Foto: Damjan Tadic / CROPIX

SVE VIŠE POGINULIH, A NA CESTAMA NEMA NIKOGA: Propast Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa i besmislenost autoškola

Autor: Željko Marušić / 7dnevno

Tko se nadao da će u prvom tromjesečju, poharanom koronavirusom, kad su više od tri tjedna prometnice bile puste, biti više mrtvih na hrvatskim cestama nego u prva tri mjeseca prošle godine. A brojke su neupitne, na hrvatskim su cestama od 1. siječnja do 31. ožujka 2020. smrtno stradale 52 osobe, u usporedbi sa 48 u istom razdoblju 2019. No, trend je negativan neprestano, od drugog dijela 2019. Kraj prošlogodišnjeg lipnja bio je ohrabrujući.

Nakon 2018. godine, koju smo završili sa 317 poginulih i s razmjernom smrtnošću većom od 80 poginulih godišnje na milijun (realnih!) stanovnika, bili smo među tri najgore zemlje Europske unije (u društvu s Bugarskom i Rumunjskom), te su naše ceste statistički bile 60 posto pogibeljnije od europskog prosjeka (51 godišnje na milijun stanovnika), situacija se počela poboljšavati.

Posljednjih dana lipnja 2019. imali smo dvadesetak posto manje poginulih nego u istom razdoblju protekle godine. I onda, poput groma iz vedra neba, nastaje negativan preokret.

Otad pa do danas, čak i u vrijem velike krize izazvane koronavirusom, kad ceste zjape prazne, bilježimo neprestani negativan trend prometne sigurnosti. Nešto se očito loše dogodilo u srpnju prošle godine. Što? Pa uvedene su, toliko hvaljene, nove mjere u skladu s Nacionalnim programom sigurnosti cestovnog prometa 2010.–2020., s drastično većim kaznama i mogućnošću poništenja vozačke dozvole. Vladine i društvene institucije, mediji i stručnjaci… gotovo su se natjecali tko će više pohvaliti novouvedene mjere. Kao, to donosi spas za cestovnu sigurnost i budi nadu da ćemo ipak (krajem 2018. činilo se nemogućim) ispuniti plan nacionalnog programa – “samo” 213 poginulih u 2020. godini.

Kola nizbrdo 

No, kola prometne sigurnosti krenula su nizbrdo i umjesto očekivanih 250 do 260 poginulih u 2019., kako je izgledalo prije devet mjeseci, bilo ih je 297. A da će ih ove godine teško biti manje, osim ako pandemija koronavirusa, nedajbože, ne zatvori sav promet, pokazuje navedeni negativan trend iz prvog tromjesečja. Jasno je isplivalo ono što su često govorili “preglasani” prometni stručnjaci. Strategija prometne sigurnosti je loša, pogrešna, a Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa je – krahirao!

Kad vidimo kako, kad policija malo “olabavi” nadzor nad cestovnim prometom, jer pandemija koronavirusa uvelike je paralizirala i njih, a usto su dobili brojne druge obveze, sve ide dođavola, treba se opravdano zapitati što je sa sviješću vozača i toliko naglašavanom važnošću edukacije? Koliko su ovakve autoškole važne, kad ionako problem nije, a nikad nije ni bio, u vještini vožnje (zbog toga se ne stradava, niti gine na cestama), nego u obrascu ponašanja vozača?!




Dakle, autoškole – nula bodova! Jer ne treba nam autoškola da biste naučili da pijani ne sjedate za volan, da tamo gdje je ograničenje 50 km/h ne vozite 80 ili 100 km/h, da na crveno svjetlo na semaforu ne protutnjite, nego stanete, da zaustavite automobil pred pješacima na zebri… Općenito, ne treba vam autoškola da shvatite kako automobil nije sredstvo za pokazivanje, dokazivanje i iživljavanje, nego funkcionalno i učinkovito prijevozno sredstvo.

Američki model

Dakle, ako se promijeni obrazac ponašanja, slobodno možemo primijeniti američki model, u kojem praktički roditelji djeci mogu izdati vozačku dozvolu, koja se formalno verificira provjerom samo osnovnih vještina vožnje, a satovi vožnje nisu obavezni. Ali, kad ste sjeli za volan, ako vas američka policija zatekne alkoholiziranog… Uh. Ruke na leđa, lisice i – zatvor. Pokušajte u SAD-u ili Kanadi ozbiljnije prekršiti brzinsko ograničenje, čak ni približno kao nekažnjeni “junaci” s naših prometnica. Ako se ikad zateknete tamo, neka vam to ne padne na pamet, sjetite se odmah da niste u Hrvatskoj…




“Ako želite da nešto ne riješite, osnujte komisiju“, često je citirana izjava legendarnog britanskog čelnika Winstona Churchilla. Prva je to velika pogreška, zbog koje se može zaključiti kako sigurnost cestovnog prometa ne bi bila lošija da Nacionalnog programa sigurnosti – uopće nema! No ima jedna još važnija Churchillova izjava, rijetko citirana.

