Privatni album

KNJIŽEVNICA U PROBOJU: Tanja Belobrajdić opisala pakao izvlačenja iz Vukovara

Autor: Snježana Vučković

Nebrojeno puta smo mogli čuti ili pročitati o iskustvima branitelja i civila koji su prošli strahotu proboja iz okupiranog i spaljenog Vukovara. Različiti ljudi s različitim doživljajem situacije u kojoj su šutke i mukotrpno, gledajući smrti u oči spašavali živu glavu, uvijek nam donesu neki novi trenutak i pogled na ono što su tada preživjeli. Iako naša sugovornica, vukovarska književnica i hrvatska braniteljica Tanja Belobrajdić ne smatra da je tada odigrala bitnu ulogu, ističući pritom brojna imena za koje smatra da su u ratu dala više od nje, njezino iskustvo proboja ima posebnu težinu. Jer, osim što je Tanja književnica, ona nam je za razliku od njezinih suboraca, dala uvid u proboj kroz „žensku prizmu“, te nam tako o pozatom proboju donijela i neke nove, do sada neizrečene spoznaje.

S koliko ste godina dočekali rat?

Rat je bio uvod u moje dvadesete. Danas, kada imam djecu u tim godinama, pitam se kakva smo mi to generacija bili. Ponekad, šećući između grobova na Memorijalnom groblju, šokira me spoznaja koliko su godina imali oni koji su s toliko hrabrosti i srčanosti branili grad. Ja sam sada više negoli duplo starija, moja kći je starija od većine koji tamo počivaju, a oni su i dalje u mojim očima mladići i divovi. Nasmiješim se kod Šefa gledajući na fotografiji njegove uvijek vesele oči, zapalim svijeću kod Kitare, pokupim kod prijateljičinog brata dogorjele lampione i tako redom, koliko mi vrijeme dopusti.

Kako pamtite prijeratni Vukovar i čime ste se bavili kao djevojčica/djevojka?

Prijeratni je Vukovar grad moje mladosti, kakva bi sjećanja na njega mogla biti no idilična, budući da sam u njemu proživjela svoje najljepše i najbezbrižnije godine? Grad je živio punim plućima, ljudi su radili i stvarali. Kao raskrižje različitih naroda i kultura Vukovar je uvijek pronalazio način da od svojih stanovnika izvuče ono što je bilo dobro. Radovala sam se životu koji je preda mnom. Sve je imalo smisla i činilo se da, tako smisleno, nikada neće prestati. A stalo je. Odrasla sam u radničkoj obitelji, nismo imali previše, ali ništa nam, doista, nije ni nedostajalo. Uostalom, bila su to neka druga vremena s drugačijim vrijednostima, kao djeci, najvažnije nam je bilo što više i što duže biti vani, igrati se, što više vremena provesti s prijateljima. Mnogi od nas su kod susjeda ulazili slobodno, bez najave, kao u svoje kuće, bilo je normalno sjesti s njima za njihov stol i podijeliti ručak. Možda zato u našim, sada već starijim generacijama, postoji neka jača, čvršća povezanost, koju je zajedništvo u olovnim danima samo produbilo. Tanjih smo živaca, ali i skloniji praštanju jedni drugima, jer, znate, kroz pakao smo prošli zajedno.

Jeste li već tada osjećali vjersku/nacionalnu netrpeljivost ili je bio sklad…




Ne znam jesam li u tome smislu bila bezazlena, ali tako sam odgojena, družila sam se sa svima, neovisno o vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, to moram i naglasiti, do rata nisam niti razmišljala tko je koje narodnosti. Obitelj s majčine strane, folksdojčeri, jako je stradala nakon Drugog svjetskog rata u čistkama, puno ih je, ponajviše starih, deportirano u Bački Jarak i nikada za njih više nisu čuli. Jasno je kako su tamo pobijeni, pa se o politici u našoj kući nikada nije razgovaralo, barem ne pred nama, djecom. U sjećanju su tek ostale riječi da u školi ne spominjemo kako kitimo krisban, da se ne spominju odlasci na grobove majčinim ujacima sahranjenim na lijevoj strani starog katoličkog groblja pod drvenim križevima koji danas više ne postoje. Puno obiteljskih stvari saznala sam tek nakon Domovinskog rata, čak ni danas nisam sigurna je li to velika pogreška mojih roditelja, s jedne strane, imala sam bezbrižno djetinjstvo, s druge, u ratne devedesete ušla sam indoktrinirana onim što sam upila oko sebe i u to vrijeme učila u školi, na najteži sam način naučila ono što sam trebala oduvijek znati. Moja djeca znaju sve o Domovinskom ratu, posebno ono što neće naučiti, osim ako im ne ispričam, priče o tome kakvi ljudi mogu biti kada se suoče sa smrću, priče o odanosti, požrtvovnosti, hrabrosti i prijateljstvu, ali i one manje lijepe. Ne mislim da će im to naškoditi, naprotiv, ta ih saznanja mogu samo oplemeniti i pripremiti za život.

