Facebook

LJUBAV U ZARAĆENOM MOSTARU: Ratni reporter nakon 18 godina ispričao o smrti voljene žene koja je pomagala HVO-u

Autor: Snježana Vučković

Britanac Sean Vatcher priču o ljubavi svog života ispričao je tek 18 godina nakon njezine smrti. Ime njegove ljubavi bilo je Colette, a jedna od najdivnijih i najpotresnijih priča dogodila se u zaraćenoj BiH…

Sean je 1993. godine u Bosnu i Hercegovinu došao kao fotograf gdje je upoznao dvadesetsedmogodišnju humanitarku Amerikanku Collette Webster iz Sunfielda. Prvi susret dogodio se u siječnju 1993. godine, kad je Vatcher došao u Međugorje kao dragovoljni vozač humanitarne pomoći. O ovoj nevjerojatnoj sudbini svojedobno se moglo pročitati na Hercegovina.info, no vrrijeme ja da za nju dozna i šira hrvatska javnost osobito na godišnjicu smrti nesebične Colette:

“Primijetio sam je ispred skladišta gdje smo dopremili humanitarnu pomoć i odmah mi je upala u oko. Nažalost, mi smo bili u državi samo 24 sata prije nego što smo se preko cijele Europe odvezli natrag do Velike Britanije, tako da nisam imao priliku doista je upoznati”, započeo je Sean svoje prisjećanje.

“Ona je dečkima iz HVO-a bila kao majka”

“U svibnju sam se vratio s još jednim konvojem, a ovog puta smo se zadržali u zemlji tjedan dana i tijekom tog tjedna sam nekoliko puta vidio Collette, ali nisam mogao vjerovati da tako prelijepa djevojka može biti sama! Neki ljudi s kojima sam postao blizak su bili strani dragovoljci u Hrvatskom Vijeću Obrane. Thierry i Dommie su bili Francuzi, bivši članovi Legije stranaca i veliki profesionalci, Dave je bio bivši britanski vojnik i također veliki profesionalac. Paul je bio malo poseban dečko iz Sjeverne Irske, šaljivdžija, ali vrlo hrabar, pa onda Dan, sjajan karakter iz Nizozemske, opet vrlo hrabar momak. Za Collette su oni bili ‘dečki’, ona im je postala majčinska figura, pazila je na njih i ispraćala ih kad god bi krenuli na bojišnicu”, ispričao je engleski fotograf i opisao prvo zbližavanje s Colette.

“Krajem svibnja 1993. ‘dečki’ su organizirali oproštajnu zabavu za Collette na obližnjem vodopadu, jer se ona na mjesec dana vraćala doma u Sjedinjene Države. Collette me je pozvala da pođem s njom na zabavu i te večeri smo uživali u sangriji i sjajnoj hrani s roštilja. Cijele večeri su nam se pogledi susretali i na kraju sam smogao hrabrosti i sjeo pored nje dok je pušila cigaretu uz rub rijeke. Od tog trenutka do kraja večeri više se nismo razdvajali, pričali smo o sebi i o svojoj prošlosti. Do trenutka kad je došlo vrijeme za povratak doma znali smo otprilike sve što je trebalo znati o našim životima do tog trenutka. Kad smo se vratili u bazu, Collette me je upitala da ostanem s njom i ostao sam, proveli smo cijelu večer skupa ležeći na njezinom krevetu i samo razgovarajući. Tijekom tog tjedna sam proveo nekoliko dana u izbjegličkom kampu u kojem je Collette radila u Posušju, fotografirajući rad koji se tamo obavljao. Na kraju svibnja Collette je odletjela doma u Ameriku kako bi posjetila svoju obitelj, a trenutak kojeg ću se uvijek sa zadovoljstvom sjećati je onaj kad smo stajali ispred terminala na aerodromu Gatwick, gdje smo se poljubili i čvrsto zagrlili jedno drugo, a ona je po prvi put, samo dva tjedna nakon što smo se upoznali, rekla da me voli. Tijekom lipnja smo razmijenili bezbroj pisama i telefonskih poziva, jednostavno nismo mogli jedno bez drugog…”

