‘Dobio sam 47 gelera, ali ništa ne boli kao ovo danas…’ (VIDEO)

Autor: Snježana Vučković

"Sreća da hodam jer kad god mogu odem do Savske i dam podršku mojoj braći. Samo tamo možete popričati s ljudima bez puno objašnjavanja, bez osude, bez gledanja ispod oka. Razumijemo se bez puno riječi. Trudimo se zajednički da naša priča ne zamre i ne utihne zauvijek, ali ne zbog nas nego zbog onih kojih nema. Strašno je bolno ovo danas, puno bolnije od tijela koje buše geleri", kazao nam je Zlatko Ivić, dragovoljac, veteran, RVI... Hrvatski branitelj.

S Facebooka mi iskaču deseci fotografija, objava, reklama i videa. Većinu radi reda lajkam, neke i komentiram… A onda se pojavila fotografija okrvavljenog, izranjavanog mladića, s ‘ko zna koje bojišnice iz ‘ko zna koje godine. Jedno je, međutim, sigurno – slika je iz Domovinskog rata. Dolazim do imena mladića koji tupo gleda sa slike i šaljem mu poruku:

– Zlatko Ivić? Iz Zagreba? Napisala bih riječ-dvije o vama, ako nemate ništa protiv – pitam uvjerena da će sve ići glatko, iako kod branitelja nikad ništa nije sigurno. Stvar je momenta, raspoloženja a ponajviše – povjerenja. Zlatko mi u startu otkriva da već dugo ne vjeruje ljudima:

– Vidim da ste novinar, a priča je duga i bolna pa ne bih o tome… To dijelim samo sa braćom i familijom, bez ljutnje – pristojno me odbija Zlatko, a ja se ispričavam i objašnjavam kako sam mu se obratila jer sam doznala da je bio pripadnik 2a brigade “Grom”, baš kao i moj suprug. Upravo je nevjerojatna spona koja veže suborce jer je Zlatko u jednoj sekundi promijenio mišljenje:

– Vaš suprug je bio u “Gromovima”? Moj suborac, znači… Recite, što vas zanima? – kaže Zlatko i razvlači mi lice u osmijeh. Sad mi je jasno zašto se međusobno zovu braća. Kako i ne bi, ginuli su jedni za druge. Evo što mi je otkrio samozatajni Zlatko, dragovoljac, veteran, RVI, branitelj:

– U napadnim djelovanjima u oslobađanju Dubrovnika prilikom osvajanja neprijateljskog položaja u čemu smo i uspijeli, u protunapadu minobacačima ranjen sam 26.08.1992. U toj akciji smo ranjeni nas sedmorica, a prijatelj Darko Babić je preminuo dva metra od mene. Da njega nije bilo kao i ostale braće koji su riskirali ja bih ostao gore, a to je ono što nosim u sebi i s čim se nosim. Iskreno, istinito i pošteno – kaže šturo Zlatko i čudi se što tražim još podataka o ranjavanju:

“Obavijestiti trudnu ženu da joj je muž poginuo? Teže od ijedne diverzije!”

– ‘Dobio’ 47 gelera po cijelom tijelu, jedan i u glavu. Svako malo pokoji “ispliva” pa skupljam kolekciju (smijeh). U svakom slučaju, jedna noga mi je kraća 2,5 cm, nastradao mi je desni bubreg, desno plućno krilo… Eto, sada živim kao 100%-tni invalid druge grupe i ne žalim se… Hodam. Sreća da hodam jer kad god mogu odem do Savske i dam podršku mojoj braći. Samo tamo možete popričati s ljudima bez puno objašnjavanja, bez osude, bez gledanja ispod oka. Razumijemo se bez puno riječi. Trudimo se zajednički da naša priča ne zamre i ne utihne zauvijek, ali ne zbog nas nego zbog onih kojih nema. Strašno je bolno ovo danas, puno bolnije od tijela koje buše geleri. Branitelji su na margini, kad podsjete na Domovinski rat naziva ih se ustašama. Ako sam ja ustaša zato što sam krvario za Hrvatsku, neka sam – kaže Zlatko koji pomalo otvara dušu i dijeli s nama svoju bol. Nije, međutim, samo teško ranjavanje i smrt suboraca ono što remeti Zlatkov san. Obzirom da ni nakon ranjavanja nije mogao mirovati, tijekom Oluje dobio je vrlo neugodan zadatak – obavijestiti obitelji o smrti njihovih sinova, očeva, braće:




– Bilo je to teže od bilo kakve diverzije… Doći ženi koja je četiri mjeseca trudna i koja pored toga ima 14-mjesečnu bebu, pa joj kazati da joj se muž neće vratiti s bojišnice… Mučno… – bio je kratak Zlatko, “Grom” koji bi, da njegova slika nije osvanula na Facebooku, ostao neispričana priča. Jedna od mnogih, zapravo. A onda je, ispočetka nepovjerljivi Zlatko kazao nešto što bi trebao biti alarm mnogim “nevjernim Tomama” koji podržavaju antiprosvjede i kojima je “pun kufer šatora”:

– Ne znam što mi je… Baš sam se raspričao, ne mogu stati! Hvala što ste me saslušali, dobar je osjećaj kad nekoga zanima što su branitelji prošli i što je s njima danas – završili smo Zlatko i ja uz njegovu napomenu da podsjetimo na njegovog suborca i brata po oružju Darka Babića koji akciju u Dubrovniku na žalost nije preživio.

Zahvalu Darku Babiću pogledajte na priloženom videu:




Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.