Bili ste pripadnica vojne policije, kako su na vas gledali obzirom na to da ste žena i je li bilo još žena u toj postrojbi?

U našoj postrojbi smo bile tri žene, ne računajući Borovo naselje. Kada sam ja došla, tamo je već bila Sanja, pripadnica aktivne garde s Opatovca, jedna posebno hrabra djevojka, kasnije je došla i Irena. S našim smo suborcima dijelile dobro i zlo, ali danas, kada razmišljam o tome, možda onda to nisam primjećivala, ipak bih se prisjetila neke, uvijek viteške zaštite s njihove strane. Iako smo jednako raspoređivane na dužnosti, od straže pred štabom, odnosno, zapovjednim mjestom, čega sam se bojala više negoli kada smo išli negdje na položaj, budući da je doista bilo potpuno nezaštićeno, stajali smo u okviru vrata kućice bez potkrovlja dok su gruvale granate i molili Boga da nas promaše, do odlaska na položaj ili neku drugu vojnopolicijsku zadaću, u najgore, interventne akcije, gotovo do samoga kraja kada je bio neophodan svaki čovjek da čuva leđa i bude oko, nismo slane. Ipak, kao braniteljica i žena, ne mogu ne izreći osobito priznanje našoj Sanji, danas udatoj Arbanas, za nju ovo prethodno rečeno nije vrijedilo, ona je bila pravi fajter i ratnik.




Vaš prvi susret sa smrću, osjećaj koji ste imali kada ste prvi put vidjeli leš?

Teško je zaboraviti taj trenutak. Sjećam se, trčali smo prema zgradi policije, bio je sumrak, zapela sam za tijelo koje je ležalo prekriveno granama i lišćem. Usmrtila ga je granata. Dečki su ga okrenuli, kako bi bili sigurni da nije živ. Bio je skroz mlad momak, poznavala sam ga iz grada, izgledao je kao da spava. Morali smo ga ostaviti tamo, granate su i dalje padale, trčala sam, zapinjala, plakala. Kasnije, strašno je reći, došlo je vrijeme kada smo preskakali mrtve, ne osvrćući se, nismo stigli. Posljednji ubijeni čovjek kojega sam vidjela, poginuo je tijekom odlaska na naš zadnji položaj prije proboja, također u samom centru grada, na tzv. Vukin neboder. Pretrčavali smo prolaz kod tadašnje Platane, danas je tamo ljekarna preko puta trgovačkog centra Golubica, jedan policajac, znam da su bili smješteni u susjednom krilu zgrade u kojoj je bila i vojna policija, ali se ne sjećam jesu li to bili Čakovčani ili Varaždinci, snajperom je pogođen u glavu. Pretpostavljam da smo gađani s Milovog brda, otamo su četnici imali pogled na centar kao „na dlanu“.

Pamtite li emotivno najteži trenutak?

Teško mi je izdvojiti. Ginuli su pripadnici naše postrojbe, prvo Hari Garvanović i Josip Mažar, potom naš zapovjednik Alfred Hill, pa Zvonko Mijatović – Gumeni, ginuli su prijatelji s kojima sam odrastala, izlazila. Tada, još uvijek nisam imala informaciju što je s članovima moje šire obitelji. Teška je bila i odluka otići ili ostati, saznanje da mi majka onda ostaje sama. Pa ipak, ako bih baš morala reći, trenutak kada je postalo jasno da je gotovo. Da više nemamo snage i da je obrana grada slomljena.

