Pixabay

NA PUTU DO MORA, SHVATILA SAM ŠTO JE RAT: ‘Kuće izbušene od metaka podsjetile su me da je moja zemlja jednom bila ranjena’

Autor: Ines Brežnjak

Nisam bila ratno dijete. Ne sjećam se niti jedne uzbune, niti sirene. Ne sjećam se niti jedne granate. Moj Varaždin ipak je, na sreću, i za razliku od drugih gradova, bio sklonjen i mrvicu više zaštićen. Pucalo se i gore. Bilo je uzbuna. Bježalo se u skloništa, kažu…Al ja se toga, na sreću, ne sjećam.

Nikada nisam pitala majku je li me onako majušnu sakrivala po podrumima. Nisam to željela znati, i ona je tog bila svjesna. Niti brat niti ja nismo bili ratna djeca. Sve nas je to zaobišlo…

Sad se tek pitam, da nije bilo tih vojnika, bi li bilo mene?

U ratu nisam izgubila nikoga i vječno ću biti zahvalna Bogu jer je sve moje čuvao, iako su neki bili na ratištu. Tetak je bio u Pumama. Kažu da je teta plakala kao kiša i preklinjala ga da ne ide kada se vraćao svojim dečkima. Plakala sam i ja, puno godina kasnije kada su mi to ispričali. Tada sam shvatila koliku smo sreću imali, ali naučila sam i još jednu stvar – rat je bio tu, kraj mene. I koliko god da ga se ne sjećam, baš kao i svi mi, bila sam u njemu. Točnije, bila sam u zemlji na koju su tada željeli oteti. Bila sam u zemlji čije su vojnike klali, ubijali, streljali i mučili. I da ih nije bilo, pitanje je bi li sada bilo mene…

Tek pokoja rupa od metka znala me kroz godine podsjetiti da je ova zemlja jednom bila napadnuta i ranjena. Ne, nisam tada mogla razumjeti kakva je to bol bila i kakva je bol još uvijek to sjećanje na Domovinski rat.


Godišnji me ove godine odveo nekim meni do sada nepoznatim putevima, koji su me duboko ganuli i zaboljeli. Odveo me cestama koje još i danas, toliko godina nakon rata imaju ožiljke patnje, muke i stradavanja.

Scene ranjene Hrvatske su me dotukle

Odveo me u mjesta koja su danas živa pustoš; tek pokoja obnovljena kuća odaje dojam da tu ipak netko živi. I pitam se kako, jer svaka je druga kuća razrušena, puna rupa od metaka ili pak crna od vatre koja ju je nekad davno proždirala. Svaka me ta scena dotukla, a poslije svega, nagnala na razmišljanje kako do sada nisam dovoljno poštovala strahote koje su se Hrvatskoj dogodile kada je tek odlučila postati samostalna i suverena zemlja.

Moja je zemlja, toliko godina kasnije, i dalje u rasulu. Moja je zemlja stradala i takvu su je na pojedinim mjestima i ostavili – spaljenu, uništenu, porušenu. Tko će u ta mjesta, koja bole, vratiti život? Tko će tim mjestima dati nadu u bolje sutra, kad svaki kamen tamo podsjeća na tugu i bol? Tko će isprati svu tu krv koja je prolivena i hoće li je uopće ikad isprati?

Moja Hrvatska u ponedjeljak slavi

Tko će jednog dana nekim novim klincima objasniti zašto je Zagora toliko prazna i pusta i da je jednom tamo zemlja bila natopljena krvlju ljudi koji su nesebično dali svoje živote kako bi nama danas bilo dobro?

Hoće li ova katarza i osvješćivanje, u konačnici, promijeniti i moje mišljenje? Najvjerojatnije hoće. Kažu da čovjek uči dok je živ. Mene je samo jedna vožnja kroz ranjenu mi zemlju naučila da bol i dalje postoji. Gledajući u prostranstva Zagore, iz daljine kao da se i sada mogu čuti krici jauka, koji se miješaju s pucnjevima iz oružja.

Moja će Hrvatska u ponedjeljak slaviti. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. I zaslužila je to slavlje. Zaslužila je taj dan biti najsretnija i najponosnija. Neke se oluje nikada ne zaboravljaju. Ta iz već sad davne 1995. ne smije, ali i nikad neće.

Za sve što smo prošli i za sve ono što ćemo tek proći…

Autor:Ines Brežnjak
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.