Dnevno/Privatni album

PRONAŠLI SMO DJEVOJČICU IZ VUKOVARSKOG AUTOBUSA: Ispričala nam je što je vidjela dva dana nakon pada grada

Autor: Snježana Vučković

Stotine i stotine vukovarske djece na svojoj je koži osjetilo svu bešćutnost rata.

Razaranje, smrt, krv, suze i strah njihova su svakodnevica bili više od dva mjeseca. Šćućurena u mračnim i hladnim podrumima, gladna i prestrašena, ova su djeca u najranijoj dobi naučila da je čovjek čovjeku vuk. Ipak, većinom su odrasli u odgovorne osobe koje se trude biti drugačije od najgorih ljudskih izdanaka s kojima su se suočili u djetinjstvu, na ulicama zaraćenog Vukovara.

Jelenina priča

Jelena Zera samo je jedna od njih. Zgodna, obrazovana Vukovarka samo naoko izgleda kao da je odrasla poput ostalih. Podsjećanjem na 1991. godinu, vrlo brzo se potvrđuje da je Jelena bila prisiljena odrasti već u svojoj 10. godini života.

„Moj otac je bio vozač Hitne pomoći, a s obzirom da je moja obitelj živjela na Sajmištu koji je bio najteže pogođen sukobima, bili smo smješteni u bolnici koja se tada činila najsigurnijom. Osim toga, imali smo priliku češće vidjeti oca, a bježanje po ulicama Sajmišta po kojem su prštali metci postalo je neizdrživo za majku, brata i mene“, uvela nas je Jelena u atmosferu Vukovara uoči pada.

Jelena, koja tijekom priče ne djeluje kao da je posebno traumatizirana tadašnjim zbivanjima, ipak je pokazala pojačane emocije govoreći o stravičnim prizorima koje je kao 10-godišnjakinja vidjela po hodnicima vukovarske bolnice.

Bacila se na bebu kako bi je spasila od “krmače”




„Sjećam se bračnog para koji je potpuno izgoren ležao u zajedničkom krevetu. Sjećam se tog mirisa izgorene kože… Također, pamtim 5. listopada kada je na bolnicu pala ‘krmača’. Našla sam se u sobi sa ženom koja je u rukama imala malu bebu. Nakratko ju je ostavila i izašla iz sobe, a onda se začulo fućkanje… Već po zvuku smo znali da je ‘naša’ i da će izravno pogoditi bolnicu. I pala je na bolnicu. Prasak, geleri, vrisak… Ja sam se bacila na ostavljeno djetešce kako bihga zaštitila od eksplozije“.

Jelena je uspjela spasiti bebu, no to ne smatra naročitim podvigom. Ono što uistinu tumači hrabrošću, njezin je otac koji je kao vozač kola Hitne pomoći svakoga dana gledao smrti u oči.




Otac je ubijen na Ovčari iako je bio vozač kombija Hitne pomoći

„Vozio je u svim uvjetima, pod paljbom, granatiranjem… Već tada sam imala osjećaj da je moj otac ostario preko noći. Tek kada sam naknadno naletjela na jedan video u kojem se on nazire, shvatila sam da je zbog rata potpuno posijedio, iako je bio mlad“, prisjeća se Jelena svoga oca čiji je život brutalno okončan na Ovčari.

„Iz bolnice smo izašli 20. studenog, dva dana nakon pada… Pred nama je stajao Šljivančanin i odvajao muškarce od žena i djece. Oko njega su divljale pijane horde. Pamtim da sam se Šljivančanina jako plašila. Jednostavno mu nisam vjerovala, iako je ponavljao kako nam se neće ništa dogoditi. Toliko sam ga se plašila da sam odbila vodu koju nam je nudio. Taj brkati čovjek kojem nisam vjerovala, od nas je odvojio mog oca i odveo na stratište iako je bio djelatnik bolnice. Ubijen je na Ovčari“, podijelila je s nama svoju bol Vukovarka koja je svoj 10. rođendan „proslavila“ u bolničkom podrumu kada joj je otac za poklon donio „limenku ananasa“.

Što je Jelena vidjela iz autobusa?

Osim limenke ananasa, Jelena se prisjetila i svoje „ćelave lutke“.

„Nakon što smo pred bolnicom razdvojeni, krenuli su nas razvoziti autobusima. Na odlasku iz Vukovara, dok smo sjedili u autobusu, moja se majka uporno trudila da ne vidim leševe razbacane po cesti, no uzalud. Sjećam se da je grad bio potpuno siv, u sivoj prašini. Bez ijedne boje. Zapravo, grada više nije bilo. Majka mi je zaklanjala pogled, ali ja sam sve vidjela. Konačno, našli smo se u Sremskoj Mitrovici. Ljudi su nas po putu pljuvali i vrijeđali, govorili da smo ustaše i slično. Tamo sam upoznala djevojčicu Suzanu kojoj je majka poginula u padu Vukovara i po kojoj je snimljen film ‘Suzanin osmijeh’. Iako je bila dobi kao i ja, slomila mi je srce i poklonila sam joj jedino što sam imala – svoju ćelavu lutku“.

HOS-ovac joj je prije smrti nešto poklonio…

Jelena se s posebnim pijetetom sjeća Ivana Brdara, HOS-ovca koji je povremeno dolazio u bolnicu i koji bi uvijek ponešto imao za pokloniti djeci koja su se nalazila u skloništu.

„Toga dana nije imao ništa. Prišao mi je i dao mi je malu ‘šahovnicu’ koju je skinuo s kape, a petogodišnjoj Ivani Asađanin poklonio je zlatni lančić koji je dobio od svoje zaručnice. Poginuo je istog dana i ja sam prilično sigurna da je on to predosjećao“.

Jelena Zera, kaže, nakon svega ne osjeća gnjev. No, tvrdi, trebalo je doći do toga jer su je po povratku u Vukovar „dočekali ljudi koji su je iz njega ispratili“.

„Dogovorila sam se sama sa sobom da neću biti ljuta na ljude koje sada viđam po svom gradu, a koji mi nisu ostali u lijepom sjećanju. Starija sam i zrelija, pravdam ih govoreći si kako tada ni njima nije bilo lako, kako možda nisu imali izbora i slično. Međutim, tu sam podvukla crtu. S njima ne mogu biti prijatelj, a vidim da ni oni to ne žele. Kada me sretnu u gradu, spuštaju glavu…“, završila je svoju vukovarsku priču naša sugovornica.

Više sličnih tema čitajte na portalu Vukovar2020.

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.