Bjelovar.live

Ova djevojka opisala je kako joj je baka 1991. poginula u crkvi na misi. Pročitajte…

Autor: S.V.

Amalija Danjek je maturantica prirodoslovno-matematičke III. gimnazije u Zagrebu čija je kratka priča ”Misa” pohvaljena na Javnom pozivu za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj Ministarstva hrvatskih branitelja. Priča je nadahnuta uspomenama Amalijinog oca dr. sc. Ivana Danjeka na obiteljsku tragediju 29. rujna 1991. godine kada je u Bjelovaru poginula Amalijina baka čije ime s ponosom nosi. Tog dana više minobacačkih granata palo je na crkvu sv. Terezije Avilske, sadašnje katedrale i središta Bjelovarsko-križevačke biskupije, pri čemu su smrtno stradale tri žene Ruža Pavleka, Katica Klišanić i Amalija Danjek.

Profesorica hrvatskog jezika i književnosti Maja Ilić, piše Bjelovar.live, prepoznala je Amalijin smisao za pisanje unatoč disleksiji. Ova mlada djevojka već četvrtu godinu sudjeluje u stvaranju školskog lista MiMladi III. gimnazije, a uspješno se okušala i kao glavna urednica. Samostalnim novinarskim radovima tri godine zaredom sudjelovala je na državnoj razini smotre LiDraNo. Tekstovi na češkom jeziku nagrađivani su na literarnom natječaju Saveza Čeha ”Naše jaro”.

Svestrana djevojka

Inače, Amalija je glazbena kritičarka, novinarska urednica, klaviristica, pjevačica pod tušem, ”gutačica” knjiga, plivačica, trkačica i jedna od mnogih amaterskih pisaca u Hrvatskoj… Tijekom osnovne škole iskušala se u mnogim vještinama – plesanju folklora i akrobatskog rock’n’roll-a, likovnim grupama, igranju košarke. Obožava glazbu, istražuje razne glazbene stilove, od klasike do rocka. Završila je osnovnu glazbenu školu, smjer klavir, a u slobodno vrijeme uči svirati električnu gitaru. Od malena pohađa Češku dopunsku školu u Zagrebu. Uči češki jezik i kulturu po modelu C jer želi održati tradiciju svojih predaka.

Pohvaljena kratka priča ”Misa”

Autorica: Amalija Danjek

Probudili su me isprekidani rafali strojnica nedaleko od kuće. Mislio sam da sanjam jer je zvuk bio kao iz ratnog filma. Ubrzo su pucnji utihnuli, a kroz pitomo nedjeljno jesensko jutro raširio se strašni zvuk sirene, komešanje i uzvici: ”Uzbuna!”

Sestra na krevetu do moga, zbunjena i u panici, uzviknula je: ”Ivice, što je to?”

Ja, kao stariji brat, trebao bih znati što se događa, no zatečen sam.

Promrmljah: ”Lezi na pod!” Brzo sam ustao i približio se prozoru sa spuštenom zelenom rolo zavjesom. Pažljivo sam podigao zavjesu samo za centimetar i provirio. A joj, vojnici zauzimaju borbene položaje! Gotovo oči u oči, na udaljenosti od 30 metara, iza hrpe bijelih vreća između dviju zgrada ugledah vojnika s mitraljezom. Još po jednog na središnjem prozoru svake od zgrada, i to na trećem katu. Spremni su, ali ne pucaju. U pozadini na platou u zrak se dizao dim, oživjela je do tada spuštena cijev tenka.

”Ivice, što ćemo?” zavapila je sestra. U isti tren zapucale su strojnice, ali i mitraljezi sa zgrada.

Uplašen viknuh sestri: ”Ankice, bjež’mo!” U kuhinji smo shvatili da se nalazimo u prostoru unakrsne vatre. ZNG je krenuo u zauzimanje vojarne iz naših vrtova iza kuća, a JNA je uzvraćao. Kuda ćemo, što ćemo? Kuhinja je preblizu vojarne, idemo u šupu, to je malo dalje. U šupi je pucnjava još jača, čuju se i ispaljeni minobacački plotuni upućeni prema vojarni. Sve se odvija u nekakvom ritmu. Isprepleću se pucnji strojnica ZNG i odgovor mitraljeza JNA, a najjače bubnjaju naša srca u mukama panike.

