Nakon 32 godine pronašle najmilije: ‘Prazna sam, u glavi mi je konfuzija’

Nakon 32 duge godine, iz masovne grobnice u Vukovaru identificirani su posmrtni ostaci bratića Davora i Zdenka Držaljevića koji su ubijeni i nestali u listopadu 1991.

“Prazna sam. Ne osjećam ništa osim te tišine oko mene. Kao da sam u nekom balonu. Sestra sam nestalog branitelja 32 godine i sad kad je identificiran, trebam reći da sam sretna. Ali ne mogu. Sad je i službeno mrtav”, rekla je Snježana Badrov (54) za 24sata, koja je brata Davora Držaljevića za kojim je tragala više od 30 godina konačno pronašla.

Imao je samo 18 i pol godina kad su ga četnici otrgnuli od nje i majke te ga više nikad nisu vidjele živog. Njegove posmrtne ostatke koje su u veljači ove godine iskopali iz masovne grobnice u Šarviz Doli identificirala je proteklog petka u Zagrebu.

“U glavi mi je konfuzija. Već nekoliko noći ne mogu spavati. Voljela bih da je on sad živ, ali nije. Još se s njim nisam oprostila”, kroz suze je uoči pokopa brata govorila Snježana.

‘Sve je već mirisalo na rat’

Bio je, kaže, najbolji brat na svijetu, tri i pol godine mlađi od nje. Mirnim životom su, sve do rata, živjeli s roditeljima u Vukovaru. Bili su zaštićeni, sretni, imali sve što im je potrebno za lijepo i mirno djetinjstvo. A onda je 22. kolovoza 1991. njihov otac iznenada preminuo. Sve je već mirisalo na rat i Snježana je to snažno predosjećala. Nekako je predosjećala da je to početak kraja njihova djetinjstva i mladosti. Smrt oca strašno je pogodila Davora i krajem kolovoza prijavio se braniti svoj grad.

Dragovoljca Krkija pokopali na 60. rođendan: ‘Nebeska brigada hrvatskih ratnika dobila je još jednog viteza’

“Davor je u bolnici pao u nesvijest kad je čuo da je otac preminuo. Iako se prijavio braniti Vukovar, često je dolazio kod nas u podrum u kojem smo bili sakriveni. S nama su bili i naš bratić Zdenko te moja mama. I sve je pošlo po zlu tog utorka, 8. listopada, kad su pred našu kuću došli domaći Srbi, teritorijalci i jugovojska. Pozvali su sve muškarce da izađu. Moj brat i bratić izašli su iz podruma. Odveli su ih na ispitivanje, a ja sam neutješno plakala. Plakala sam danima. Plakala sam svaki put kad bi dolazili u pretres kuće. Plakala sam slušajući njihove odgovore na moje pitanje gdje su mi brat i bratić. Ovlaš su odgovarali da su na ispitivanju i da ništa ne brinemo, a nije ih bilo nigdje”, prisjetila se Snježana tog ružnog i teškog vremena koje je na njezinoj duši ostavilo duboke ožiljke.

‘Zanijemila sam, sledila sam se, jeza me prošla cijelim tijelom’

Kaže i kako nikad neće zaboraviti razgovor koji je vodila s jednim od Srba koji su, po ne zna koji put, došli u premetačinu kuće. Što su tražili, nikad nije saznala.

“Imao je mitraljez kakvim su partizani gađali avione i rekao mi da je moj brat sve priznao. Pitala sam ga: ‘Što je priznao?’.I on je odgovorio – sve i počeo mi nabrajati. Rekla sam da to nije točno, a on je na to izgovorio: ‘Kad ti nekoga udariš pištoljem u bubrege, propiša krv i kaže sve. Ja sam mu to napravio’. Zanijemila sam, sledila sam se, jeza me prošla cijelim tijelom” , svjedoči Snježana.

Iako se silno trudi ostati sabrana i čvrsta, ne može. Samo pogled na bratovu sliku srce joj puni silnom tugom, sjećanja joj se vraćaju na dan kad ga je zadnji put vidjela, na izranjavani i raskrvareni Vukovar, na dane kad su bili sretni i bezbrižni. Već se više od tri desetljeća pita što su bile zadnje misli njezina brata, što mu je prolazilo kroz glavu u tim trenucima, je li znao da smrti gleda u oči i da prestaje njegov ovozemaljski život.

‘Njima ne treba cvijeće, njima treba svjetlost’

“Našla sam njegov dnevnik, nisam ni znala da ga je pisao. Zadnje što je unutra zapisao bilo je: ‘Neka se meni desi što mora, samo neka mama i seka budu dobro’. Eto, to je bio moj brat. Zaljubljenik u elektroniku, zaljubljenik u život, najbolji brat na svijetu. Iz Vukovara sam, uz pomoć rodbine, došla u Tučepe. Vjerovala sam da ću naći brata, čak sam 15. kolovoza 1992., nakon velike razmjene, došla u Zagreb. Mislila sam: ‘Neka sam ovdje kad moj brat dođe, možda će me netko pozvati da dođem po njega’. Nije došao. Nikad nam se nije vratio, a sve smo prošli i pretražili. Moja mama je umrla 2017. godine s mišlju da ga nećemo naći”, priča Snježana.

Na posljednji počinak ispratila ga je u petak na groblju na Miroševcu. Najteže joj je bilo primiti hrvatsku zastavu kojom je bio prekriven njegov lijes. Za njegovu izmučenu i ispaćenu dušu svijeća i dalje gori u njezinu domu.

“Jedan svećenik je rekao: ‘Njima ne treba cvijeće, njima treba svjetlost’. I zato ova svijeća gori za mog brata”, tiho je priznala Snježana te istaknula silnu zahvalnost Ministarstvu hrvatskih branitelja i gradskom Uredu za branitelje oko angažmana i priprema za bratov ukop.