatram žalosnim da 30 godina nakon rata djecu dijelimo na Srbe i Hrvate. Nažalost, nekome to odgovara jer ukoliko dođe do normalnog života u Vukovaru neki će političari izgubiti svoj smisao. I onda uporno potiču pripadnike nacionalnih manjina na segregaciju, a nakon toga prozivaju većinski narod kako ih izolira.

Želim da moja djeca odrastaju u normalnoj sredini i to je moguće, ali treba imati puno volje. Poštujem prava nacionalnih manjina, posebice pravo na učenje svog jezika i kulture, ali smatram da bi bilo puno bolje kada bi djeca svih nacionalnosti zajedno pohađala nastavu uz dodatne sate na kojima bi pripadnici nacionalnih manjina učili svoj jezik i kulturu.

To je jedini način na koji djeci možemo pružiti mirniju i bolju budućnost. Kroz sportske klubove se zapravo najbolje može vidjeti kako djeca mogu zajedno funkcionirati kada imaju zajednički cilj i kada ih se ne opterećuje nacionalnošću. Moja je želja da to prepoznaju svi i da napokon u punom smislu te riječi dođe do normalnog suživota. Krajnje je vrijeme za to.

Više o tematici Domovinskog rata u Vukovaru čitajte na portalu Vukovar 2020.

Autor:Ivana Međugorac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.