Mladić apelira preko Facebooka: ‘Može li mi netko nešto reći o mom poginulom stricu?’ Mi mu kažemo: ‘Budi ponosan na njega!’ Evo priče o heroju Dadi…

Autor: Snježana Vučković

Zbog želje da dozna kakvog je stric imao, potrudili smo se ponešto otkriti o pokojnom Damiru Krsniku. Hvala stranici Heroji Vukovara, hvala Damirovim suborcima koji su pomogli da doznamo priču o njegovom ratnom putu, a hvala i mladiću koji je pokušao doznati nešto više o svom stricu zbog čijeg smo interesa i mi otkrili još jednog heroja Domovinskog rata.

Heroj iz naslova, zapravo, nije izgubljen. Zvao se Damir Krsnik i danas živi u srcima svojih prijatelja i suboraca. Slika Damira, pripadnika Tigrova koji je poginuo u Vukovaru je, međutim, nepotpuna i nejasna njegovom nećaku koji se za pomoć obratio vrijednoj Facebook stranici “Heroji Vukovara” koja njeguje uspomenu na svakog heroja palog u tom gradu. Evo što je kazao u svom statusu:

“Poštovanje
Zovem se K. K. Živim u Zagrebu. Ovo je slika mog pokojnog strica. Zove se Damir Krsnik. Za rat se prijavio dobrovoljno, ako me dobro sjećanje služi kako mi je baka rekla, ali također upao je u Tigrove i imao status časničkog namjesnika. Poginuo je u Vukovaru devedeset i prve godine, na dan pada Vukovara na trpinjskoj cesti. Baka i deda mi ne žele puno pričati o tome jer im je teško, a ja bih volio znati bilo što, što se tiče njega i provedenih zadnjih dana života u Vukovaru. Volio je Dinamo, Zagreb i prije svega Hrvatsku. Zanima me, da li ovdje ima netko ko se borio sa njim ili da je proveo neke trenutke s njim, rame uz rame. Lijep pozdrav i hvala unaprijed”, napisao je mladić koji, očigledno, ima jaku želju za očuvanjem uspomene na svog strica.

Zbog želje da dozna kakvog je stric imao, potrudili smo se ponešto otkriti o pokojnom Damiru Krsniku. Iako su mnogi željeli ponešto kazati o njemu, upućeni smo na Darka Zlodija, Darkovog prijatelja i suborca koji je ovaj razgovor doživio vrlo emotivno:

– Ja imam suprugu i djecu, ono što moji poginuli suborci nisu dočekali. Iako imam obitelj, ja svake noći prije spavanja ne mislim na djecu. Mislim na Darka, Nedjeljka Husnjaka i ostale koji su posljednji zrak udahnuli u Vukovaru. Na njih pomislim i u jutro – započeo je svoju priču Darko Zlodi. Od njega smo doznali da je s pokojnim Krsnikom bio prijatelj i prije rata kada su zajednički posjećivali nogometne utakmice i zdušno navijali za Hrvatsku:

– Nas dvojica smo čak i u ratu preko motorola komunicirali kao BBB1 i BBB 2. Uopće, teško mi je pričati o njemu jer je Dado kod svoje obitelji neprežaljen i njegov nećak zbog toga ne zna puno o njemu kao vojniku. Ali… Dado je bio nevjerojatan. Kad se sjetim njegove smrti, doista pomislim da je Bog tih ratnih godina uzimao najbolje. Sjećam se, sreli smo se u Rakitju… – doznajemo od Zlodija kako je sve počelo:

– Bio je sjajan dečko i bilo mi je drago kad sam ga tamo vidio. Iako smo zajedno krenuli iz Rakitja kao pripadnici jedinice za specijalne namjene, nakon niza terena završili smo u Tigrovima čiji je zadatak bio otići u Vukovar. Dado je bio iznimno spretan i požrtvovan vojnik, pa je ubrzo postao zapovjednikom. Ja moram napomenuti da mi je igrom slučaja moj prijatelj spasio, ako ne život, a onda sigurnog ranjavanja. Bili smo na položaju iznad Borova i Dado me je, nakon što sam došao s noćne, pitao bi li mogao otići čuvati jednog ekonoma. Naravno da sam pristao… A tada je krenuo raketni napad. 6 mrtvih i 18 ranjenih. Moji suborci koji su ostali u kući iz koje me Dado poslao na drugi zadatak su svi teško izranjavani – prisjeća se Tigar, Darko Zoldi i uvodi nas u najteži dio priče, onaj u kojem je Dado poginuo:

– Sjećam se, tu je večer padala kiša… Dado je odlučio da krenemo u proboj. Ja baš nisam bio za jer su se oblaci počeli razilaziti i mjesečina nas je počela obasjavati. Dado nam je rekao da ponesemo samo naoružanje, bez ruksaka, bez pancirke i bilo kakve dodatne prtljage. Bili smo kraj Borova i meni su kroz glavu prošle slike masakra hrvatskih policajaca. Jedan od njih, koji je preživio, kazao je da je preživio zahvaljujući pancirki i kutijicama sa streljivom. U trenutku sam odlučio da ću ponijeti pancirku, iako to nisam na glas rekao. Nas dvadesetak krenulo je po toj mjesečini kroz kukuruze… Ušli smo u dubinu možda 300-400 metara, teško mi je sad točno reći i morali smo zastati. Sjećam se da je moj suborac Husnjak išao prvi. Naletili smo na žicu koju smo lagano, jedan drugom dodavali. Zatim smo krenuli još dalje i zastali. Dado je prošao ispred mene i rekao da ide naprijed. Vidio sam da Husnjak daje Dadi žicu… A onda eksplozija. Potezna je usmrtila Husnjaka, Dadu i još jednog varaždinskog policajca, a nas izranjavala. Dozivao sam Dadu i Husnjaka, ali sam samo u dva navrata začuo hropac i onda tišina. Pao sam na pod i izvadio pištolj da se ubijem, jer sam znao što me čeka ako padnem četnicima u šake. Smogao sam snage i, nakon što su krenuli s pješadijskim napadom, s ostalima se vratio istim putem. Naknadno sam zarobljen i završio sam u logoru u Srijemskoj Mitrovici na devet mjeseci – ispričao nam je Darko Zlodi, veteran i ratni vojni invalid Domovinskog rata.




Hvala Damirovim suborcima koji su pomogli da doznamo priču o njegovom ratnom putu, a hvala i mladiću koji je pokušao doznati nešto više o svom stricu zbog čijeg smo interesa i mi otkrili još jednog heroja Domovinskog rata.

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.