Kako pobjeći od svega? U trenutku zatišja začujemo glas: ”Djeco, gdje ste?”

Sestra tiho primijeti: ”Ivice, susjed Zvonko nas zove.” I da, susjed Zvonko nas je pozvao da se sklonimo u njihov podrum. Čekali smo priliku da pucnjava zastane. Sestra se u trenutku sjetila: ”Pa vreću nismo uzeli!”

”Koju vreću?” upitah, a ona nastavi: ”Mama je spakirala vreću s nešto odjeće, novcem i fotografijama kao da je znala što će biti. Bez toga ne smijemo ići, što će nam mama reći?”

Vratio sam se u sobu po vreću moleći Boga da ne zapuca. Sestra me je čekala uza zid kuće u dvorištu tik do prolaza prema susjedovu podrumu. Nije bilo lako proći između kuća u direktnom vidnom polju mitraljesca s trećeg kata zgrade. Susjed Zvonko nam je i tu pomogao. Pratio je kretnje vojnika i dao nam znak da pretrčimo.

Slijedili su pucnji, proparali travu u dvorištu, odbacili kamenčiće i zemlju. Sestra je briznula u plač, u trenu je shvatila da smo mogli poginuti. Susjeda Maca u podrumu ju je odmah zagrlila i tiho zaplakala zajedno s njom.

Pitala je: ”Djeco, gdje vam je mama?”

”Na misi,” uzvratismo, ”godišnjica je tatine smrti.”

”Djeco, pa vi ste goli i bosi!”

Ja u pidžami, a sestra u spavaćici, oboje u natikačama. U strahu nismo razmišljali o odjeći i obući. Susjeda Maca zagrnula nas je dekama, a sestri su dobro došle i hlače iz vreće koju smo ponijeli.

Pucnjevi su u podrumu bili prigušeni, tiši i udaljeniji. Prorijedila se prvotno intenzivna paljba s obiju strana. Kasnije se činilo da jedna osoba pucnjevima strojnice iz vrtova kuća provocira, a da JNA mitraljeskim rafalima iz zgrada uzvraća po crijepu kuća. Jako smo se uplašili snažnih topovskih pucnjeva.

Onaj je tenk sada izišao iz vojarne i počeo gađati kuće redom. Jeza nas je prolazila kad bismo čuli da je tenk zastao i pomicao kupolu. Zvuk je bio poput navijanja stare ”vekerice”, ali mnogo glasniji, potom kratka tišina i na kraju pucanj. Nismo znali čija je kuća meta. Bilo je to u našoj blizini, možda na udaljenosti od samo 20-ak metara, kasnije i u daljini. Odjednom, prolomila se snažna eksplozija.

Susjed Zvonko brzo se iskrao iz podruma. Nije mu vrag dao mira, prošao je on Drugi svjetski rat, Križni put i neka tamnovanja, imao je hrabrosti. Susjeda Maca brinula je za njega, a sestri i meni u mislima je bila samo naša majka.

Što se događa u crkvi?

Susjed se vratio u podrum garavih ruku i zbunjen zaustio: ”Mogli smo izgorjeti!” ”Kako?” upitala je Maca.

”Draga moja Maco, novine što smo držali na ormariću u dnevnoj sobi pogođene su zapaljivim metkom. Eto, zahvaljujući Božjoj providnosti, kao da sam predosjećao nešto, uspio sam te zapaljene novine baciti kroz razbijen prozor. Vidite, stare kuće ruše tenkom, a nove gađaju zapaljivim mecima. E, i ona jaka eksplozija… još je vidljiv trag na nebu, dignuta je Barutana.”

