morh

HRZ-u trebaju i napredni treneri: Želimo li paradno ili ozbiljno ratno zrakoplovstvo?

Autor: Željko Primorac/7Dnevno

Nakon propasti posla s nabavom izraelskih borbenih zrakoplova F16 Barack, bilo je iznimno važno da se čim prije nađe novi model nabave zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Ne samo da se s nabavom novih zrakoplova za HRZ kasni, već se “debelo” ušlo u prostor kada više neće biti izlaza osim – gašenja lovačke komponente HRZ-a. Stoga je stanka oko aktivnosti vezanih za nabavu novog zrakoplova od nekoliko mjeseci, od vremena kada je Vlada u siječnju donijela odluku o poništavanju odluke o nabavi F16 Barack – izgubljeno vrijeme za Hrvatsku i HRZ.

Napokon, početkom srpnja, nakon blagoslova Vijeća za obranu i saborskog Odbora za obranu, Vlada je ustrojila međuresorno Povjerenstvo za nabavu višenamjenskog borbenog zrakoplova. No, na sastav Povjerenstva već u startu su iznijete mnoge primjedbe. Naime, na prvi pogled je vidljivo kako je u njegovu sastavu relativno mali broj ljudi koji je imao doticaja s obrambenim sektorom, a kamo li s ratnim zrakoplovstvom.

Tko su članovi novog Povjerenstva?

Tako su u novo Povjerenstvo imenovani, pored predsjedatelja, ministra Krstičevića, kao supredsjedatelji – predstojnik Ureda predsjednika Vlade, Zvonimir Frka-Petešić i direktor Glavnog stožera Oružanih snaga, viceadmiral Robert Hranj. U Povjerenstvu su i savjetnik Predsjednice Republike za obranu i nacionalnu sigurnost, Zrinko Petener, predsjednik Odbora za obranu Hrvatskoga sabora, Igor Dragovan, potpredsjednik toga Odbora, Anđelko Stričak, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije, Daniel Markić, predstojnica Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Maja Čavlović, ravnatelj Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, brigadni general Ivica Kinder, posebni savjetnik predsjednika Vlade, Robert Kopal, zamjenica glavne tajnice Vlade, Ivona Ferenčić, pomoćnica ministra financija i glavna državna rizničarka, Ivana Jakir-Bajo, pomoćnik ministrice vanjskih i europskih poslova, Vice Skračić, pomoćnik ministra gospodarstva, poduzetništva i obrta, Zvonimir Novak, zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, brigadni general Mato Mikić, te brigadiri, Davor Tretinjak i Željko Ninić, iz Samostalne službe za upravljanje projektima Ministarstva obrane.

No, kako Vlada pravda posao nabave činjenicom kako je sklapanje jednog takvog ugovora, u financijskom i tehničkom smislu, iznad gole priče o nabavi vojnog zrakoplova, sastav Povjerenstva je proširen na brojne resore. Već nakon  prvog sastanka bilo je jasno kako će se ono, u predstojećem procesu nabave, voditi zaključcima ranijeg radnog povjerenstva i njegovim dokumentima.


Dakle, Povjerenstvo će se u daljnjem radu voditi ranije usvojenom Tehničko-taktičkom studijom MORH-a u kojoj je definirano kako nam je potreban višenamjenski borbeni zrakoplov, te zrakoplov koji je proizveden u državi članici NATO-a ili Europske unije. Prevedeno, F16 ili Gripen! Također, novo Povjerenstvo nastavlja na tragu ranijih zaključaka i ne odustaje od ranije usvojenih principa kako će se posao sklapati na razini država. Dakle, nema mjesta za posrednike!

Sve druge ponude – ispod ranga Baracka

Kada znamo da Povjerenstvo u proces odabira polazi s tih pozicija, onda izbor budućeg zrakoplova možemo suziti na polovni F16, koji će nam stići iz Grčke ili Portugala, novi F16 Viper, čija je proizvodnja u SAD-u tek u povojima, te švedski Gripen s modelom C/D. Kako izgleda priča o nabavi polovnih F16 i njihovom remontu, mogli smo promatrati kroz proces nabave i modernizacije koji je Rumunjska ugovorila s Portugalom.

