GROM KOJI JE PRVOG DANA OLUJE DOBIO METAK U SRCE: ‘Imao sam godinu dana kada mi je poginuo otac’

Niti 26 godina nakon vojno redarstvene operacije “Oluja” ne prestaje žaljenje za Darkom Liscem, bivšim pripadnikom 2A brigade Gromovi. Njegovi prijatelji i suborci svakog 4. kolovoza obilaze Mirogoj na kojemu je te 1995. uz vojne počasti sahranjen, ali buketi cvijeća ostavljaju se i na mjestu Darkove pogibije gdje je također postavljen spomenik, u Gorama, kod Gline.

Ovaj legendarni Grom u rat je otišao na pragu punoljetstva, no vrlo brzo je spoznao sav užas rata prolazeći kroz teške bojišnice na Banovini. O pokojnom Darku kojega su zvali Foxy, a koji je od metka u srce poginuo prvoga dana Oluje, njegovi suborci govore se s divljenjem:

U rat otišao sa 19 godina, no bio je jedan od najboljih vojnika

 “Junak. Poginuo je s 23 godine od metka u srce. To vam govori da je bio u bliskoj borbi i da nije čučao u nekom rovu. Mi smo bili raspodijeljeni u manje grupacije i stigli smo nakon dvadesetak minuta… Već je bio na nosilima, mrtav. Umro je trenutno, mada je navodno čak poginuo od rikošeta metka koji se odbio od asfalta”, s tugom se i nakon osamnaest godina prisjeća njegov suborac i prijatelj, Vidović Marijan – Mara.

 S njim se slaže još jedan suborac, Štefan Obranović – Pepa:

“Bio je ludo hrabar. Volio je ići ‘u dubinu’ i obavljati najriskantnije zadatke. On je inače došao iz glinske pukovnije isto kao izviđač i stigao u vojnu bazu Trstenik gdje je nastavio izviđačko-diverzantsko djelovanje. Bio je jedan od najboljih vojnika”, kazao nam je.

Darko Lisac u trenutku smrti imao je jednogodišnjeg sina Antu koji oca, na žalost, ne pamti:

“Divim se mome ocu”

“Moja majka primila je vijest da joj je suprug poginuo oslobađajući svoj rodni grad, držeći pritom mene u naručju”, ispričao nam je Ante.

“Znam samo ono što su mi rekli o njemu…Divim mu se… Jako bih želio da moj otac to zna, eto, to bih mu rekao kada bi me on mogao čuti. Divim se i svim dečkima koji su se odazvali u rat, a bili su mlađi od mene danas. Moj otac nikada nije dočekao moje godine”, sjetan je Ante koji je nakon završenog fakulteta otišao na magisterij u Englesku.

“Znam da bi moj otac bio ponosan jer sam za sada uspio u životu. Ja, kao dijete bez očinske figure, u samom startu imao sam manje šanse od djece s oba roditelja. No, najmanje što sam mogao učiniti za zahvalnost mom ocu koji je umro za našu slobodu jest – obrazovati se”, kazao nam je sin poginulog heroja.