“Volio sam je više od sebe”

7. rujna 1993. sam ostavio Collette kako spava u svojoj hotelskoj sobi u Čitluku dok sam se pripremao za odlazak s ‘dečkima’ i lokalnim braniteljima. Na odlasku sam pored njezinog kreveta ostavio komadić papira s porukom ‘VOLIM TE VIŠE OD SEBE – ako budemo zajedno i za pet godina, učini nešto za mene’. Na kraju poruke je preko jednog dijela bio zalijepljen komadić papira na kojem je stajala uputa ‘Podigni tek kad budeš sjedila’. Ispod tog komadića papira su bile napisane riječi ‘UDAJ SE ZA MENE’… Od tog dana smo se smatrali zaručenima. Dvadeset dana kasnije, nje više nije bilo. Siguran sam da ima onih koji se pitaju može li ljubav biti tako intenzivna nakon što smo tako malo vremena bili zajedno? Bila je, za nas oboje. Dali smo jedno drugome osjećaj pripadanja i povjerenja koje nijedno od nas do tada nije iskusilo, živjeli smo za svaki novi dan i sanjali o još puno dana za koje ćemo se buditi.

Neke od najgorih borbi u ratu u Bosni i Hercegovini su se odvijale u podijeljenom gradu Mostaru, gdje je liniju razdvajanja činila tek četverotračna cesta poznata kao ‘Bulevar’, koja je s nekoliko metara razdvajala zgrade s obiju strana, zapadnu su držale hrvatske snage, dok je na istočnoj bila opkoljena enklava bošnjačke muslimanske vojske.

Toplog ponedjeljka poslijepodne, 27. rujna, Collette je mene i još jednog stranog dragovoljca pratila do prve crte bojišnice u gradu. Znala je da ako želi vidjeti kako izgleda bojišnica, to mora vidjeti u Mostaru. Čak i prije odlaska u takvo područje njezin majčinski instinkt se budio, tog jutra je ustala rano kako bi ispekla pitu od jabuka za ljude koji su tog dana bili na našem dijelu bojišnice.

Na prvoj crti smo se susreli s prijateljem, njemačkim dragovoljcem, koji se već neko vrijeme tu borio. Ja sam bio u tom sektoru samo dva dana ranije kad je na jednu našu poziciju doletjela bomba ručne izrade bačena s druge strane bulevara na potpuno slučajan način. Trojica od četvorice ljudi koji su bili na poziciji su odmah poginuli, dok je četvrti poginuo kasnije, nakon operacije kojom mu je uklonjeno oko. Činjenica da bi imao veće šanse za preživljavanje da je na crti bio prisutan liječnik je uznemirila Collette i iz tog razloga je ona spakirala svoje medicinske potrepštine i ponijela ih sa sobom…

Preklinjao sam je da ne ide zbog granatiranja i snajpera

Postojao je još jedan razlog zbog kojeg je Collette tog dana došla na bojišnicu. Naša bliska prijateljica Sally Becker je redovno u posljednjih nekoliko mjeseci odlazila u istočni dio Mostara kako bi evakuirala ranjenu djecu, zbog čega je dobila nadimak ‘Anđeo Mostara’. Da stvari na hrvatskoj strani Mostara nisu ispale kako treba za Collette, ona je razmatrala mogućnost da zatraži od Sally da je prevede u istočni dio grada kako bi joj pokušala pomoć radom u bolnici u tom dijelu grada. Preklinjao sam je da ne ide tamo, jer je nisam htio izgubiti. Svi koji su bili u istočnom dijelu grada su bili pod velikim rizikom od pogibije, jer je grad redovno bio granatiran, a snajperska vatra je bila česta. ‘Ako stvari izgledaju previše loše tamo, neću otići.” rekla je.

