Dnevno/Facebook

DRAMATIČNA ISPOVIJEST ‘ŽUTOG MRAVA’: Četnici su iz bolnice izvodili ranjenika, a ja sam čekao svoj red’

Autor: Snježana Vučković

Tomislav Orešković, Vukovarac sa zagrebačkom adresom, u razgovoru odiše smirenošću i blagošću koja na trenutke graniči sa pacifizmom.

Njegov ton i nastup ne odaju osobu koja bi ikad u životu uzela oružje u ruke, a posebno ne osobu koja bi se u bilo kojim okolnostima oružjem suprotstavila drugom čovjeku. Pojednostavljeno, Tomislav Orešković – Tomo ostavlja dojam čovjeka koji u životu ne bi ni mrava zgazio.

Bio je “Žuti mrav”

Ipak, kao pripadnik skupine odvažnih vukovarskih mladića koji su se samoinicijativno okupili i osnovali elitnu borbenu jedinicu „Žuti mravi“ prije nego se u njihovu gradu pošteno i zapucalo, Tomo je u zaraćenom Vukovaru od samog početka rata neprijatelju „pokazao zube“. Ovaj samozatajni i nenametljivi „Žuti mrav“, stajao je uz bok Blagi Zadri, Marku Babiću, Andriji Mariću i ostalim vukovarskim herojima kojih danas više nema. Tomislav Orešković svoje suborce ne zaboravlja, a cijele se priče prisjetio za naš portal:

„Već se koncem 90-te mogla namirisati nevolja, no tada nitko nije mogao znati do kakve će tragedije doći. Jednostavno, sa našim dojučerašnjim susjedima i prijateljima se nešto počelo događati… Počele su njihove naoružane ‘ophodnje’ koje su, jasno, u nama stvarale nelagodu. To mi je bilo tada teško objasniti, no naknadno smo saznali da preko Dunava dolaze četnici i pripadnicima srpske nacionalne manjine ‘pune glavu’ o opasnostima koja na njih vreba od strane Hrvata. Tako sam primjerice sreo svog susjeda koji je pod jaknom skrivao oružje, a kada sam ga pitao što radi, rekao mi je da ‘čuva’ iako nije zano objasniti što čuva niti od koga. Isto tako, sreo sam školskog prijatelja s automatskom puškom. Namrgođeno me je gledao, kao da me prvi put vidi. Imao sam osjećaj da bi me mogao ubiti bez problema… U svakom slučaju, nakon Krvavog Uskrsa i pokolja u Borovu Selu bilo je jasno da nam slijedi rat i morali smo organizirati kakvu-takvu obranu“, polako i bez uzbuđenja objašnjava Orešković, baš kao da ne priča o najkrvavijoj bitci odigranoj tijekom Domovinskog rata.

Naš sugovornik nam objašnjava kako u početku njegov odred nije imao ime i kako je, zapravo, sasvim slučajno došlo do toga:




Kako je nastao naziv “Žuti mravi”

„Blago Zadro je dopustio jednom španjolskom novinaru da dođe do nas, a mi smo bili podijeljeni u tri skupine. Čamac i njegovi dečki bili su opaljeni od sunca, neobrijani, ali “friško” ošišani pa su podsjećali na vojnike iz Pustinjske oluje koja se dogodila pola godine prije. Taj novinar je na nekoj mješavini jezika pitao kako se zovemo, a Čamac mu odgovara ‘ko iz topa ‘Pustinjski štakori’! Onda se okrenuo prema nama i pitao za naše ime. Miroslav Bušić – Bušo mu kroz osmijeh kaže: ‘Žuti mravi’! Onda su se ostali počeli smijati i krenulo je zezanje na račun tog imena, a Bušo je onda izvalio: ‘Znate li vi što žuti mravi naprave čovjeku? Pa, pojedu ga do kosti!’, rekao je, a onda je nastao smijeh. Naknadno se ispostavilo da je taj novinar bio Eduardo Rozsa Flores – Chico koji je u Hrvatsku došao kako bi izvještavao, pa u njoj ostao ratovati na hrvatskoj strani“.

Nekoliko godina prije rata, Tomislavovi su roditelji odselili, a Vukovar su napustila i njegova dva brata. On je ostao, a rijetke trenutke odmora od rata koji je sve više bjesnio vukovarskim ulicama, pronalazio je u kući svojeg budućeg punca. O tome koliko su bliske borbe bile iscrpljujuće, Tomo objašnjava opisujući jednu anegdotu:




“Ovo je bio moj najveći strah…”

„Umor. Takav umor da sam jedan od žešćih napada koji se dogodio 14.rujna jednostavno prespavao. Zaspao sam koju minutu prije nego što su Srbi napali, a probudio se kada je već sve bilo gotovo. To vam govori do koje smo mjere bili potrošeni… No, taj 14-ti mi je ostao zarezan u sjećanje radi dana koji je uslijedio, a koji izdvajam kao jedan od događaja koji su me uznemirili više od ičega“, kaže Tomo i opisuje jedan od dana kada je doživio svoj najveći strah:

