Braća pobjegla iz logora: Stravično je slušati kako su ih Srbi 13 dana ganjali po šumama

Darko i Dragan Iveljić, braća iz Prijedora koja su se uključila u obranu svog kraja. danas slobodno mogu slaviti 30. obljetnicu novoga rođenja jer je točno toliko prošlo od njihova filmskog bijega iz logora Batković kod Bijeljine.

Taj je logor formiran u proljeće 1992.godine, a nakon pada Bosanskog Šamca, Modriće, Dervente, Doboja i područja istočno prema Tuzli,  srpska paravojska predvođena “Belim orlovima” i “Arkanovcima” punila ga je pretežno civilima zarobljenim na okupiranim područjima.

S bratom odveden u najzloglasniji logor – Omarska

Darko koji danas živi u Dugom Selu, ispričao nam je kako je početk0m srpnja 1992. zarobljen zajedno s bratom, brutalno premlaćen te odveden u logor Omarska.

“Pretpostavljam da znate kako je riječ o najzloglasnijem logoru u BiH, pa vam detalje ne moram opisivati. Činjenica da smo brat i ja u trenutku prebacivanja iz Omarske na Manjaču zajedno imali oko 70 kilograma. Ja nisam imao više od 35 kila sigurno.”

No, niti mučna Manjača nije bila posljednja stanica. Nakon neuspjele razmjene u Kninu, braću odvode u logor Batković, pa će tako na kraju u tim logorima ukupno provesti malo manje od godinu dana:

Tristo udaraca na putu od Manjače i filmski bijeg

“Na putu od Manjače do Knina primio sam oko tristo udaraca i već smo tada odlučili, gdje god da završimo, moramo pobjeći jer nećemo preživjeti. I tako smo završili u logoru Batković gdje smo bili na prisilnom radu u “radioni” udaljenoj 50-metara od logorske žice. Tu smo i spavali, a za vrijeme objeda čuvari su nas vodili u žicu.

Unatoč četiri mitraljeska gnijezda i brojne čuvare, nakon šest mjeseci procijenili su da je ovo idealna situacija za bijeg.

“Znali smo da slijedeću razmjenu nećemo preživjeti, pa smo u noći sa 6/7 lipnja 1993. godine, odlučili na bijeg. Legli smo odjeveni  sa nekoliko ribljih konzervi u džepovima i čekali da se sve stiša, a onda smo prošavši kroz jednu rupu u zidu koju je napravio traktor iskoračili u mrak i skrivajući se od reflektora počeli bježati kroz oranice šume. Cijelo vrijeme bježeći, došli smo do rijeke Save koja je na tom dijelu najšira. Bio je potpuni mrak, a mi smo se našli na odsječenoj i nepristupačnoj obali i nismo imali pojma što je na dnu. Ipak, sunovratili smo se skokom na glavu u rijeku.”

Potpuni šok: Isplivali u Srbiji, skrivali se 13 dana po šumama

I tada je, zapravo, započela možda i najveća agonija. Nakon trosatnog noćnog plivanja i borbe sa nabujalom Savom, braća Iveljić koja za sebe kažu da ih je spasilo to što su dobri plivači, umjesto u Hrvatskoj – isplivali su u Srbiji!

“Točnije, u Sremskoj Mitrovici… Trinaest dana smo se skrivali po šumama, a kretali smo se samo noću. Jeli smo jednu konzervu ribica dnevno, a bilo je dana kada nisu jeli ništa. Da ih je tražila cijela “RSK”, saznao je igrom slučaja, tek 2003. godine.

“Spasili smo se tako što smo osim tih ribica imali i deset maraka zahvaljujući kojim smo iz pošte u Sremskoj Mitrovici uspjeli kontaktirati oca i brata koji su tada bili u Austriji. Otac nas je preko Mađarske granice prebacio s mojom starom putovnicom, a brat je prošao sa putovnicom našeg bratića.”

Spas, ali i nepravda: Dokumenti iz logora do danas mu nisu priznati

Na kraju, Darko Iveljić objasnio je kako je doznao da je za njim i bratom bila raspisana svojevrsna “tjeralica”.

“Te 2003. policija me pozvala vezano za svjedočenje o ratnim zločinima. Bio sam iznenađen jer za našu ratnu priču nitko nije znao, a ni ja sam je nisam mogao dokazati jer u to doba na tom području HVO još nije bio formiran. No, onda su mi pokazali dokument pronađen nakon Oluje… Bilo je to tračak nade za mene i brata jer iako smo bili uključeni u obranu – zakonski nismo pripadali nigdje. Tračak nade javio se i novim zakonom o civilnim žrtvama, no na kraju sam imao težu prometnu nesreću zbog koje sam sada u invalidskoj mirovini. Dokumente iz logora mi do danas nisu priznali.”