Photo: Denis Kapetanovic/PIXSELL

ISPOVIJEST GENERALA GLASNOVIĆA: Progovorio o sastanku na Brijunima, ali i djedu koji nikad nije dočekao neovisnu i slobodnu Hrvatsku…

Autor: Dnevno

Uoči 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja razgovarali smo s generalom Željkom Glasnovićem koji je progovorio o posljednjim trenucima, sastanku na Brijunima ali i nekim detaljima po kojima će pamtiti taj sastanak. Uz to progovorio je o problemu koji Hrvatska ima danas.

Vojnička karijera generala 

Vojničku karijeru započeo je u Kanadi nakon završene dvije godine studija moderne povijesti i političkih znanosti. Kao profesionalni vojnik proveo je pet godina u pješačkoj pukovniji Kanadske vojske. Nakon toga, 9 godina radi u pravosudnoj policiji te radi kao zapovjednik taktičke ekipe pravosudne policije u provinciji Alberta. Nakon dužeg putovanja, od  Nepala do Indije, uključuje se u Legiju stranaca, gdje je bio dvije godine, te kao legionar sudjeluje u Zaljevskom ratu – “Pustinjskoj Oluji” i “Pustinjskom štitu”. Početak rata u Hrvatskoj zatekao ga je na odmoru nakon Zaljevskog rata. Vidjevši da je Hrvatska domovina napadnuta, odmah putuje u Hrvatsku te se 1. kolovoza 1991. priključuje Specijalnim postrojbama GS RH, Bojna “Zrinski”. 

Kao pripadnik Bojne Zrinski borio se u Lici i na Južnom bojištu. Uz borbene aktivnosti na terenu, obučavao je i ustrojavao  nekoliko postrojbi ZNGa.  Krajem 1991., kako je bilo očita ratna opasnost i biološka ugroženost Hrvata u BiH, radi obrane obučava nove postrojbe na području Tomislavgrada. Sudjeluje u teškim  borbama na Kupreskoj visoravni i sprječavanje proboja JNA i Velikosrpskih snaga Srpske vojske prema Dalmaciji, koje su počele 3. travnja 1992. protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. U tim borbama, 10. travnja biva teško ranjen, prostrijeljen kroz grudni koš, pored srca i u nogu. Po mećavi i snijegu,  branitelji Kupresa njega i druge ranjenike, nakon što su upali u JNA kolonu, uspjeli su izvući preko planine Vrane do Bugojna, a nakon toga u Rumboke. Bio je prvi ranjenik primljen u Ratnu bolnicu u Rumbocima. Iz Rame je konačno, nako 31 sat od ranjavanja, čudom živ i zahvaljujući izvrsnoj kondiciji, prebačen u Splitsku bolnicu. Mjesec dana kasnije bježio iz bolnice i vraća se na Kupreško-Tomislavgradsko ratište te saznaje da mu je brat blizanac nestao na Kupreškom bojištu. 

U listopadu 1992. preuzeo je zapovjedništvo nad Brigadom Kralj Tomislav. Zahtijevao je  striktnu  disciplinu i poštivanje standardnih procedura u svojim postrojbama.

Početkom 1994. osnivaju se profesionalne gardijske brigade HVO-a, a postojeće brigade kao i njegova brigada Kralj Tomislav preustrojavaju u pukovnije pričuvnog karaktera. Glasnoviću je dodijeljeno ustrojavanje i zapovjedništvo nad 1. gardijskom brigadom HVO-a “Ante Bruno Bušić”. U sastav brigade ulazi Pukovnija ABB, prva profesionalna postrojbe HVOa, te se priključuju sastavnice i veliki dio ljudstva iz Brigade Kralj Tomislav koja je pod njegovim zapovjedništvom imala sve odlike gardijske brigade.  1. Gardijska brigada Ante Bruno Bušić, uz druge obrambene aktivnosti u BiH, aktivno je sudjelovala u svim završnim operacijama Domovinskog rata, od Cincara do Južnog poteza, u sklopu zajedničkih operacija Hrvatskih snaga. U srpnju 1995.general Glasnović, s mjesta zapovjednika 1.Gbr ABB premjesta se radi preuzimanja zapovjednistva Zbornog područja Tomislavgrad koje obuhvaća postrojbe područja SZ Hercegovine  na kojem prostoru se borbenim djelovanjima priprema “Oluja” kao završna operacija oslobađenja RH i BiH. Postavljen je kao zapovjednik tri od četiri zborna područja HVO-a u sklopu združenih snaga HV-a i HVO-a.
Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u prosincu 1995., Glasnović je imenovan zapovjednikom Hrvatske komponente, odnosno Programskim menadžerom za  program vojne  stabilizacije i integracije vojske FBiH.

Kao zapovjednik HVO bio je sudionik sastanka na Brijunima neposredno prije operacije Oluja.

