Četnici ga nazvali iz bratove kuće: ‘Skamenio sam se, tog je dana Srbin Kosta ubio i svećenika’

Tovarnik je prije 32 godine dao veliku žrtvu u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske. Imena njih 75 na spomen-obilježju trajno podsjećaju na žrtvu koju su podnijeli. Napad na Tovarnik otpočeo je uoči blagdana Sv. Mateja, zaštitnika župe, i trajao tri dana kada je 22. rujna 1991. godine okupiran. Nakon okupacije sela mnogo je ljudi mučeno i barbarski ubijeno, žene su silovane, veliki broj mještana odveden je u srpske koncentracijske logore, mnoge su kuće porušene i spaljene. Porušena je i crkva Sv. Mateja, apostola i evanđelista.

PREMINUO ANTUN IVANKOVIĆ: Cijeli život posvetio razotkrivanju ratnih zločina u Tovarniku

Ubijani i bacani u masovnu grobnicu

Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica u kući-logoru pok. dr. Đorđa Cvejića, kroz koju je krajem 1991. prošlo najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila, pretežno iz Tovarnika i okolnih mjesta. Ljudi koji nisu ubijeni u toj kući nakon mučenja su odvođeni pa ubijani i bacani u masovnu grobnicu, u koju je bačen i ubijeni župnik, vlč. Ivan Burik, koji je najveći dio svoga svećeništva, punih 28 godina, proveo u Tovarniku. Dio mještana odveden je u logore u Srbiju, najviše u Begejce i Sremsku Mitrovicu. Još se traga za četvero Tovarničana.

Osim ubijanja, Srbi su protjerali više od 95 posto od 2500 Hrvata, koliko ih je prije rata živjelo u Tovarniku. Srušili su ili oštetili više od 70 posto mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.

Bijele krpe na rukavu

Ono malo Hrvata koje su ostavili živjeti na svojim ognjištima, većinom starce i žene, prisiljavali su da, poput Židova za vrijeme nacizma, nose oznake na rukavu – bijele krpe kao znak predaje i pripadnosti hrvatskom narodu. Istim su znakom bile obilježene i njihove kuće.

Velečasnom Ivanu Buriku Tovarnik je bio prva i posljednja župa. Bio je zaljubljen u Srijem, a u rodnome mjestu Antuna Gustava Matoša služio je 28 godina, iako je u više navrata mogao otići. Pogotovo kad je zapucalo, pa kad se Tovarnik iz mjesta pjesnika počeo pretvarati u mjesto ubojica. Župnik, vlč. Ivan Burik ostaje u Tovarniku, zajedno sa župljanima koji još nisu izbjegli.

Ubili ga četnici iz postrojbe “Dušan Silni”

Mnogim je župljanima te 1991. godine pomogao da se izvuku na sigurno. No, on nipošto nije želio napustiti Tovarnik, obilazio je one koji su ostali, hrabrio ih i skupa s njima molio. Istina, pod pritiskom agresora bio se privremeno preselio u Sot, u Vojvodinu, kod prijatelja vlč. Petra Šokčevića, no svaki dan se morao po naredbi okupacijskih vlasti vraćati u Tovarnik i prijavljivati u njihovu miliciju.

Velečasni Burik iz Sota se prema okupiranom Tovarniku zadnji put uputio 7. listopada 1991. godine. Došli su po njega i odveli ga da se nikad ne vrati. Bile su mu 63 godine, a to je dob u kojoj je čovjeka teško prevariti. Srce velečasnoga Burika prestalo je kucati 8. listopada 1991. godine. Bio mu je obećan život, a dočekala ga je mučenička smrt. U podrumu župnog ureda strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe “Dušan Silni”.

Ubio ‘ustaškog svećenika’, pa nosio njegovu kapu

Prvi metak je ispalio četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca. I nije ga bilo teško otkriti. Hvalio se poslije po Lovasu kako je “ubio ustaškoga popa”. A i Burikovu kapu, svećenički biret, danima nije skidao s glave. Nakon ubojstva mučenika Ivana Burika u njegovo beživotno tijelo pucao je i Petronije Stevanović iz Pančeva.

Poznati vukovarski heroj Ivan Anđelić Doktor iz Tovarnika, dobro je poznavao velečasnog Burika, a na najgori mogući način doznao je i o stradavanju svoga rodnog mjesta. Naime, Anđelić nam je otkrio kako je za vrijeme pokolja svojih tovarničkih sumještana već na veliko ratovao u Vukovaru:

Četnici mu se javili iz bratove kuće

“Bio sam na Sajmištu kada su me četnici nazvali preko radio veze da mi jave kako se nalaze u kući mojeg brata, a da moje više nema. Nisam im vjerovao ni riječi, ali onda su me uvjerili kada su rekli njegov telefonski broj i počeli čitati ostale brojeve ukućana koje je imao spremljene. Skamenio sam se, jer sam u Tovarniku ostavio oca, brata, majku i suprugu, dok su djeca srećom bila u Lošinju. Da problem bude veći, u mojoj kući smo organizirali obranu i dogovarali straže, čuvali oružje. Ja sam osobno kao lovac imao lovačku pušku, a brat je otišao u Austriju i kupio je ‘na crno’. Znao sam, ako se dočepaju moje obitelji, nitko neće preživjeti”.

Upravo da se djeca Tovarnika odvedu na sigurno, bila je ideja pokojnog svećenika:

“Bio je divan i pametan čovjek. Obzirom da je prošao kalvariju 2. svjetskog rata, znao je što nam se sprema i sa ženama organizirao sanitet, obranu mjesta i odvoženje djece iz mjesta koje je bilo pod prijetnjom. Bio sam dječak kada je došao u selo i kod njega sam ministrirao dvije godine. Pamtim da nam je prije rata dolazio posvećivati kuću… Nije skrivo emocije kada su ga dočekala moja djeca koja su bila u dobi kao i ja kada sam bio ministrant. Veselili su ga novi naraštaji.”

Majka preživjela zarobljavanje

Anđelić kaže da je uoči odlaska u Vukovar osjetio napetost u Tovarniku, pa je prvi stavio barikadu kako bi imali kontrolu nad lokalnim Srbima:

“Da, ispriječio sam se sa FAP-om, a kada sam vidio da Srbi masovno odlaze za Srbiju, znao sam da nas očekuje napad. Na žalost, on se i dogodio. Tovarnik se branio dva dana, ali nije izdržao i sve je završilo neviđenim pokoljem stanovnika. Moj se otac uspio izvući, a majka je zarobljena i odvedena u Šid. Tamo ju je prepoznao moj školski kolega koji se kod nas najeo više kolača nego u vlastitoj kući. Srećom, nije ju prokazao niti rekao čija je to majka, jer da jest – tko zna što bi joj učinili. Obzirom da je do tada za mene već čuo Šljivančanin s kojim sam preko radio veze imao desetak neugodnih razgovora, i svojoj sam supruzi rekao da spali dokumente kako je ne bi povezali sa mnom.”

Srećom, obitelj Ivana Anđelića na različite je načine izbjegla masakr, no mnogima to nije pošlo za rukom. Nakon povratka iz progonstva 1997. godine iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.