Naime, Rumunjska je za 12 zrakoplova F16 Block 15, koje je s Portugalom ugovorila još 2013., platila 628 milijuna eura. U ugovor je uključena modernizacija i prilagodba zemaljske infrastrukture, pista, te hangari. Od naoružanja je ugovorom obuhvaćen tek skromni paket, a analitičarima je “oko upala činjenica” da su čak i ciljnički kontejneri posebno naručivani i plaćani Locheed Martinu. Kada ovaj posao usporedimo s propalim hrvatskim poslom nabave Baracka od Izraela, onda tek vidimo koliko je Hrvatska izgubila propašću posla s Baracima.

Naime, sam Barack je temeljen na verziji Block 30/32, a s nadogradnjama koje su Izraelci izvršili na njemu, on je bio zrakoplov Block 50/52. Cjelokupni posao nabave eskadrile Baracka, trebao je Republiku Hrvatsku stajati oko 500 milijuna dolara. U paket je bila  uključena obuka pilota, prilagodba zemaljske infrastrukture, te izgradnja novog hangara na Plesu. Također, ono najbitnije, uz zrakoplove je dolazio i moćni paket naoružanja, a ne tek inicijalni paket koji je nabavila Rumunjska.

Kako, pak, izgleda nabava novih, moćnih, F16 Block 70/72 Vipera, možemo pratiti  na primjeru Bugarske koja se upravo odlučila za taj zrakoplov. Bugarska će 8 novih Vipera platiti čak 1,256 milijardi dolara. Paket nabave, koji je sklopila Bugarska, pored nešto rezervnih motora, uključuje više nego skroman plan nabave naoružanja.

Tako će Amerikanci Bugarima, u sklopu ovog posla, isporučiti tek 24 rakete AIM-9X Sidewinder i 16 raketa AIM-120C-7 AMRAAM. Prevedeno, Bugari će imati prekrasne i moćne nove zrakoplove s više nego skromnim paketom naoružanja i gotovo nikakvim mogućnostima borbenog uvježbavanja posada.

Što se tiče Šveđana i njihovog Gripena, oni ovaj put nastupaju pametnije. U proteklom krugu natječaja diskvalificirala ih je pretjerana cijena od gotovo milijardu eura za eskadrilu Gripena C/D. Treba naglasiti kako u tu cijenu nije bio uključen paket naoružanja. Iz SAABA ovaj put šalju signale kako su spremni na dosta nižu ponudu, ali i ustupanje polovnih Gripena za zaštitu hrvatskog neba, dok novi ne stignu u HRZ.

Mađari preuzimaju hrvatski zračni prostor?

Brzina isporuke budućeg zrakoplova HRZ-a, ali i ponuda zamjenskih zrakoplova koji bi mogli premostiti vrijeme od potpisivanja ugovora do isporuke prvih operativnih primjeraka, mogli bi biti ključni faktori u natjecanju za izbor novog zrakoplova HRZ-a. Naime, vijesti koje nam stižu iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, lovačke komponente – daleko su od idiličnih. Traljavo ili bolje reći nikako obavljen remont na MiG-ovima 21 u Ukrajini, uzima danak. Tehničari i remontni zavod jedva uspijevaju održavati dežurni par u letećem stanju.

Katastrofalno stanje s lovačkom avijacijom odrazilo se i na odlazak pilota i tehničara, a sami MiG-ovi teško će dočekati novi lovac u letećem stanju. Stoga su pojedini analitičari protumačili nedavni sporazum o obrambenoj suradnji s Mađarskom, kao tiho prepuštanje zračnog prostoru RH na brigu Mađarskoj. Takva tumačenja nisu bez osnove, jer iz iskustva drugih država vidimo kako od trenutka potpisivanja sporazuma o nabavi novog zrakoplova, pa do njegova uvođenja u operativnu uporabu, zna proći i po nekoliko godina, a MiG-ovi jednostavno nemaju toliko vremena i resursa.

Kriza u koju je upalo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ne mora biti potpuno negativna. Možda je ovo prilika da potpuno, organizacijski, tehnički i kadrovski, promislimo što želimo od našeg ratnog zrakoplovstva. HRZ je ustrojen u ratnim okolnostima kada se tražilo što žurnije stavljanje u funkciju opreme koju smo preoteli od JNA ili prokrijumčarili, izbjegavajući embargo. Piloti koji su popunili prvu eskadrilu prebjegli su iz JNA i odlično su poznavali aparate na kojima su letjeli. Malo tko se tada, dok su srbijanske snage kucale na vrata Šibenika, Zadra, Karlovca, Siska, Osijeka… bavio mišlju o razvoju novih naraštaja pilota.