„15-tog smo začuli kako se pale tenkovi… Otišli smo do Trpinjske, a tlo je sve jače podrhtavalo. Bilo je jasno da spremaju veliki napad. Kako su se palili tenkovi, tako se pojačavao dojam potresa. Buka tenkova je postala zaglušujuća, a zemlja pod nama se tresla. Priror koji sam tada vidio u meni je izazvao jezu kao ništa do tada. Vidio sam ‘rijeku’ tenkova poredanih u dva reda, dugačku najmanje 500-600 metara kako kreće prema nama. Bio sam u šoku“, dijeli s nama Tomo svoje najveće strahove s vukovarske bojišnice, pa se prisjeća još jednog događaja koji također pamti kao jedan od onih koji su ga prestravili:

„Bilo nas je 15, najviše 20 kada je Blago Zadro rekao da se sprema pješački napad. Marko Babić kraj kojeg sam bio upitao ga je ‘koliko ih je’, a Blago je samo rekao ‘dosta’. Na uporno Markovo inzistiranje da nam kaže koliko neprijatelja kreće na nas, Blago je kazao ‘odoka… 500’. Zaledila mi se krv u žilama…“

Teško ranjavanje i bolnica

U ovom je sukobu Orešković ostao netaknut, no obzirom na teško ranjavanje koje se dogodilo 04. studenog – pravo je čudo da s njim danas razgovaramo. Odlazeći na jednu intervenciju u Bosansku ulicu, Tomo opisuje borbu koja je trajala dva dana:

„Teška akcija. Borba prsa o prsa i nabacivanje bombama okončana je nakon dva dana, u četiri sata ujutro kada je odnekud prema meni doletjela bomba. Osjetio sam kako letim… Teško sam ranjen, dobio sam po plućnom krilu, kralježnici, nogama. Nekako su me u teškom stanju odvezli do bolnice gdje me obradio dr. Njavro i ratovanje je za mene u tom trenutku bilo gotovo“, kaže Tomo.

No, ratovanje je za ovog Žutog mrava bilo gotovo, ali rat se nastavio sve do užasnog trenutka pada grada i ulaska četnika i vojnika JNA sa Šljivančaninom na čelu u vukovarsku bolnicu u kojoj je jedva živ, među stotinama pacijenata – ležao Tomo Orešković:

Strahota u bolnici

„Počeli su iznositi ranjenike na nosilima, čak i one najteže… Nisam točno znao što će se tim ljudima dogoditi, ali sam se bojao najgoreg. Ležeći onako ranjen, čekao sam da pokupe i mene. No, to se iz nekog razloga nije dogodilo. Jednostavno su me preskočili!“, priča Tomo o svom drugom susretu sa smrću koja ga je na neobjašnjiv način mimoišla.

Nakon toga, završio je u Sremskoj Mitrovici u kojoj su bili svjesni da njegove ozljede mogu biti sanirane samo u Beogradu ili Zagrebu. Nakon zamolbe jednog također ranjenog suborca, Tomo je sa još dvoje ranjenika poslan u Zagreb u kojem je zaliječen i u kojem mu je ustanovljena 70-postotna invalidnost.

“Ne sanjam rat…”

„Nemam loše snove. Normalno živim sa svojom obitelji, bavim se okućnicom i nastojim uživati u životu. Teški snovi pojavljivali su se nedugo nakon rata, a ja sam u njima uvijek ostajao bez municije, bez mogućnosti da se obranim. Međutim, i to je prošlo…“, kaže suprug i otac dvoje tinejdžera, a nekoć ratnik velikog srca koji tijekom svoje ispovijesti učestalo spominje dvojicu velikana: Marka Babića i Andriju Marića:

„Nevjerojatni ljudi. Marko je bio moj zapovjednik. Ne znam kako da ga opišem osim kao ‘čovjeka bez straha’ i mislim da ne pretjerujem kad tako tvrdim. Zatim Andrija, ludo hrabar čovjek koji čak niti nije bio iz Vukovara ali ga je branio kao malo tko tamo rođen. No, postoje brojni ljudi koje su mediji ‘zaobišli’ a koji bi u ovakvim pričama morali naći svoje mjesto. Recimo Bušić Miroslav i Mudrovčić Ivica. Obojica su tijekom rata na dva-tri dana morali napustiti bojišnicu, no obzirom da je ‘kukuruzni put’ bio zatvoren, poginuli su pri pokušaju proboja natrag u Vukovar.Takve ljude ne smijemo zaboraviti“, zaključuje Tomo koji do samog kraja intervjua ničim nije odao dojam da je prošao pakao Vukovara, žestoke borbe, teško ranjavanje i suočavanje sa četnicima u vukovarskoj bolnici.

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.