fbpx
Foto: Wikipedija

BILO JE TO ZLATANOVIH ‘PET NAJDRAŽIH DANA RATOVANJA’! Ruski tenkovi lete u zrak, ali na Trpinjskoj su se topili: ‘Kako nam je samo dobro išlo’, prisjetio se Bašić

Autor: Snježana Vučković

Punom parom radi se na pripremi obilježavanja obljetnice Bitke za Vukovar koja će se ovoga vikenda održati u Vukovaru.

Iako su borbe i sukobi u Vukovaru i okolici počeli ranije, kao datum početka bitke za Vukovar obično se navodi 25. kolovoza 1991. kada su bivša jugoslavenska vojska i srpske paravojne postrojbe krenule u opći tenkovsko- pješački napad na grad. Vrh JNA pretpostavljao je da će Vukovar osvojiti u tjedan dana, no, borbe su potrajale gotovo tri mjeseca.

Jedan od trenutaka u kojem je započelo nastajanje “groblja tenkova” na Trpinjskoj cesti, opisao je vukovarski heroj Zlatan Bašić:


Šok kada je ugledao kolonu tenkova

“Prvi tenkovski napadi počeli su 14. rujna. Meni najstrašniji dan u cijelom ratu. Prvo su počeli pucati avioni, pa teška artiljerija, VBR, a onda turiranje motora, buka, grebanje po asfaltu, zemlja se tresla. Strah nas je bilo kao nikada. To je trajalo bar sat vremena a onda mrtva tišina, ni ptica se ne čuje (iako nema ptica odavno u Vukovaru). Kad smo provirili, ono kolona tenkova, na prvom jugoslavenska zastava, ne da smo se povlačili nego smo bježali i to skroz do mjesne zajednice, a oni lagano Trpinjskom nemam pojma koliko ih je bilo u tri kolone sigurno 30 komada. Majko mila, ne da će nas razbiti nego zgaziti do Zagreba tako je to izgledao! Kad su prošli raskrižje Trpinjske, Bosanske i Slavonske većina se zaustavila, a jedna 55-ica kretala se Trpinjskom prema štabu, mjesnoj zajednici i Mustangu s druge strane. Onda je netko opalio i pogodio Krnjom tenk. Krnjo je inače, mali brdski top”, prisjetio se Bašić, kako kaže, svojih najstrašnijih ratnih dana.

Potom je opisao kretanje u kontranapad i uništavanje neprijateljskih tenkova:

Bilo je to Zlatanovih “pet najdražih dana ratovanja”

“Tako je počelo uništavanje tenkova i poznato ‘groblje tenkova’. Tu noć pada dogovor i naređenje da ekipa s Lipovačkog puta i Black & Whitea bude zadužena za lijevu stranu Trpinjske ceste gledano prema Osijeku. Markova i Andrijina ekipa plus ekipe s drugih položaja koje vide trpinjsku, hercegovačku slavonsku i bosansku ulicu. Tada počinju mojih ‘najdražih’ pet dana ratovanja.”

U nastavku je Zlatan Bašić vrlo detaljno dočarao nastajanje “groblja tenkova”. Prvo su, kaže, zauzeli položaje:

“Tenkovi gore i tope se, kao da je drvo”

“Najbitnije nam je bilo da su sve kapije i vrata po kućama otvorena da se možemo kretati. Kako su ti silni tenkovi prvih dana išli bez pješadije nismo ni imali velikih briga oni bi najviše pucali po crkvi Gospe Fatimske i to pancirnim zrnima samo su rušili izravnali teren, a mi bih ih čekali. Nekad bi nas dijelile samo kuće 10-20 metara. Vjerojatno su mislili kako ćemo pobjeći ili su bili uvjereni da je to brzo gotovo, ali su se zeznuli. Prvi tenk je bio najteži, kojeg izabrati prvog, drugog ili petog, što ako nam prođu, a onda bi Marko ili Andrija tko prije dohvati Osu opalio i bum. Ne može čovjek vjerovati tenk gori, topi se kao da je drvo, plastika, granate pucaju u njemu po par sati!! Bilo je pucanja zoljama, ručnim bacačima, tromblonima pa čak i kumulativnim minama. Svi tenkovi koje bi mi pogodili oni su ostavljali i bježali, bilo je čak tenkova bez ikakve štete.”

Dodao je kako po noći nismo pucali po tenkovima, niti su oni napadali, ali su se bojali snajpera i nisu izlazili na Trpinjsku cestu.




“Čuran i ja smo odlučili probati iz dvorišta malog Mije Lozančića prebaciti tromblone i ako bude više sreće nego pameti nešto i pogodimo. Sjednemo mi u vrt i čekamo da se približi i čekamo zvuk lanaca i vučenja po asfaltu. Nešto je došlo do raskršća, mi ne vidimo je li tenk, labudica ili taj što šlepa, ali lagano ispucavamo tromblone prema zvuku. Nakon 5-6 tromblona to vozilo se više ne čuje, ne čuje se ništa… Mi smo ispucali ostatak i povukli se prema Mustangu. Kad ujutro gle sreće, na raskršću Trpinjske-Bosanske ulice stoji labudica netaknuta. Nismo je pogodili, ali nisu je oni niti odvezli nego pobjegli iz nje kad smo mi počeli prašiti okolo njih. Marko i Blago su gledali i imali smo čak dva pogotka u sredinu ceste što je bilo super.”

“Kako nam je samo dobro išlo!”

To ih je, prisjeća se Bašić, toliko ohrabrilo da su u narednim danima trčali zauzeti položaje prije neprijatelja!

“I tako smo micali crtu 20-50 metara svaki dan u odnosu na jučer! Ustvari, mijenjali smo dvorišta i kuće iz kojih ćemo prašiti po oklopnjacima najviše radi njihovih snajperista koji tada počinju djelovati. Zadnjih dana smo se pomakli do Hercegovačke ulice s druge strane. S naše strane smo Marko, Andrija i mi, a s druge, Marinko Antunović Bosanac i ekipa Turba voda. Više puta bi se dogodilo da bi tenk imao i više pogodaka s više strana. Čuran, Pero i ja smo baratali tromblonima sad već puno ozbiljnije i hrabrije (luđe). U dvorištu čekamo tenk da proviri i bum i povlačenje i čekamo drugog ili je njima dosta pa se povlače. Pa opet sutra iznova mi se namjestimo, oni dođu mi ih sprašimo i nazad. Kako je nama to dobro išlo da nitko od nas nije teško nastradao tih 5 dana!”, ushićeno je zaključio.




Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.