Povremenu paljbu slušali smo tijekom dana više u daljini nego u blizini, sve do večeri. Susjed Zvonko iz podruma je izašao pred kraj dana i brzo se vratio. Učinilo mu se da je vojarna zauzeta jer je vidio da u nju ulaze ljudi u uniformi, ali i civili. Kuće u ulici uništene su. Uzbuđeno je nabrajao redom čija je kuća pogođena tenkovskom granatom, a čija je spaljena zapaljivim metkom.

Sestri i meni nije bila važna kuća, brinuli smo gdje je mama. Nije nam bilo jasno zašto se ne vraća iz crkve kada su vojarne zauzete.

Progonjeni tom tjeskobnom mišlju zapali smo u nemiran polusan sjedeći cijelu noć u podrumu. Čim je svanulo, izašao sam iz podruma. Vidio sam ulicu, vojarnu, našu kuću… Shvatio sam da su mete tenka bili nadvoji, metalne traverze iznad prozora starijih kuća koje su se kod pogotka cijele raspale. Naša kuća pogođena je u nadvoj baš onog prozora s kojeg sam ja u zoru promatrao što se događa.

Sada se prljava zelena rolo zavjesa nazirala među komadima cigle i krhotinama stakla. U sobi uništen namještaj, tragovi šrapnela granate posvuda, sve u prašini i perju…

U razrušenoj kući jedva sam uspio pronaći nešto odjeće. Brzo sam se odjenuo i uputio prema crkvi. Išao sam istim putem i u isto vrijeme kao i mama dan ranije, putem kojim smo svi kao obitelj nebrojeno puta prije prošli.

Ipak, ovaj je put sve bilo drugačije. Hodao sam sam, olovnih nogu, neizvjesnost mi je pritiskala prsa. Činilo mi se kao da onaj koji hoda nikad duljim putem do crkve nisam ja. Ništa nije stvarno, ovo se ne događa meni, nama…

Zaglušenih ušiju osjećao sam pulsiranje krvi u sljepoočnicama. Gledao sam u strahote jednodnevnog ratovanja u gradu, šrapnelima topovskih granata okrhnute fasade kuća, ogoljele krovove, polomljene grane starih kestena u centralnom bjelovarskom parku…

Crkva se iz parka činila neoštećenom. Ušao sam na sporedna vrata kroz prostor župnog dvora i spazio da su razbijena sva prozorska stakla i vrata koja iz hodnika vode na crkveno dvorište i prema sakristiji. Uputio sam se do velikih dvokrilnih hrastovih vrata, sada u triješću. Zastao sam vidjevši tragove krvi na podu, a stopala teških nogu kao da su se zalijepila za crkvene pločice. Gledao sam ima li koga. Župnik je lopatom za snijeg skupljao krhotine stakla na hrpu.

Prišao sam mu teškim korakom i upitao nekim tuđim glasom: ”Gospodine župniče, mama mi je jučer otišla na jutarnju misu i nije se vratila kući?”

”Je, tri žene su poginule ovdje, za jednu znam koja je, a za druge dvije nisam siguran koje su”, župnik je uzvratio, prazno i kao bez osjećaja, te dodao: ”Odvezene su na patologiju u bolnicu.”

Hodao sam prema bolnici skoro nesvjestan riječi koje sam čuo. Nastavio sam usput uočavati posljedice razaranja. U glavi sam vrtio riječi koje je mama izrekla nekoliko dana ranije vidjevši na TV-u ženu koja je poginula u vlastitom dvorištu: ”Pa žena je poginula na svome!”

Istovremeno sam se uvjeravao da je mama vjerojatno ipak negdje na putu kući. U krugu bolnice, na putu do patologije, zaokupila me misao da u bolnici često nismo ni bili, zdravlje nas je, hvala Bogu, služilo.

Prateći putokaze, stigao sam do Odjela patologije. Ugledavši maminu cipelu pred metalnim ulaznim vratima, slabašni tračci nade za koje sam se hvatao rasplinuli su se kao dim na vjetru. Sve mi je bilo jasno: ”Mila moja majko, pa ti si poginula u crkvi!”

Autor:S.V.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.