Facebook

MOJE NAJBOLNIJE ISKUSTVO SA SAJMIŠTA: ‘Između nas je pala granata i Bezuk je ostao bez noge. Te noći je umro…’

Autor: Snježana Vučković

Damir Markuš, čuveno ima HOS-a, kroz cijelu godinu gaji sjećanja na sve ono što su pripadnici njegove postrojbe učinili kako bi obranom svojih položaja na Sajmištu, obranili Vukovar.

Ipak, u mjesecu „smrti” grada – heroja, Markuš se prisjeća intezivnije… Što su se tog studenog dani više primicali 18-tom i konačnom padu, to je u redovima HOS-a bilo više umiranja.

Danas se prisjetio smrti Zdravka Bezuka:

“Kako se bližio kraj, bilo je sve više teških trenutaka. Meni osobno ipak je bilo najteže kada je moj kum Zdravko Bezuk bio teško ranjen 9.11. na Drvenoj pijaci, u borbama koje su se vodile po cijelom Sajmištu. Nakon dojave da je najteža situacija kod tekstilne škole, nas petorica uputili smo se pomoći našima na toj bojišnici. Bilo nas je troje u autu, ja sam bio na zadnjem sjedalu, a uz mene su bili složeni ‘molotovljevi kokteli’. Dvojicu ispred mene prvi put sam uopće vidio. Zanimljivo, ta me je dojava zatekla u bolnici, jer sam bio na obradi nakon ranjavanja. Zamolio sam dvojicu naših da nas prevezu na što su i pristali. Sa mnom je bio i Igor, Zagrepčanin, prijatelj kakvog treba tražit, često smo snajperima odlazili i vraćali se, čitavi, išlo nas je, već sam pisao o tome. No, Igor je prije mene otišao s još jednim našim, Kitarom, a ja sam krenuo malo kasnije s dvojicom u ‘fičeku’. Već smo bili blizu punkta, kad smo na raskršću primjetili Igora i Kitaru, te stali da izađem i da im se priključim”.

Tu noć su mu amputirali nogu.

Čim smo stali primjetili smo Zdravka kako nam prilazi i maše. U tom trenutku je pala granata točno između nas. Najteže je stradao upravo Zdravko, lijeva noga i trbuh jako su krvarili. Nas trojica u autu također smo ranjeni. Njih dvojica naprijed bili su ranjeni po leđima i nogama, a ja odozada u glavu. ”Kokteli”, koje mi je spremio Mađar, Horvat srećom nisu aktivirani. Kitara je također ranjen, jedino je Igor, koji je bio s njim, ostao neozljeđen. Od nas šest, tri su bila teško, a dva lakše ranjena, svi od iste granate, užas. Dok sam se nekako iskobeljao van, Igor je već pomagao ranjenima izvan auta. Uvukli smo se u garažu, na koliko toliko sigurno mjesto od granata koje su povremeno i dalje padale. Bili smo blizu neprijateljima koji su čuli auto i granatirali to područje, tako smo stradali.

Odnekud se pojavio autom Pipac (sam Bog ga je poslao) pa su najteži ranjenici prevezeni u bolnicu. Tu noć Zdravku su amputirali nogu, zbog teških i velikih rana, a ja dalje nisam mogao biti u bolnici jer to je za mene bio kraj. Kako će on bez jedne noge, kako će kući, kako ću ja bez njega, misli su letjele. Otišao sam u jedan stan razmišljajući o Zdravku, ne misleći se vratiti na položaj, jer, kako bez njega. Nažalost, Zdravko je drugi dan od posljedica teškog ranjavanja umro u bolnici. Šok, nevjerica, bol. Kasnije smo saznali kako je punkt kojem smo išli u pomoć pao. Nismo to tada znali… Zdravko nam je prilazio da nas upozori, da ne idemo tamo i tako nas je spasio, jer došli bi im u ruke.

I danas imam njegov crveni nožić

Prije tog kobnog 9. studenoga već sam bio ranjavan dva puta, a jednom sam okrznut. Kako kum Zdravko i ja nismo bili na istom položaju, kad god sam bio ranjen, on bi došao do mene i rekao da pazim na sebe, jer ako poginem, kako će on kući bez mene. Dao mi je jedan mali crveni nožić, za sreću. I danas ga imam. Na kraju sam ja morao kući bez njega, često se toga sjetim. Bio je stariji od mene i osjećao se odgovornim za mene. Kao klinac, susjed, često sam dolazio k njemu i njegovoj braći, od kojih su dvojica također sudjelovala u Domovinskom ratu. Taj isti dan, ranjeno je još nekoliko hosovaca na položaju kod Pionirske ulice. Užas.

To je bilo najteže iskustvo u mom životu. Sve je taj dan stalo, a srce mi krvarilo. Nema više Zdravka. Petar je shvatio da sam u ”frci” i došao me izvući i vratiti na položaj. Govorio mi da idemo dalje, zbog nas, zbog Zdravka. No, nisam mogao. Petar mi je zato, seljački rečeno, odvalio šamar i tim potezom me vratio u realnost. Mogu slobodno reći, da toga nije bilo, pitanje je kako bi se dalje odvijao moj put. Vratio sam se na položaj Igoru, Paši, Samoborcu i ostalima, malobrojnima ali upornima i nepokoljebljivima. Tamo na liniji nisam imao vremena za oplakivanje, borbe su učestale, borbe za sirovi opstanak. Ipak, svakoga dana, bar na trenutak, sjetio bih se da nema kuma…”, ispričao je Markuš.

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.