facebook/Mario Maks Slaviček

NE MRZI, ALI: ‘Ne volim one koji pozdravljaju sa ‘ZDS’, a iz auta im ‘udaraju’ cajke!’

Autor: S.Vučković

"Ne mrzim ja djecu čiji su očevi bili u ratu, a čujem a kad im zazvone mobiteli iz zvučnika zvone dare Bubamare, Cece i kojekave druge antihrvatske beštije.... E, takve situacije ne volim", objašnjava Mario Maks Slaviček.

Hrvatski branitelj Mario Maks Slaviček čiji se glas može čuti preko radio krugovala “Ustanici”, počastio nas je još jednim svojim promišljanjem. Evo što Maks ne mrzi, ali ne voli, a možete doznati i što uistinu beskrajno voli:

“Ne znam mrziti, al` su me preci, povijest, roditelji i tradicija naučili neke stvari ne voljeti…

Nikoga ne mrzim, samo neke ne volim poput drugova iz komiteta, tzv. reformiranih komunista “ugroženih manjina” onih koji traže priviliegije a nazivaju ih pravima, poput LGBTQ-ovaca. Ne mrzim ja nikoga, usitinu ne mrzim ih, samo ih ne volim. Ne volim Mesića, Pusićku i Pusića, Josipovića, Manolića,Boljkovca, Teršeličku, Savu Štrbca, četnikovanje….. Ne volim. Ne mrzim ja saborske zastupnke i političare koji nama prodaju m**a pod bubrege i finoću dok nam rasprodaju Domovinu i budućnost, stvarno Vam kažem ne mrzim, ali ih ne volim… Mene mati nije učili mrziti ali me je naučila znati što treba voljeti a što ne voljeti. Vjera, ljubav, Domovina i “Za dom spremni” ! To je ljubav mojih predaka, moja ljubav i ljubav djece moje…. Tako se odgaja i na životni put otpravlja u obitelji nas Hrvata. Ne učiti mrziti, ali naučiti mnoge stvari koje nisu dobre za tvoju obitelj, Domovinu, tvoj narod – ne voljeti.

Ne mrzim ja nikoga, ni kalafuktere koji prije rata poput mene sama nisu imali za bolji bicikli a danas imaju tvornice i trgovačke lance, ne mogu reći i da ih mrzim. Ali ih uisitnu ne volim, jer znam kako su iskoristili rat i upropastili ljude, radnike i tvrtke, budućnost Hrvatske. E` to ne volim….

Ne mrzim ja one koji sebe nazivaju Hrvatima navijaju za prvo bijelo polje, pozdravljaju sa ZDS a onda kad izađu sa Facebooka na semaforu ih susretnem kako im iz auta „udaraju“ cajke. E, takve stvarno ne volim…Ne mrzim ja djecu čiji su očevi bili u ratu, a čujem a kad im zazvone mobiteli iz zvučnika zvone dare Bubamare, Cece i kojekave druge antihrvatske beštije…. E, takve situacije ne volim. Ne volim ljude koji poput pokvarenih gramofonskih ploča kazuju “muzika” nije ništa kriva. Takve strašno ne volim… Jer mi imamo glazbu svoju hrvatsku koja je puno ljepša i bolja od te njihove “muzike”….


Ne volim neke likove koji se predstavljau za ono što nisu, a onda kasnije te svoje zaokrete pravdaju političkim kompromisom, ne volim niti kompromise koji štete svima nama… Ne volim one koji odlučuju o sudbini moga hrvatskog puka, a nikada nisu osjetili teret njegova svakodnevnog preživljavanja… Ne volim, ali ih ne mrzim… Iako su većini nas omrznuti.

Ne volim regione, poltrone, nabiguzice, ulizice, dupeuvlakače na čijim tabanima mora stajati napisano prezime da biste znali tko su. Ne volim one koji žive od obećavanja, političkog dodvoravanja, nepotizma, koji su izrasli iz marksizma preko komunizma i kroz partijske knjižice došli do kapitala i kapitalizma. Njih jako ne volim….

A sad da Vam kažem lijepo po istini ima toga puno što u ovoj našoj napaćenoj zemlji ne volim, al` zato volim Nju, moju Hrvatsku, moj politički nepismen, slijep i gluh narod svim srcem i dušom svojom. E njih volim…

Ne mrzim uistinu nikoga…. Osim pomalo samog sebe što ne mogu učiniti više da progledaju, poslušaju i čuju, da vide kamo nas vode i koliko nam loše i sve lošije ide. Ah da, zaboravih vam reći što volim…. Volim kad me zbog sveg ovog što sam napisao ne vole, oni koje ja ne mrzim ali ih i ne volim. I sada odoh prema crkvi za ljubav se prema svojem pomoliti, za one koje ne želim voliti, za ono za što ću se dok sam živ nastaviti boriti….

Ah…. što volim kad me ne vole, kad me uistinu mrze raznorazne Jude i duše prodane, mrzitelji moje Hrvatske, mog bijelog polja mrzitelji i tuđinske volje vršitelji, volim kad me mrze mrzitelji naše vjere i nacije pod maskom “tolerancije”. Ja njih ne mrzim, no oni mrze mene a ta njihova mržnja jača moju ljubav. Mrze od stoljeća sedmog do sudnjega dana. Zašto? Nikad nisam shvatio, mrze nas i kad ih pobjedimo i kad im oprostimo, mrze nas kad ih aboliramo, mrze jer volimo svoje, mrze i vas i mene sada shvaćam i zašto. Mrze me jer:

“Ja sam HRVAT, unuk HRVATA, sin HRVATA i otac HRVATA, dio sam tisućljetne loze ratnika čuvara HRVATSKE i HRVATA, uz mene je Svemogući Bog, a njegova ruka vodi moj put i moj mač. Ne tražim tuđe, samo branim svoje i u tome leži moja snaga. Vjera, Ljubav i Domovina mojoj su duši hrana. “

“U Mislima Domovina, U Srcu Odansot, U Desnici Snaga”

H.V.R ČUVARI DOMOVINE – USTANICI, Mario Maks Slaviček

Autor:S.Vučković
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.