Ipak, sjećate li se i nekog smiješnog trenutka?

Ah, vjerovali ili ne, bilo je toga puno. Više puta sam rekla, humor nas je spašavao da ne izludimo. Smijeh je bio lijek za strah. Sve je bilo strašno, ali meni je najgore bilo tijekom avionskog bombardiranja. Sjedila bih naslonjena na zid i molila se da čujem zvižduk bombe. Netko mi je rekao, ako ga čujemo, bomba negdje dalje pada. Nadrealno. Jasno, kada su se uzbune prestale oglašavati, nije više bilo prethodnog upozorenja. Zatekla sam se u prizemlju zgrade, to je zgrada današnje Županije, kada je nedaleko pala tzv. „krmača“. Čula se lomljava, cigle su letjele, prašina je kovitlala, pala sam na leđa od detonacije. Odjednom, čula sam štropot trka preko stakla i cigli, jedan moj prijatelj, neću ga imenovati, prepoznat će se sam ako pročita, istrčao je iz prostora toaleta psujući i između ostaloga govoreći sam sebi, budući da me od one silne prašine sigurno nije mogao vidjeti – „Skoro pogiboh kao ser…a!“. Dugo sam se, kada je već otrčao dalje, još uvijek smijala. U mome romanu Crni kaput, fikciji o ratnome Vukovaru, tu sam scenu i opisala.

Možete li opisati osjećaj koji ste imali kada ste morali napustiti grad?

Kako sam rekla jednom prigodom, napustili smo grad kao tati, strašan je taj osjećaj da pod okriljem noći, napuštaš svoj grad, svoj dom, u dilemi jesi li dobro odabrao – ostati, predati se ili pokušati spasiti život probojem iz okruženja. Danas sam uvjerena kako smo donijeli dobru odluku, pripadnici vojne policije i hos-a koji su ostali, završili su na Ovčari. S druge strane, brojni branitelji i civili koji su odabrali proboj kao opciju, izginuli su u minskim poljima ili su ranjeni i zarobljeni, pa je nad njima izvršena egzekucija. Najpotresniji trenutak za mene je bio kada sam shvatila da je mjesto na kojem su mnogi ubijeni bilo tek korak do slobode. Mi smo imali sreće.

Je li bio prisutan strah, jeste li se bojali i ako jeste, čega najviše?

Bojala sam se, naravno, zarobljavanja, možda čak i više od toga, da ću stati na nagaznu minu, posebno dok smo prolazili kroz šumu Adicu. Iako smo taj dio puta imali vodiča s položaja Šumar, nije bilo ugodno, sve je bilo prekriveno lišćem, dobro smo pazili da idemo tragom prethodnika. Dok smo prelazili Vuku, voda i noć su do nas s Dobre vode donosili pijane glasove i pjesmu četnika koji su, uz rafale, već slavili. Nismo znali gdje je sve minirano, u njivama smo nailazili i na potezne mine, a neprestano smo čuli brujanje tenkova i transportera. U jednome trenutku smo, zbog slučajno ispaljenog metka, otkriveni i na nas je zapucano s farme Henrikovci. Imali smo ranjenika zbog kojeg su se iznimno hrabri Paša, Jakob, Zvone, Doktor i Slavuj (ispričavam se ako sam nekoga zaboravila) odvojili, kako bi mu spasili život i kraćim putem, rizikujući svoje živote, odvela do liječničke pomoći. Srećom, uspjeli su u tome.

Po izlasku iz proboja i Vi ste završili u bolnici? Što se dogodilo?