U najtežim danima u britanskoj povijesti, ljeta i jeseni 1940., kada je praktički bilo u izgubljenoj situaciji, Ujedinjeno Kraljevstvo je dobilo, ili barem nije izgubilo, slavnu bitku za Britaniju. Potom je napravilo pobjedonosni preokret jer je Velika Britanija, između ostalog, tehnološki i znanstveno napredniju Njemačku pobijedila na vojno-znanstvenom planu! I o tome svjedoči druga, manje poznata izjava slavnog britanskog čelnika.

“Nisam se razumio u znanost, ali zato jesam u – znanstvenike!” Kakva, pobogu, komisija?!

Problem Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa je što se rasplinuo u desetak strateških pravaca i mjera, što se zbog toga od šume ne vidi drvo i što oni koji ga vode, nažalost, nemaju glavne Churchillove vrline.

Najgore je što se prenaglašava utjecaj edukacije, od vrtića do fakulteta, što, naravno nije sporno i korisno je, ali je strateški potpuno pogrešno. Prvo, dok takva strategija počne davati rezultate, pola će Hrvatske izginuti u cestovnom prometu, a takvog, u sadašnjem smislu, više neće ni biti. Drugo, treba li naglašavati kako trebate platiti gorivo nakon tankiranja, a ne pobjeći, kako ne trebate krasti po trgovačkim centrima i tuđim voćnjacima.

Pa to se podrazumijeva! Sjećam se inženjera iz naših krajeva koji se preselio i zaposlio u Kanadi. Nitko mu nije ukazivao na obvezu vezivanja sigurnosnog pojasa, nije bilo posebne edukacije, niti je to ikad vidio u medijima koje je pratio. Ali kad je prvu plaću dobio za trećinu umanjenu, u računovodstvu su mu objasnili kako su mu oduzeta četiri progresivna iznosa, jer se nije vezao prije nego što je pokrenuo automobil (nego, po navici nešto kasnije). I nije trebalo, kao kod nas, dokazivati tko je stvarno skrivio prekršaj.

Kazna je, za što je sljedećih dana na adresu prijavljenog boravka dobio pismeni izvještaj od policije, odrezana njemu, odgovornom vlasniku automobila. Brzo je shvatio i dobro zapamtio kako se u Kanadi (tako je u svim prometno i pravno uređenim državama) treba najprije vezati, a tek potom pokrenuti vozilo. Nikako obrnuto! Nije mu trebala nikakva edukacija, apeli, u stilu hrvatskih utopističkih slogana “Poštujte naše znakove”.

Znao je i prije za to pravilo, ali i to da je kod nas izvjesnost kažnjavanja za takav prekršaj – nikakva! I tu dolazimo do biti stvari koja zorno pokazuje zbog čega je naš Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa krahirao. Budimo slikoviti, dok kriminalci pustoše vozila na parkiralištima i harače nad tuđom imovinom, što se, saznali smo po vapaju zaposlenika zagrebačkog KBC-a Dubrava, događalo na nečuvanom vanjskom parkiralištu, pogotovo tijekom treće smjene, nema vremena za edukaciju potencijalnih prekršitelja. Kakva edukacija! Treba povećati izvjesnost kažnjavanja prekršitelja, što podrazumijeva njihovo hvatanje u kaznenom djelu i procesuiranje.

Snimka nije dokaz

Treba, dakle, raspustiti sve komisije koje se odnose aktualni NPSCP i umjesto na deset mjera, usredotočiti se na sljedeće tri: 1. Povećanje izvjesnosti kažnjavanja. 2. Povećanje izvjesnosti kažnjavanja. 3. Povećanje izvjesnosti kažnjavanja. Dok teče krv, treba je odmah zaustaviti, a dotad sve drugo zanemariti! I ponašati se pametno i odgovorno! Zamislite ovo: sredstvima iz EU fondova na državne ceste stiže 300 kamera koje mogu mjeriti brzinu, određivati razmak, utvrđivati nepropisna pretjecanja, prolaske kroz crveno svjetlo, korištenje mobitela, nevezanje…

Ali one su planirane samo za nadzor i upravljanje prometom te ni jedan od navedenih, njima zabilježenih “marifetluka” neće moći biti predmetom prekršajne, odnosno kaznene prijave. Kad netko pretječe preko dvostruke pune linije, prolazi kroz crveno, vozi brže od 100 km/h u naselju… prometni sustav, policija, pravosuđe, moći će mu staviti soli na rep. Ili mu reći: “Ne, ne…, pec, pec…” Pa gdje je tu pamet, odgovornost… Slično je s više od sto kamera u hrvatskim gradovima, kamerama u tunelima na hrvatskim autocestama. Njihove snimke nisu nikakav dokaz za kažnjavanje!