Nakon nekoliko sati provedenih na crti, njemački prijatelj je rekao kako mi želi pokazati novu poziciju koju su zauzeli dan ranije, odveo nas je kroz rov do napuštene stambene zgrade u kojoj smo se popeli do gornjeg kata, odakle se pružao širok pogled na istočni Mostar. Dok sam ja obilazio sobe snimajući fotografije razaranja iz različitih točaka, ostavio sam Collette u sobi koja gleda na prvu crtu.

‘Drži se podalje od prozora, možda ima snajperista vani.’ rekao sam joj. Tog dana je bilo svijetlo i sunčano vrijeme, vidljivost je bila jako dobra. Collette nikad nije nešto trebalo reći dva puta kad se radilo o njezinoj sigurnosti ili sigurnosti nekoga drugoga. Odmarala se na izvrnutom kauču u stražnjem dijelu sobe i virila kroz prozor, razmišljajući o tome otići tamo ili ne. Nakon tridesetak minuta sam se vratio u sobu iz susjedne sobe, gdje sam snimao fotografije, ne željevši se ni u jednom trenutku previše odmakuti od nje.

“Granata  je uletila kroz prozor i bacila je na krevet”

‘Jesi li odlučila?’ upisao sam. ‘Ne znam’ odgovorila je. Dok sam gledao kroz prozor isti onaj prizor koji je i ona gledala instiktivno me je privukao bljesak s Bulevara ispod i još uvijek se ne sjećam jesam li imao vremena upozoriti je na opasnost. Bili smo samo nekoliko koraka jedno od drugog, ali nisam bio dovoljno blizu kako bih na vrijeme došao do nje. Instiktivno sam se okrenuo i dok sam to činio mislim da je granata iz ručnog bacača ušla kroz već razbijen prozor i eksplodirala na zidu između nas dvoje. Eksplozija me je izbacila iz sobe, a prasak me je u potpunosti zaglušio. Dok sam ustajao i vraćao se u sobu jedva sam je mogao vidjeti kroz prašinu koju je podigla eksplozija. Došao sam do mjesta gdje sam znao da je ona i njezin obris se počeo polako pojavljivati kroz maglu, ležala je na leđima na izvrnutom kauču na kojem se ranije odmarala. Isprva se činilo kako je samo u šoku, oči su joj bile širom otvorene i nepomične, kosa joj je bila povučena unatrag od eksplozije, prekrivena prašinom sa zida. Dok sam joj se primicao mogao sam vidjeti ruke prekrižene na stomaku, a krv je šikljala između prstiju. Uzeo sam joj ruku u svoju i pokušao je utješiti što sam bolje mogao, ona se malo zadigla i pogledala na svoje rane. ‘Umrijet ću’ rekla je. ‘Nećeš’ odgovorio sam ja. ‘Reci Cammy da je volim’ nastavila je. ‘Hoću, ali možeš joj to reći i sama’ odgovorio sam, pokušavajući joj ponuditi neku nadu. (Collette je dobila rane po stomaku i desnoj ruci od dijelova aluminijskog okvira prozora koji je raznesen po sobi).

Dok sam je držao, pozvao sam u pomoć ostale vojnike u zgradi, moji prijatelji strani dragovoljci su uskoro bili tu s nama i pomagali u previjanju njezinih rana. ‘Moramo je iznijeti odavde, mogli bi opet zapucati’ govorili su. Dok smo se pripremali podići je, Collette je zatvorila oči. ‘Obriši krv’ rekla mi je. Svojim prstom sam nježno obrisao krv s njezinog desnog oka. Dok smo je nosili niz neosvijetljene stepenice po kojima su bile razbacane krhotine, naišli smo na nosila, stavili smo je na njih i brže se kretali dok nismo došli do prizemlja na kasno poslijepodnevno sunce. Jedan vojnik je upravo ulazio autom u dvorište, dobio je naređenje da nas odvede u bolnicu, njezinu bolnicu (Bijeli Brijeg).

