Irena Kačić

FOTOGRAFIRAO SE, PA POGINUO: Posljednji osmijeh vukovarskog zapovjednika i oca najmlađe žrtve Ovčare

Autor: Snježana Vučković

Ratni nadimak Petra Kačića, jednog od najistaknutijih zapovjednika obrane Vukovara, bio je “Srednji Bojler”. Sa svoje 44 godine, Kačić je vjerovao da može obraniti Vukovar, ali i zaštiti svoju obitelj, suprugu Irenu i tada 16-godišnje blizance Silviju i Igora. Zbog rata koji je u Vukovaru pokazo svoje najsurovije lice, Petar Kačić svoje je želje ostvario samo djelomično. Vukovar je pao, njegovo je dijete ubijeno na Ovčari, a poginuo je i on sam. Petar Kačić ranjen je na današnji dan:

– Moj suprug je 28.09. ranjen u ruku i kao takav nije imao mira.  Nije htio ostati u bolnici, već je došao k nama u sklonište. Tu su ga suborci izvještavali o događajima na terenu To sklonište, ne znam koliko znate, čuvala su doslovno djeca, a među njima i moj Igor, tada 16-godišnjak. Prekrasan je bio… Dobro dijete, pristojno, u školi sve petice. Međutim, odrastao je preko noći i postao muškarac, ali i maloljetni branitelj. Bio je, dakako, ponosan na oca koji nas je, unatoč ranjavanju, obilazio. Tog 2. listopada, muž je otišao iz skloništa, na ratište. I više se nikada nije vratio…  Mislili su da je napad prošao, da je sve gotovo. No, jedan je tenk ostao u dvorištu, rafal ga je sasjekao preko pluća… Petar nije poginuo na mjestu, doktor Njavro ga je pokušao reanimirati – kazala je supruga vukovarskog heroja i dodala:

– Odvezen je u bolnicu i pokušan operirati, ali nije imalo smisla. Kada sam sa sinom došla do bolnice, rekli su da ne ulazimo jer je sve puno mrtvih koje stavljaju u vreće. Mom mužu su, pak, već pripremili drveni kovčeg – vrlo detaljno se prisjeća mučnih detalja vukovarska supruga i majka, Irena Kačić.

Sva bol Irene Kačić nije prestala smrću njenog supruga. S djecom je spas pokušala naći u bolnici. No:

– Došla je vojska. Htjeli su nas odvesti u Velepromet s ostalima, ali je dr. Bosanac to spriječila i ostavila nas u bolnici. Smatram to srećom, jer iz Veleprometa je malo tko izašao živ. A tada je u bolnicu stigao Šljivančanin okružen domaćim četnicima. Počelo je odvajanje. Mnogi maloljetni dječaci i borci poput Envera Arnautovića su, srećom, pušteni. Međutim, meni su Igora istrgli iz ruku. Imao je ruksak s nešto malo stvari, sjećam se i da sam mu dala nešto novaca… Rastali smo se uvjereni da ćemo se opet sresti… Pitala sam Šljivančanina zašto ga vode, gurala mu Igorovu zdravstvenu iskaznicu i tvrdila da je dijete, al on je grubo rekao kako će provjeriti. Odveli su ga i ja sam od jednog čovjeka doznala da su prvo bili u vojarni, pa na Veleprometu, a onda Ovčara. Nakon te informacije, ponadala sam se da je živ. A onda, šok. Moj Igor je bio u skupini koju su htjeli pustiti. Međutim, naš susjed koji je živio u našoj blizini i koji je bio par godina stariji od Igora, pokazao je prstom na mog sina i rekao: njega ne puštajte! Moj Igor je nakon toga ubijen. Platio je zbog svog oca, velikog zapovjednika…

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.