Smirivanjem ratnih prilika, Hrvatska je 1997. kupila 20 švicarskih školskih zrakoplova Pilatus PC-9. Investicija je bila “teška” čak 100 milijuna dolara, a HRZ je postao najveći pojedinačni korisnik tog školskog zrakoplova u svijetu. Ta 1997. bila je, očito, potentna za HRZ, jer su i helikopteraši dobili svoje školske primjerke – nabavljeno je 8 školskih Bell 206 iz SAD-a. Bilo je to vrijeme kada se razmišljalo i o nabavi eskadrile MiG-ova 29. Međutim, Podunavlje je bilo reintegrirano mirnim putem, a novac je trebao na drugim mjestima. Valjalo je obnavljati porušenu zemlju.

Vrijeme je da nabavimo napredne trenere

Sve je to dovelo do toga da HRZ stane otprilike na pola puta ustroja, te da u mirnodopskim uvjetima funkcionira na bazi ratnog stanja – uzmi i služi se onim što ti je na dohvat ruke. Tako danas u Hrvatskoj više nitko i ne spominje zabrinjavajuću činjenicu, kako mladi hrvatski piloti tijekom školovanja direktno prelaze s klipnog Pilatusa na nadzvučni MiG. To je jedinstven slučaj u svijetu i funkcionira zahvaljujući nadljudskim naporima ostataka naših instruktora. Međutim, riječ je o izuzetno opasnom poduhvatu koji ne može biti standard u modernom ratnom zrakoplovstvu. Hrvatski piloti su po tome jedinstveni u svijetu.

Pitanje je koliko će ovaj eksperiment biti moguć nakon što se nabavi novi lovac, a ratno zrakoplovstvo koje samostalno ne školuje svoje pilote je – tek polovina zrakoplovstva. Vojni analitičari već godinama upozoravaju kako HRZ-u nedostaje dozvučni školski zrakoplov koji se po potrebi može naoružati i služiti kao školsko-borbeni zrakoplov. To je kategorija nekadašnjeg čehoslovačkog zrakoplova L 39 Albatros ili novije češke inačice L-159 Alca, talijanskog M-346 Master koji proizvodi Alenia Aermacchi, britanskog BAE Hawk ili čak srbijanskog Super Galeba G-4.

Ukratko, u svijetu nema ozbiljnog ratnog zrakoplovstva koje za obuku ne koristi napredne trenere. Oni se po potrebi mogu naoružati i služiti kao laki jurišnici, pa čak i obavljati poslove air- policinga, kao što to čini Austrija sa svojim Saabom 105. Naime, većina austrijske flote Eurofighter Typhoona, uglavnom je prizemljena zbog konstantnih tehničkih nedostataka, ali i preskupih sati naleta. Austrijanci obavljaju zadaće air-policinga sa školskim Saabom 105.

U posljednje vrijeme sve se više može čuti kako će Hrvatska, ako se odluči na novi zrakoplov, nabaviti tek 6 do 8 zrakoplova. Naravno, zbog financijskih razloga. Ostavimo na trenutak činjenicu da navedena nabava neće zadovoljiti niti minimum potreba za odgovarajućom zračnom silom. Mnogo je bitnija činjenica da na tako malom broju zrakoplova neće biti moguće školovati dovoljan broj mladih pilota.

Također, ako jedna bogata Austrija kalkulira i poslove zračne kontrole obavlja školsko-borbenim zrakoplovima, ne vidim razloga zašto bi se Hrvatska – razbacivala. Stoga, nabava 6 do 8 novih, višenamjenskih zrakoplova, dolazi u obzir samo ako pored njih nabavimo minimalno 4 do 6 naprednih trenera. Cijena tog tipa zrakoplova na međunarodnom tržištu kreće se od 10 do 15 milijuna dolara za nove primjerke, a polovni se mogu pronaći i po nekoliko puta nižoj cijeni. Sat naleta, prilikom zadaća air-policinga, deseterostruko je niži od sata naleta višenamjenskog zrakoplova.

No, sve ovisi o tome, što Hrvatska želi – paradno ili ozbiljno ratno zrakoplovstvo!?

Autor:Željko Primorac/7Dnevno
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.