Vozio sam se s Collette na stražnjem sjedištu malog Zastvinog karavana, a nosila su stajala na vrhu sjedišta. Dok smo se vozili ulicama čvrsto sam je držao za ruku i milovao je po licu i kosi, želio sam da zna da nije sama. ‘Volim te’ ponavljao sam joj, ‘Ne ostavljaj me’ molio sam je. Dok smo se vozili počela je upravljati svojim disanjem. U nekom drugom trenutku na nekom drugom mjestu lako smo se mogli biti na putu za rodilište, jer je samo tri dana ranije Collette u našem hotelu doživjela spontani pobačaj.

Nakon gotovo četiri sada Vladana je izašla iz operacijske dvorane. ‘Ozljede su bile jako teške’ rekla je na lošem engleskom. ‘U jako je ozbiljnom stanju, ako preživi noć, bit će prebačena u Zagreb helikopterom’. Rekli su mi da je neću moći vidjeti tu večer. ‘Vrati se u hotel i odmori se. Dođi do sedam sati ujutro za slučaj da bude morala ići’. Nakon malo uvjeravanja otišao sam za Čitluk, a volio bih da sam ostao.

“Ona je umrla”

Vratio sam se na par sati, ostali strani dragovoljci i Sally su me dočekali na povratku. Dok smo sjedili u hotelskoj sobi, netko je pokucao na vrata – liječnik koji je bio u našem hotelu je došao u našu sobu. Isprva sam pomislio da je došao kako bi izrazio zabrinutost zbog onoga što se dogodilo. ‘Žao mi je Sean’ rekao mi je. Okrenuo sam se prema njemu i odgovorio ‘Hvala’. Dok sam gledao u njega, nastavio je ‘Ona je umrla’. Nisam bio siguran kako reagirati. ‘Odvedi me da je vidim’ zamolio sam Thierrya. Prekršivši policijski sat i nakon prolaska vojnih kontrolnih točaka, stigli smo do bolnice. Rekli su nam da je njezino tijelo već odvezeno u mrtvačnicu. Na podu od crvenih pločica male sobice na stražnjoj strani zgrade ležale su dvije žrtve borbi tog dana, a jedna od njih je bila Collette. ‘Ostavite me na pet minuta’ zatražio sam. Ležala je na nosilima omotana samo jednom bijelom plahtom. Povukao sam plahtu s njezinog lica, koža joj je bila blijeda i vidjele su se posjekotine nastale nakon eksplozije. Sjeo sam na pod pored nje i milovao njezine obraze vanjskim dijelom šake. Milovao sam njezinu kosu, povukao joj prst preko usana, i zaplakao.

Moja ljubav od trenutka kad sam izgubio Collette nije ni malo izblijedjela. Bolna sjećanja na taj dan će ostaviti ožiljak u mojim mislima zauvijek. Još se uvijek nisam u potpunosti pomirio s njezinim gubitkom, sjećam se koliko smo se voljeli i kako smo tu ljubav izražavali jedno drugome, potpuno, strastveno. Oboje smo znali opasnost koju donosi rad u Bosni i Hercegovini, posebno na prvoj crti. Vjerovali smo da smo nerazdvojni.

Tek osamnaest godina nakon tog užasnog dana sam se osobno osjetio spremnim podijeliti svoje misli, možda osamnaest godina prekasno. Nadam se, ipak, da bi ona bila ponosna na sebe i svoja ostvarenja i barem malo ponosna na mene i ljubav koju još možemo podijeliti. U mom srcu vrijeme je stalo… kad nađete tog nekoga, tog nekoga posebnog, i kad vam je on tako nemilosrdno otrgnut, je li uopće moguće krenuti dalje?

 

 

 

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.