Početkom studenog, potražio me je otac jedne prijateljice. Rekao mi je da je ona, kada su bježali iz kuće u drugo sklonište otišla u papučama na nogama i da joj je sada, u podrumu gdje su bili, jako hladno, a bila je u visokom stadiju trudnoće. Jedini način na koji sam mu u tome trenutku mogla pomoći, budući da i sama nosim mali broj obuće, bio je da skinem s nogu vlastite čizme, što sam i učinila. Nakon toga, i ja sam imala problem. Nosim, posebno s obzirom na to da sam visoka, mali broj obuće, a u skladištu gdje smo imali nešto opreme za zadužiti, najmanji broj čizama koji sam mogla dobiti je bio tri broja veći, odnosno, broj 41. Privremeno sam to riješila tako što sam navukla dva para debelih čarapa, utrpala nešto papira, međutim, u proboju, to je bila katastrofa. Već u njivi na obilaznici prema Bogdanovcima, upala mi je jedna noga u blato gotovo do koljena. Bili smo u neposrednoj blizini tenka i prolazili u mukloj tišini, u koloni jedan iza drugoga. Zašto sam iskoračila dva, tri koraka u stranu, ni danas ne znam, pretpostavljam da sam gledala u cijev, gleda li nas netko, no s obzirom na to gdje smo se u tome trenutku nalazili, nisam mogla, zapravo, nisam smjela nikoga dozvati da mi pomogne. Nisam se imala gdje pridržati, u rukama sam držala pušku i bespomoćno sam gledala kako moji suborci prolaze pored mene nešto dalje od dohvata ruku, gledajući u svoje noge, gdje koračaju, kako ne bi nagazili ili na nešto pogibeljno ili na nešto što bi proizvelo zvuk. Puno puta smo razgovarali o tome je li tada posada tenka spavala, je li uopće netko bio u njemu ili su se možda i oni u tome trenutku uplašili nas, kao i mi njih, nikada to nećemo saznati. Kakogod, Franjo Šoljić  je shvatio što se događa, iskoračio iz kolone, pružio mi je ruku i povukao me. Zvuk koji je proizvela čizma koju sam naglo izvukla iz blata, u mojim je ušima odjeknuo kao pucanj. Tom prigodom, a i kasnije, smočile su mi se čarape koje sam imala i papir koji sam natrpala u velike čizme, gotovo 36 sati stopala su mi bila neprestano vlažna. Osim što je bilo hladno, kišica je rominjala, mučila me je žeđ, pretpostavljam da me je uhvatila groznica. Gubila sam pojam o vremenu, činilo mi se kako se vrtimo u krug i da nikada nećemo izaći iz okruženja. Nekoliko sati prije negoli ćemo ipak izaći, među repama gdje smo čekali, osjetila sam kako ne mogu više. Otpalih noktiju u tri broja većim, mokrim čizmama, u košulji, promrzla svojom krivnjom, rekla sam: ‘Ja dalje ne mogu.’ Jedan, nebitan netko, ime mu ne pamtim ako sam ga ikada i znala, rekao je: ‘Rekli smo kada smo pošli, tko ne bude mogao dalje, ostavljamo ga’. A Zdravko Radić, moj divni suborac, danas veliki prijatelj, kum, brat, okrenuo je prema njemu onog svog šarca kojega je nosio opasan redenicima kao da perce nosi i zarežao: ‘Odbij, ili svi ili nitko!’  Meni je potom, sasvim drugim glasom, rekao: ‘Tanjo, možeš ti to.’ I mogla sam.

Tanja danas: knjige, naslovi, nagrade…

Danas, uglavnom, pišem, to je moja terapija. U slobodno vrijeme i koliko mi zdravlje dopusti. Objavila sam dva romana, ratni roman s tematikom iz Domovinskog rata, Crni kaput i roman Žena moga muža, koji, iako je drugačijega žanra, također velikim dijelom govori o traumama koje je rat ostavio na obitelji glavnih likova. Oba romana su nagrađivana, prvi nagradom Društva hrvatskih književnika, Slavić – za najbolji prvijenac, te u istoj kategoriji poveljom uspješnosti Josip i Ivan Kozarac. Drugi je nagrađen u kategoriji roman, također nagradom Josip i Ivan Kozarac. Ove je godine, u Kninu, moja pjesma Opomena osvojila prvo mjesto na manifestaciji Stijeg slobode, kao najbolja domoljubna pjesma. Također, otisnuta je i knjiga Nisu zaboravljeni, na kojoj radim već tri godine. U njoj su ispričane priče o više od sto branitelja i braniteljica poginulih ili nestalih u Vukovaru tijekom Domovinskog rata. Upravo zato, iskoristit ću i ovu prigodu kako bih se zahvalila članovima njihovih obitelji s kojima sam razgovarala, jer su smogli snagu i sa mnom podijelili informacije i sjećanja na svoje najmilije kako bismo ih zajedno sačuvali od zaborava.

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.