Posljednji dani uoči Oluje, sastanak na Brijunima i prisjećanje na djeda

Kad govorimo o Oluji često zaboravljamo da je trebalo pet vojnih operacija da se stvore preduvjeti za  oslobađanje Knina, od operacije Cincar kojom je oslobođen Kupres do operacije Ljeta 95 i ulaska Hrvatskih snaga u Glamoč i Grahovo. Nakon Oluje borbena djelovanja u BiH još su trajala duže od dva mjeseca. Operacije Maestral i Južni Potez doveli su Hrvatske snage do Manjače i nekih 20 kilometara od Banja Luke. U trenutku potpisivanja Daytonskog sporazuma Hrvatske snage držale su 51 posto teritorija sadašnje  Federacije BiH. Svim tim operacijama prethodio je sastanak na Brijunima. Rano to jutro pozvan sam u zapovjedništvo Hrvatskih snaga na zapadnoj strani Livanjskog polja. Na letu do Brijuna general Gotovina poveo je i svojeg časnika za topništvo, brigadira Rajića. Sastanak je održan u sali najveće vile na otoku. Dok je Tito tu živio kao begler-beg i gostio strane filmske zvjezde kavijarom i šampanjcem, naši su ljudi odlazili na gradilišta u Njemačku kao “višak radne snage”.

Nakon kratkog pregleda situacije i podjele zadaća Ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Tuđman  dali su jasne smjernice okupljenim častnicima. Upute su bili jasne – Operacija za oslobađanje Domovine mora trajati što kraće, a kolateralne šteta se mora svesti do apsolutnog minimuma. Tako je na kraju i bilo. Kad gledamo, na primjer,  upad Izraelske vojske u Južni Libanon 1982. gdje je stradalo najmanje 8,000 civila, vidimo sve licemjerje međunarodne pravde. Tjedan dana prije Američke invazije na  Panamu bio sam u centru glavnoga grada i skoro izgubio glavu od razjarene rulje koji su mene i prijatelja  zamjenili za Američke vojnike. U toku vojne operacije ‘Just Cause’ stradalo je oko 300 nedužnih civila. Niti jedna suverena država na svijetu ne bi izručila svoje vojnike nekakvom nevjerodostojnom ‘međunarodnom kaznenom sudu’ kao Hrvatska. Nakon povratka u moje zapovjedništvo na Glamočkom polju shvatio sam da ću možda doživjeti stvaranje onakve Hrvatske koju je moja obitelj sanjala i za koju je živjela. Djed je proveo deset godina na robiji u Zenici, a baka, mater i ostatak obitelji  proveli su ukupno najmanje jedno desetljeće u zatvorima nakon 1945. Saznao sam kasnije da mi je brat, kojem su krvnici bušili koljena u Banja Luci i gasili čikove na koži nakon zarobljavanja, bio u istom zatvoru kao djed za vrijeme prve Jugoslavije, kao član HRSS-a. O ubijenima i silovanima članova obitelji, o nasilnoj otimačini suvišno je govoriti jer je to samo mikrokozam tragedije koja je zahvatila  mnogo hrvatskih obitelji nakon dolaska Staljinističke zime 1945. Kada je u pitanju Domovinski rat savjest mi je čista.  Trudio sam se voditi primjerom i zavolio sam još više hrvatski narod u domovini i BiH. Iako sam rođen u Zagrebu gdje su moji živjeli od 1928. nikad neću zaboraviti žrtvu koju je hrvatski narod u BiH podnio za ovu državu. Toni Dragonja, pripadnik 2. Gardijske br. HVO zadnji je pripadnik Hrvatskih snaga koji je poginuo na koti 437 južno od Banja Luke 19.10.1995.

Hrvatska danas

Tragedija Domovinskog rata nije samo u zaboravljenim žrtvama. Do današnjeg dana nije provedena detaljna analiza borbenih djelovanja utemeljena na sustavima bojnog polja. Vojnička struka zahtjeva da se naučene lekcije propisuju u doktrinu jer su one nastale na iskustvu stečenom u krvi i znoju. Više od 80 posto Domovinskog rata izboren je na najnižoj taktičkoj razini. Rat su vodili i u njemu ginuli mladići u prosijeku od 23 godine a ne salonski stratezi u stožerima lociranim svjetlosne godine daleko od prve crte bojišnice.

Na žalost mainstream mediji u RH, u koaliciji s ‘nehrvatskim’ udrugama i ortacima u inozemstvu,  izgradili su zaštitni zid oko istine i mentalno nas vratili natrag u prijeratno kulturno ozračje propalog eksperimenta komunističke jugoslavije. Na političku scenu vratili su se oni koji mrze samu pomisao na neovisnu Hrvatsku državu. Istinu nam opet tumače bivši i novi agitpropovci. Tko god ima hrabrost danas svjedočiti istinu biti će ubrzo šikaniran i  ušutkan u medijskom prostoru. Znao sam i prije ovih izbora da živimo u ‘dubokoj državi’. Bivše strukture i njihovi pomagači napravili su sve da spriječe ulazak Neovisne liste koja je nosila moje ime u Hrvatski sabor. 

Dolazi nova godišnjica Oluje. Ponovo se polažu vjenci i drže govori. Upućuju se pozivi za pomirenje. Kad ćemo konačno shvatiti da istina nema ideološkog predznaka i da nema pomirenja bez istine?, upitao je general Glasnović.

SIN POGINULOG HEROJA OLUJE: ‘Bio sam beba kada je moj otac dobio metak u srce. Kada bi me mogao čuti, poručio bih mu ovo…’

Autor:Dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.