Foto: Wikipedija

DOK KORAČAŠ VUKOVAROM, SJETI SE LIDIJE: ‘Bila je uplakana, prepoznao sam je. Živjela je blizu moje kuće’

Autor: S.V.

U mjesecu smo koji oživljava sjećanja na vukovarsku ratnu kalvariju. Oni koji su je proživjeli, putem društvenih mreža svakodnevno podsjećaju na potresne trenutke. Iako je Vukovar pao prije točno 30 godina, slike užasa ne blijede, već su sve jasnije i oštrije. Jedna od njih je i slika Vukovarke Lidije koje se prisjetio Stipo Mlinarić, bivši pripadnik Turbo voda.

O sestri koja je vodila ranjenog brata

“Turbo vod drži se i u povlačenju zajedno. U svojoj posljednjoj misiji obilazimo podrume i civilima naređujemo povlačenje u kombinatu Borovo. Tako im spašavamo gole živote. Znali smo ako ih ostavimo po podrumima da će za par sati kada dođu četnici biti mrtvi”, opisuje Stipo uvod u scenu koju je dobro zapamtio.

“A onda nailazimo na jedan prizor koji nas je, nakon svih strahota, strašno potresao, za sav život. U Kozaračkoj ulici nailazimo na scenu kao iz filma: mlada cura koja je jedva napunila 20 godina sama vuče svoga teško ranjenoga brata, hrvatskog branitelja. Na sebi je imala prebačenu torbu crvenoga križa i uplakano lice. Trčimo prema njoj i mi ga preuzimamo. Imao je veliku ranu na predjelu desnog bubrega, te je jedva bio pri svijesti. Prepoznajem ih oboje: To su Miroslav i Lidija Dragić. Stanovali su svega par stotina metara od moje kuće…”

U nastavku Stipo opisuje apokaliptične scene porušenih kuća, osakaćenog drveća, mnoštvo krhotina po cestama i stazama, pa nastavlja.

“Umrla je u ranim četrdesetim…”

“I kad samo iščekuješ nove strahote užasa i na njih se spremaš, zaskoči te scena koja probudi u tebi duboko ganuće. Mlada djevojke koja vuče svog ranjenog brata takvim nadljudskim snagama ljubavi, je nova dimenzija svireposti rata koja u nama budi duboku empatiju i bol.”

Nažalost, unatoč pomoći koju su mu pružili, Lidijin brat Miroslav nakon dva dana podlegao je ozljedama, a Stipo je, kaže, nakon izlaska iz logora u Zagrebu znao sresti Lidiju.

“O onoj sceni je nikada nisam smogao snage pitati. Nakon mirne reintegracije s majkom se vraća u istu onu svoju ulicu gdje smo ju sreli kako vuče svoga ranjenoga brata. Nažalost teško je oboljela i umire od zloćudne bolesti u ranim 40. godinama. Svaki put kada prođem tom ulicom ta slika mlade cure kako nosi ranjenog brata mi je pred očima…”




Autor:S.V.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.