Njihovim stavljanjem u punu funkciju, po potrebi poboljšanjem značajki i službenim certificiranjem, kako bi snimke mogle biti dokaz na sudu, najviše bi se, odmah (!), pridonijelo cestovnoj sigurnosti. Usto treba osmisliti program premrežavanja svih prometno opasnih mjesta (raskrižja, brzih prometnica…) radarskim kamerama.

Premda je mnogima “najisplativije” kupiti gotove sustave i pokupiti proviziju, cijeli sustav, sinergijom resornih fakulteta (elektrotehnike, računarstva, prometa…), možemo i trebamo po vlastitoj mjeri sustav izraditi sami, a uvoziti samo potrebne komponente i uređaje. Učinak bi bio mnogostruk, nemjerljivo koristan. Osim što bi se bitno povraćala sigurnost cestovnog prometa i rasteretila policija, jer samo jedna dobra i umrežena radarska kamera može biti učinkovitija od stotina policajaca, bitno bi se smanjio rizik općeg kriminala, terorizma, sigurnosni i zaštitarski troškovi.

I to je prvi korak u povećanju izvjesnosti kažnjavanja.

Pravosuđe i edukacija

Drugi je u rješavanju pravosuđa, koje treba poslati na “generalni remont”, kako se ne bi događalo da one koji usmrćuju na cestama oslobađamo, jer su “iz ugledne obitelji” ili su “doživjeli sinkopu” ili da najviši pravosudni dužnosnici brutalno krše prometne propise, ne poštuju policiju i potom ismijavaju samo pravosuđe. Dakle, da pravosuđe više ne smatramo primarnim tumorom cijelog društva, a ostale velike nepravilnosti tek njegovim metastazama. To riješimo, a za bolja vremena ostavimo ostalo. Vlada će prije ili kasnije doći pameti pa sama smanjiti davanja na sigurna vozila koja sama sprečavaju brojne pogibeljne nesreće i umanjuju posljedice neizbježnih.

Edukacija. Da, ona se podrazumijeva, i kad vidimo koliko je sadašnji sustav autoškola pomogao u njezinoj uspostavi – povećanje smrtnosti na cestama proteklih tjedana, kad se policija zbog objektivnih problema i prioriteta odmakla od cesta – dakle nimalo, trebamo dokinuti sadašnji sustav autoškola! U uvjetima poluliberalizacije cijena sam je sebi postao suprotnost, jer kandidati idu tamo gdje će najjeftinije i najlakše doći do vozačke dozvole, a ne gdje će najviše naučiti.

Dugoročno, Hrvatska tu može napraviti iskorak u svjetskim razmjerima. Stjecanje vozačke dozvole treba se prebaciti u škole, nastavnim programom od prvog razreda osnovne škole do četvrtog srednje, uz dvije prijelazne faze. U prvoj, zadržao bi se sadašnji sustav, ali uz nužne dorade i ukidanje liberalizacije cijena, koja ide na štetu kvalitete. U drugoj bi se, već počevši od školske godine 2022./2023., mogao osmisliti program kojim bi svi učenici nakon završene srednje škole stekli teoretsku komponentu vozačkog ispita i najveći učinak prometne edukacije. Autoškole bi potom poučavale samo vožnju, a broj potrebnih sati sa 35 mogao bi se smanjiti na 20. Tko u 20 kvalitetno pripremljenih i provedenih sati vožnje ne može naučiti voziti – ne može naučiti voziti!

No, uz to su važne dvije dodatne mjere. Prva, uvođenje mehanizma “privremene vozačke dozvole”, uz posebna ograničenja (0 promila alkohola, 100 km/h), koja bi se nakon polaganja vozačkog ispita izdavala na rok od dvije godine, a potom trajna. Druga je nužna mjera vraćanje kategorije “mladih vozača”, do navršene 24 godine.

Ali uz ograničenje snage motora automobila koji smiju voziti na 70 kW (95 KS), a ne na više, pogotovo ne nelogičnih 81 kW (110 KS), kojom se pogodovalo velikom uvozniku koji je jedini imao dizelske limuzine srednje klase u tom rangu snage. Ako netko pomisli kako to nije dobar, najbolji put, neka pokuša saznati kada je, i je li ikada, netko stradao zbog manjka vještine vožnje, a ne zbog teškog kršenja prometnih propisa. I to često zato što se nije bojao da će biti kažnjen.

I na kraju, zbog važnosti, ponavljamo tri nužne mjere, prioriteta, za unapređenje cestovne sigurnosti: 1. Povećanje izvjesnosti kažnjavanja, 2. Povećanje izvjesnosti kažnjavanja, 3. Povećanje izvjesnosti kažnjavanja. Dok teče krv, treba je odmah zaustaviti, a dotad sve drugo zanemariti!

Autor:Željko Marušić / 7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.